STEPovka i studentica povijesti umjetnosti Mihaela Vučić donosi kratki osvrt na problematiku odnosa duhovnosti i suvremene umjetnosti. Članak je napisan ususret STEPart vol.2 projektu kao poticaj na promišljanje svim zaljubljenicima u vizualnu umjetnost.

 

 

 

(Ne)sretan odnos suvremene vizualne umjetnosti i (biblijske) duhovnosti?

U suvremenom svijetu na popularnoj razini postoji jedna vrlo nesretna percepcija o odnosu (biblijske/kršćanske) duhovnosti i suvremene umjetnosti: naime, da je ona ograničena i osuđena na „kičaste“ prikaze Isusa Krista, Bogorodice i svetaca (misli se na katoličke župe i pravoslavne parohije). Nesretna je na nekoliko razina; čak i kad je istina da je u nekim župama razina tehničke izvedbe „pobožnih“ slika i skulptura vrlo niska, ipak to nije slučaj baš svugdje. Neke su se uspjele oduprijeti „ziheraškom“ recikliranju ikonografskih obrazaca koje su uspostavili post-tridentski teoretičari i slikari, koji sami po sebi nisu loši, već je problematična vizualna komponenta koja je podređena, po mom osobnom sudu, stvaranju „instant pobožnog osjećaja" kod vjernika.

Nesretna je ta percepcija i na sljedećoj razini: naime, čak i povjesničari umjetnosti, poznavatelji umjetnosti, likovni kritičari i publika koja se zanima za suvremeno vizualno stvaralaštvo često smatra da je umjetnost nadahnuta duhovnom tematikom stjerana u kut s počecima moderne umjetnosti, i to iz više razloga. Prvi je taj da je crkva (prvenstveno Katolička) prestala biti glavni naručitelj umjetnina, a drugi je taj da su se moderna i suvremena umjetnost i pohođenje muzeja i galerija počeli smatrati novom pobožnošću (vidi članak Carol Duncan „The art museum as ritual“ u: The art of Art History) te da vjerskim motivima i temama (kao simbolu višestoljetne represije i dogme) nije ni mjesto u novoj slobodi koju je proklamirao projekt modernizma. No, trebalo bi pogledati pobliže umjetničko stvaralaštvo posljednjih nekoliko desetljeća XIX. stoljeća pa sve do 2000.-ih; istina je da su se umjetničke teme i mediji iznimno razgranali kroz XX. stoljeće (posebice u drugoj polovini) te samim time duhovne teme nisu zauzimale ni dvadeseti dio cjelokupne umjetničke produkcije posljednjeg stoljeća i „kvarat“.


Pa tko se uopće bavio religioznom tematikom u suvremenoj umjetnosti?

Kvalitetna duhovna umjetnost (termin je donekle šizofren, jer umjetnost je umjetnost, a može se baviti duhovnim/kršćanskim temama), ako više i nije bila u isključivo liturgijskoj ili memorijalnoj uporabi, nije nestala, čak i kad su je kod pojedinih umjetnika likovni kritičari u širokom luku zaobilazili (primjerice u slučaju Dalíja). Umjetnici poput već spomenutog Salvadora Dalíja i čak Andyja Warhola (obojica su se deklarirali kršćanima u kasnijoj fazi života), potom jedan od prvih modernista – slikar Paul Gauguin, ekspresionisti Emil Nolde i Georges Rouault, ruski Židov Marc Chagall pa sve do suvremenih autora poput Chrisa Ofilija, Andrésa Serrana i njegove poznate šokantne fotografije figurice Krista u urinu (1987.)... svi su u jednom dijelu opusa obradili i duhovne teme. Dakako, potrebno je istaknuti da nisu svi navedeni deklarirani vjernici, no zanimljivo je promotriti koliko zapravo ta tematika nije iščezla iz fokusa zanimanja svjetske umjetnosti, ta govorimo o nekima od svjetski poznatih i priznatih umjetnika! Ne smijemo zanemariti ni vlastite gore listove: tu je prvenstveno Dimitrije Popović sa svojim ciklusom Corpus Mysticum, no uzmimo i kipara Ivana Meštrovića, slikara Ljubu Babića pa čak i (na moje osobno iznenađenje) Josipa Vaništu (izložba „Rukovet“ u HAZU, ožujak 2014.)! Ono što razlikuje u velikoj mjeri ovo stvaralaštvo religiozne kršćanske tematike od onog „starog“ jest to što su djela postala više osobna duhovna svjedočanstva ili likovne meditacije, vizualne kritike ili preispitivanje određenih religioznih praksi, društvenih događanja ili pak krik nad sudbinom suvremenog čovjeka. Već smo spomenuli da je moderna umjetnost na neki način očekivala i zapovijedala izgon dogme i narativnog vjerskog sadržaja iz umjetničkih djela i da se moderni muzej pokušao uspostaviti kao novi ritual. No umjesto toga da je duhovna tema „kao dogma“ ugasnula i „nanovo se rodila kao izravna osobna ekspresija u umjetnosti“, kod nekih se očitovalo upravo suprotno, kao što nam potvrđuju Dalí i Warhol, a u nas i Popović: „Umjetnost kao dogma umire, a nanovo se rađa kao izravna osobna ekspresija u religioznosti.“[1]



[1] Matthew Milliner, „God in the Gallery“, u: First Things, 2007.