Riječ „priroda” (eng. nature) se odnosi na fizički svijet u svom normalnom obliku. Ako je nešto „prirodno”, misli se na nešto što nije izmijenjeno ljudskim (inteligentnim) djelovanjem. Mnogi od nas vole „prirodu”, nedirnutu divljinu, svijet šuma, rijeka, planina i livada. Riječ naturalizam je riječ srodna, ali ipak drukčijeg značenja. Naturalizam je vjerovanje da je u konačnici priroda sve što postoji te da „priroda” u suštini neizmjenjena od svega osim od sebe same. Drugim riječima, sama se priroda smatra konačnom zbiljom.
Priroda je dinamična i aktivna, ali prema naturalizmu ne postoji ništa što nadilazi prirodu, a što stoji u kauzalnoj vezi s prirodom. Ili nema Boga ili Bog nema nikakvog utjecaja na prirodu. Neki bi rekli da se sama priroda može smatrati stvarateljskim bićem. Naturalizam tvrdi da je život na Zemlji nastao iz prirodnih tvari prirodnom selekcijom a svrha je prirodna. Ne postoji zbilja koja se naziva „nadnaravno”. Duhovna zbilja je prema naturalizmu ili iluzija ili se radi samo o iznimno složenoj ili neobičnoj zbilji prirode.
Od 18. stoljeća nadalje materijalistička filozofija je postupno postajala utjecajnijom u zapadnom svijetu. Prije toga većina ljudi na Zapadu je vjerovala da je svijet stvoren od Boga, ali naturalističko razmišljanje je postupno počelo osporavati takvo shvaćanje i nastojalo ga je zamijeniti, isprva naturalističkim metodama, a onda iscrpnom naturalističkom filozofijom. Prije nego što je naturalizam postao istaknuti svjetonazor, većina zapadnjaka je vjerovala da je Bog stvorio svijet i da je odgovoran za njegov oblik i za njegovo samo postojanje. Smatralo se da je Bog uzdržavao sve stvari snagom svoje riječi jer je Bog u početku stvorio sve stvari. Budući da je Bog živo biće, logično je bilo za očekivati život u svijetu, ta život dolazi od života. No dvadesetostoljetni naturalizam je izgrađen na ideji da je svemir (i sve u njemu, uključujući i sam život) počeo postojati poradi prirodne kvantne fluktuacije (ili nekim drugim striktno prirodnim načinima) i da se razvio prirodnim procesima iz svog izvornog stanja u sadašnje prirodno stanje. Život je nastao iz neživoga.
Naturalizam ne priznaje nikakvog Boga osim boga neosobne, nežive, neplanske, fizikalne kemije. Prirodni proces promjene je u suštini nasumičan i/ili neusmjeren, ali prirodni procesi se čine kao da „odabiru” procese i aktivnosti u smislu da „bolje” ili jače preživljava dok drugi nestaju. Naturalisti vjeruju da su taj nesvjesni, neusmjereni proces „selekcije” uz nasumične genetske fluktuacije, tj. mutacije, odgovori koji objašnjavaju podrijetlo svijeta živih bića kakvog danas poznajemo.
Stoga je naturalizam opće vjerovanje da je priroda sve što postoji. Bog ju nije stvorio. Inteligencija nije rezultat niti uzrok svijeta koji se razvija. Priroda je oblikovala samu sebe prema striktno naturalističkim procesima. Ova tvrdnja ima nekoliko implikacija.
Čini se da na Zemlji postoji mnoštvo različitih svjesnih osobnih bića. Naturalizam po definiciji kaže da se svijest razvila iz nesvjesnog, od toga što je samo materija i energija. Ne postoji ništa u naturalističkom svemiru što je u suštini osobno/svjesno.
Ne samo što je osobnost/svijest morala nastati iz neosobnog/nesvjesnog, već se to dogodilo spontano bez ikakvog usmjerenja ili vodstva od bilo kakvog osobnog izvora. Čini se da to krši prirodni zakon uzroka i posljedice. Energija se troši. Kompleksnost se mijenja pojednostavljivanjem. Nijedan sustav ne postaje spontano kompleksniji osim ako se dodatna energija i red ne dodaju izvana. „Uzrok” mora ili sadržavati „efekt” ili barem biti dostatno kompleksan kako bi bio sposoban stvoriti manje kompleksan „efekt”. No, osobnost je mnogo kompleksnija od prirodnog kemijskog i fizikalnog reda stvari koje promatramo u prirodi. Kako to može biti? Naturalist takva pitanja obično pripisuje. Osobna bića su ovdje (ona i ja i ti postojimo) i tako naturalisti prihvaćaju tu činjenicu usprkos značajnoj nevjerojatnosti da visoko-kompleksna, inteligentna i samosvjesna osobna bića nastanu iz neosobne/nesvjesne zbilje neinteligentne i nesvjesne materije.
Isto vrijedi i za život! Naturalisti priznaju da život postoji (obično su sami živi). Ali kako bi održali svoj naturalizam, tvrde da je priroda spontano i bez usmjerenja ili vanjskog uzroka stvorila život iz neživoga. Nedostatak dokaza u prilog toj hipotezi i visoka nevjerojatnost takvog događaja ne odvraća ove mislioce od nje jer kažu da se to zbilo samo jednom. Zapravo, genetska sličnost sviju živih bića tjera naturaliste da pretpostave da je sav život nastao iz jedne radne stanice. Ove jednostavne stanice su morale nasumično (bez usmjerenja ili programiranja) pokrenuti urednu upotrebu energije i procesa replikacije tijekom godina. Kemijska aktivnost i fizičke promjene su, pretpostavlja se, dovele do kompleksnijih građa koji su onda mutirali i počeli koristiti energiju te se replicirati na nove načine. Pretpostavlja se da su sva živa bića nastala iz tih jednostavnih i nasumično sakupljenih prirodnih kemijskih elemenata, s tim da su sve kompleksniji i kompleksniji procesi nastajali nasumično i bez inteligentnog planiranja.
To isto znači da su u nekoj kasnijoj fazi razvoja, racionalna mentalna stanja nastala iz prethodnog stanja koje je neracionalno. Racionalno razmišljanje je bilo i jest za naturaliste jednostavno kompleksni oblik kemijskih interakcija. Razum nikad nije bio namjera prirodnih, neinteligentnih procesa jer namjera je karakteristika racionalnosti. Namjera ili svrha nisu mogli postojati dok razum nije počeo postojati, ali naturalizam negira da je razum postojao u početku. Razum se razvio tek na kraju procesa. Prije pojave razuma, mogle su postojati samo tvari koje karakterizira neracionalnost.
Ovo nas dovodi u konačnici do vrlo važnog uvida. Prema naturalizmu sâm razum nije ništa doli prirodni i slučajni rezultat određenog nasumično mijenjajućeg izvornog djelića materije. Razum nije zapravo neovisni evaluacijski proces koji može kritizirati samog sebe. Razum je samo ono što kemija dopušta samoorganizacijom i samoraspoređivanjem, a oblikovanje logike i racionalnosti te gramatičkog jezika je samo slučajni rezultat neplanskog procesa koji nema nužnu vezu s istinom ili smislom. Sveukuipna istina može biti uglavnom pragmatično kvalificirana skupina ideja. Intrinzična istina ne bi postojala, no ipak naturalisti tvrde da je sam naturalizam istinit. No kako ta tvrdnja može izbjeći neizbježni skeptični zaključak. Ništa ne može biti znano sa sigurnošću da je objektivno istinito kad ne postoji mjerilo osim kemijskog uzorka koje se koristi u to vrijeme. Zašto bi se razumu vjerovalo? Kako može naturalist znati da je sâm naturalizam istinit? Odgovor je da ne može.
Prema tome naturalizam ne uspijeva održati vlastitu istinitost. Zapravo cjelokupno znanje postaje tek privremeno kemijsko ponašanje u mozgu koje je proizvod besmislenih i nasumičnih kemijskih procesa. Ti i ja nismo ništa više od dva skupa privremenih kemijskih procesa u ovoj sadašnjoj konfiguraciji. Ništa u tradicionalnom smislu ne može biti istinito jer ne postoji objektivno mjerilo. Ljudski um je samo privremeni efekt određenog skupa kemijskih procesa i kao takav nije vjeran promatrač činjenica i zbilje.
Naturalizam tvrdi da je najbolji i najznanstveniji put u potrazi za istinom, ali je riječ o ekstremnom slučaju cirkularnog argumentiranja koje je zaboravilo svoje objektivno korijenje znanja o svijetu koje se temelji na božanskoj objavi („U početku Bog stvori nebo i zemlju”). Samo u teizmu imamo osoban, živ i inteligentan uzrok. Bog je nužno biće, ali to je ono što naturalizam niječe. Tako je razum izgubljen. Istina je izgubljena. Znanje je izgubljeno. Smisao je izgubljen.
Naturalizam umire od vlastitog neuspjeha.
© Copyright: www.4truth.net. Objavljeno uz dopuštenje.
