Postoje li stvari u vašem životu koje ste činili, ili ih sada činite, zbog kojih se osjećate krivima?
Kako pomirujete te osjećaje krivnje? Možda tražimo načine kako ugušiti krivnju koju osjećamo, ili poduzimamo pozitivna djela za koja vjerujemo da će iskupiti počinjeno zlo. Ovaj pristup sviđa se stanovnici New Yorka Kate (Katherine Keener). Kate i njen suprug Alex (Oliver Platt) vode uspješan posao. Kupuju namještaj od ljudi čiji su roditelji nedavno preminuli i koji nisu svjesni njegove vrijednosti, pa ga prodaju u svojoj trgovini po stvarnoj cijeni. Njihov posao je tako uspješan da su uspjeli kupiti stan od mrzovoljne devedesetogodišnje susjede, Andre (Ann Guilbert). Ali, ne mogu preurediti dva stana u jedan sve dok je Andra živa.
Andrine unuke Rebecca (Rebecca Hall) i Mary (Amanda Peet) vide Kate i Alexa kao strvinare koji samo čekaju da njihova baka umre kako bi uselili, a Kate se ne protivi tom gledištu. U stvari, osjeća se strašno krivom za cijelu situaciju. Također, osjeća se strašno krivom što iskorištava neznanje ljudi o vrijednosti namještaja, no kada joj Alex predloži da pronađe drugi posao, kaže mu da ne može, „jer će onda netko drugi raditi to što mi radimo.“ Kate također jako smeta činjenica što ona sa suprugom i kćerkom Abby (Sarah Steele) živi u lijepom, udobnom domu dok u njenoj ulici ima beskućnika u izobilju.
Jedna je stvar zanemarivati probleme drugih i izbjegavati uplitanje, kao što Kate čini sa beskućnicima. Ali aktivno tražiti vlastitu korist na štetu drugih je drugo. Tako Kate, kao i mnogi vjeruje da mora činiti dobra djela drugim ljudima kako bi se iskupila za ona loša koja čini. Trudi se dobrovoljno raditi u humanitarnim organizacijama pokušavajući umiriti osjećaje krivnje, ali ništa ne uspijeva. Uspostavlja kontakt sa Androm i poziva staricu i njene unuke u svoj stan na rođendan, što usprkos neugodnosti situacije znatno poboljšava odnose dvije obitelji. Uz to, daje novac beskućnicima u ulici – ponašanje koje naizmjenično zabavlja i sramoti njenu kćer Abby, koja bi više voljela da joj roditelji daju džeparac koji će trošiti na sebe. Abby je naslijedila majčin ukus za skupu modu, i kroz film njena potraga za parom savršenih traperica oslikava dublju borbu. Od oca je Abby naslijedila lošu kožu, a razumljivo je kako joj je izgled vrlo važan. Nesposobna da riješi probleme sa kožom, to nadoknađuje tražeći drugi način za poboljšanje izgleda, naime, savršenim trapericama.
Iako je glavni fokus na Kate, film do neke mjere slijedi i živote ljudi oko nje, pokušavajući pokazati kako u svakome ima i dobrog i lošeg. Alex ima kratku ljubavnu vezu. Abby se redovito svađa sa majkom. Mary gaji aktivnu nesklonost prema baki. „Svatko ima zločinačke trenutke“, kaže Amanda Peet, „i svatko ima uzvišene trenutke“. Čak i kada ljudi čine loše stvari, drugi ih još uvijek mogu smatrati „dobrima“. Ipak, to što je netko dobra osoba ne iskupljuje ga od loših stvari koje čini.I kad bi svako dobro djelo bilo dovoljno kao protuteža svakom lošem djelu, u životu ne bi imali dovoljno vremena za popraviti svaku lošu stvar koju smo učinili.
Radi li se samo o činjenju dovoljno dobra da se ne osjećamo krivi za sve loše što napravimo? Hoće li to samo po sebi učiniti neku trajnu razliku? Ako netko ne osjeća krivnju za stvari koje čini, čemu onda iskupljenje? Trebamo prepoznati da postoji i loša strana svakog lošeg postupka čiji učinci nadilaze samo osjećaj krivnje. Svako djelo povlači kaznu, i to ne samo od ljudskih autoriteta, kao što je vlada. Biblija nam govori da postoji viša sila, Bog koji osjeća naša loša djela snažnije od nas. Govori nam da u Njemu nema nepravde i da mrzi zlo. A biti dobra osoba ili raditi dobre stvari neće nam pomoći da izbjegnemo kaznu. Jedini način za to je da budemo potpuno savršeni. Ako se pogledamo potpuno iskreno, možemo li iskreno reći da nikad nismo učinili ništa pogrešno? Istina je da se ovo mjerilo ne primjenjuje na nikoga od nas.
Ali ima nade. Isti Bog koji nas osuđuje skida potom odoru suca, stavlja na sebe plašt savršenog ljudskog bića i prima kaznu za loša djela sve i jedne osobe. Nije bitno koliko loša osoba mislimo da jesmo, ili nam se naše ponašanje ili izgled gade, Bog nas još uvijek voli dovoljno da bi uzeo na sebe našu zasluženu kaznu.
Zbog ovog, oni koji voljno prihvaćaju Božju žrtvu za sebe ne moraju više slijediti Katein primjer i činiti dobro kako bi se razriješili krivnje koju osjećaju. To ne znači kako Bog želi da prestanemo činiti dobro, već da promijenimo naše razloge zbog kojih ga činimo. To nije sredstvo pomoću kojeg bismo se bolje osjećali ili bolje prošli kod suca, već izraz našeg poštivanja onoga što je On učinio za nas. I ne trebamo ustrajati u nekoj aktivnosti s kojom se ne slažemo samo zato što će netko drugi to ionako učiniti. Ne možemo upravljati postupcima drugih ljudi, ali možemo donositi svoje odluke. Kad zapravo stanemo pred Boga na sudu, On nas neće pitati o postupcima osobe koja je počela raditi krivu stvar nakon što smo mi prestali. On će nas pitati jesmo li ili nismo činili ono što smo znali da je ispravno. I što ćemo odgovoriti?
Članak je prvi puta objavljen na Damarisovoj web stranici Culturewatch (www.culturewatch.org). Objavljujemo ga uz dopuštenje autora. Autor: Richard Blakley
