Moguće je osjećaje nervoze, nemira, manje vrijednosti, straha i zabrinutosti preobraziti u životno zadovoljstvo i osobni razvoj. Moguće je od narušenih odnosa u obitelji, nezadovoljstva bračnim partnerom, nervoze u odnosu prema djeci postići da vam vaša obitelj bude istinsko utočište.
Moguće je... Na informativnom letku o svojoj djelatnosti psihologa-savjetnika obično započinjem s ove tri izjave. Većinom mi se jave osobe koje su u svojim pokušajima suočavanja sa životnim teškoćama došli do ruba svojih nemogućnosti. Za mnoge je to krajnji čin. Možda bi to učinili i prije, ali u mnogima postoji predrasuda da je javiti se psihologu za pomoć nešto sramno. Kad osjećaju da nema više izlaza iz slijepe ulice, jave se sramežljivo, a ne mora biti tako.
Posljednja izjava (moguće je...) nedovršena je, a počinje se ostvarivati kad stupimo u istinski kontakt (s prijateljem, bračnim partnerom, slučajnim suputnikom koji je ponekad, eto, psiholog). Što se tada događa? Pa jednostavno, tada je sve moguće jer je svaka osoba za sebe izvor mnogih mogućnosti za život i rast. U trenutku je moguće da Ja i Ti postanemo Mi kako bi potom više bili Ja i Ti. U trenutku se desi stvarnost, istinsko buđenje bića i hodanje k novim mogućnostima. I suprotno predrasudama, to nije susret nekoga tko je potpuno "zdrav" (bio on i psiholog) i nekoga tko je bolestan. To je susret dvaju bića koja putuju do životne zrelosti, do otkrivanja sebe kroz darivanje sebe što je uvijek jedinstveno, neponovljivo.
Ponekad susret potiče nadahnjujuća otkrića o načinima kako se život ostvaruje u nama. Neke meni važne istine koje su mi se otkrivale kroz iskustva terapeutskog susretanja pokušao sam ponekad zapisati. To sam činio onako "za svoju dušu" no možda će biti poticajna još nekome, možda i tebi koja (koji) ih sada čitaš.
Ponekad se osjećamo kao da smo zašli u slijepu ulicu, ne osjećamo život u sebi, dani prolaze pored nas. Kao student psihologije ovo sam često osjećao, a stekao sam dojam da se moji profesori u svojoj težnji da se stalno potvrđuju u okviru znanstvene psihologije nisu bavili pitanjima koja su meni bila važna. Premda su u akademskim krugovima (i samima sebi dakako) nešto značili, uglavnom nisu bili spremni za istinski susret. Danas mi njihov pristup nama, tadašnjim studentima, nalikuje dresuri miševa u eksperimentima klasičnog i eksperimentalnog uvjetovanja. Mnogo razgovaram s ljudima (volim svoj posao) i imam snažan utisak da smo svi mi uglavnom na različite načine prošli sličnu dresuru počev od roditeljskog doma i kasnije kroz "odgoj" i obrazovanje na različitim stupnjevima školovanja. Valjda je moralo biti tako. Ipak mislim da se ova igra kojom još uvijek mnogi ljudi nastoje prikriti svoj osjećaj izgubljenosti, potisnuti svoje tegobno iskustvo slijepe ulice ne mora nastaviti baš cijeli život. Duboko vjerujem da onkraj tog iskustva, kad se dese trenuci buđenja i odustajanja od preživjelih igara, ispraznih trikova za koje smo bili uvjereni da bez njih ne možemo preživjeti ("jer svi to rade"), odustajanja od slikanja sebe nekim tuđim bojama, tada dotaknemo onaj dio sebe koji nam više nitko ne može oduzeti postajući autentično ljudsko biće.
Postoje li i nakon toga problemi? Postoje naravno, ali nas oni čine budnima, osjetljivima za životni vjetar za koji ne znamo odakle dolazi niti kamo ide i znamo da se nešto novo u nama rodilo i da su bonace i oluje samo dva lica životne stvarnosti na putu do sebe, na putu do Boga.
Tvoj život je poruka
Svaki put kad prebacujemo odgovornost na okolnosti ili druge ljude gubimo djelić sebe. Često u svojim životima preuzimamo tuđe odgovornosti ili očekivanja. Tako u sebe usađujemo tuđe stavove, navike i ciljeve. S druge strane, od drugih očekujemo da se pobrinu za nas.
Ali što učiniti kada izgubim veći dio sebe?
Važno je ne nastojati dokazati već istraživati svoje postojanje. Kada ne nastojimo već istražujemo, postojanje se samo dokazuje. Rascvjeta se i pušta svoj miris, a taj miris je iznad prolaznosti jer ne teži za tim da mu se gradi spomenik. I baš zato ljudi ga prepoznaju i smiješe se. Taj miris potiče u njima suptilni osjećaj divljenja premda mu nikada neće pljeskati, kao što nikada neće pljeskati sunčevom zalasku. U sebi, duboko u sebi, osjetit će, razumjet će poruku i, barem za trenutak život će im biti jasniji. Tvoj život je poruka uz uvjet da ne nastojiš mijenjati druge. Tvoj život je poruka uz uvjet da ne nastojiš postići bogatstvo, obrazovanje i slavu. Sve ovo se može desiti, ali i ne mora. Važno je ne nastojati.
Važno je odustati od borbe i samodokazivanja, odustati od načina dokazivanja sebe i svojih gledišta utemeljenih na strahu od poraza i odbacivanja. Bojimo se biti gubitnici jer je među nama ukorijenjena navika natjecanja i utrkivanja. Ono što time dobivamo su sukobi, u društvu, u obitelji, u nama samima, dakle gubimo mir u sebi, u obite lji, u društvu. Kad netko izađe iz ove utrke, može se osjećati usamljen neko vrijeme. Ali ono što može dobiti je iskustvo nadolazećeg mira i životnog nadahnuća. Onaj koji odustane svijetli, a svijetlo se samo objavljuje. U ovom svijetu punom sukoba i mirovnih deklaracija istinsku promjenu mogu donijeti oni koji odustanu od uvriježenih načina borbe za mir i pravdu. Institucije, ni nove ni stare, ne mogu donijeti istinske promjene. Promjene donose pojedinci koji u ovo društvo unose svjetlo. Kada se međusobno prepoznaju mogu se povezati, udružiti, ali udruživanje gubi smisao kada postane sebi svrha.
Život se teži ostvariti.
Život je dovoljan. Poput vode niti život ne treba dodatke. Ne moramo piti ništa drugo jer je voda dovoljna za obnavljanje tijela. Dovoljno je osjećati život, čisti život i duša se obnavlja. Dok pijemo vodu u nama se ponovno obnavlja njen čisti okus. To može biti dobra vježba buđenja čistog življenja jer smo skloni popustiti uvjerenjima, pa i sami ih stvarati, da je životu potrebno mnoštvo dodataka da bi bio život. Kada se vratimo jednostavnosti, polako se u nama obnavlja čisti okus življenja. Tko tako živi, postaje prorok koji u čaši čiste vode vidi dragocjenost i osjeća zahvalnost.
Život donosi svoje. Premda se nastojimo osigurati za buduće dane ne možemo imati uvid u budućnost do mjere izvjesnosti. Izvjesna je jedino sadašnjost. Budućnost možemo samo naslućivati, a utjecati na nju samo odgovornim pristupanjem u sadašnjosti. Zato je dobro pustiti da život donese svoje, biti osjetljiv i prilagoditi se. Ovo ne isključuje naporan rad već podrazumjeva mudrost prosuđivanja što je bitno.
Život se teži ostvariti u nama. Ponekad se događanja odvijaju tako da je dovoljno jednostavno podići ruke i prepustiti se struji koja u nas donosi jasnoću i blagostanje. Ponekad život potiče inicijativu i tada je važno djelovati. Mudrost je prepoznati kada je vrijeme za mirovanje, a kada za djelovanje. Da bi saznali što život traži od nas sada, važno je naučiti slušati i čekati. Postoji vrijeme počivanja, sijanja, rasta i ubiranja plodova. Svaka etapa je važna i treba joj pristupiti s mnogo pažnje. Biti pažljiv i osjetljiv na promjene znači živjeti plodonosno.
Postavljati si velike ciljeve podrazumijeva da znamo što nam treba. Ali mi ne znamo što nam treba sutra i kad odustanemo od svojh velikih ciljeva, život nam u svakom trenutku donosi ono potrebno, bilo sposobnost ili ideju, novac ili osobu s kojom ćemo hodati dio puta. Valja prihvatiti činjenicu da je osobni put put u nepoznato. Treba hrabrosti i povjerenja da bi stigli tamo gdje treba, a kada stignemo, spoznajemo da smo već oduvijek tamo, samo nismo znali. I premda će neki možda reći da nije tako jer Bog je njihov put i oni znaju kamo idu, smatram da se u svima nama Bog ostvaruje na jedinstven i neponovljiv način. U suprotnom ne bi od nas tražio vjeru, jer bi uvijek znali što nam je činiti i Bog nam ne bi trebao.
Čovjekov put je poput besciljne šetnje krajolikom. Ako suviše gleda na cilj, koraci mu postaju ubrzani od nestrpljenja i propušta vidjeti i diviti se ljepoti krajolika. Prestane li tragati za svim onim što misli da mu treba, to što mu doista treba objavljuje mu se u svoj punini.
Kada ne gubiš ništa
Nismo li već čuli? Imaš što jesti i piti, imaš gdje biti, imaš obitelj, crkvu, obrazovanje, doktrinu, naciju (i još koješta)... Pa što bi ti htio? Ali nasuprot ovih glasova društva, ako to želimo, možemo jasno čuti glas naše istinske prirode koji kaže: imovina nije život već samo dodatak životu! Oni koji svoje življenje temelje na imovini nužno smišljaju sustav vjerovanja kako bi sebe, a potom druge uvjerili da je sve u redu. Nisu li ovakva uvjerenja utemeljena na strahu, a strah se njima hrani.
Ništa ne vrijedi toliko da bi bilo vrijedno prikupljanja. Obezbjeđujući se za buduće dane, slijedimo poticaje tjeskobe, štoviše hranimo tjeskobu u sebi. Baveći se prikupljanjem, propuštamo život, a tjeskoba se povećava činjenicom da moramo sačuvati to što smo prikupili.
Važno je otpuštati ideje i stvari kako bi uvijek novi sadržaji protjecali životnom stvarnošću. Otpuštanje je radost davanja odnosno radost bivanja u miru sa sobom i s drugima u bliskosti sa životom samim. Život brine za mene kada mu za to dam priliku svojim povjerenjem. Prikupljanje je znak nepovjerenja, straha i smrti duha mnogo prije no nastupi tjelesna smrt. Otpuštanje je znak povjerenja i ljubavi koja nadolazi poput rijeke tamo gdje su ustave straha maknute.
Možeš izgubiti sve, a ovo je ponekad potrebno da bi otkrili ono što vrijedi. Život se ponekad čini nemilosrdan, dogode se nesreće i gubici, bol postaje nezidrživa. Ako kojim slučajem propadnemo, možda možemo spoznati da ono na čemu smo stajali i nije bilo tlo već postolje na kojem smo uzdizali lažne vrijednosti. Veći dio našeg života bio je protkan strahom od propadanja, a ono je možda bilo jedina mogućnost buđenja. Stoga ako nam život priušti propadanje, to nije kraj nego početak nas samih. To ne mora biti zla kob nego početak buđenja. Doduše privremeno iskustvo može biti bol i tugovanje, a ovome može slijediti nostalgično prisjećanje na prošlost. Ali nakon ovoga valja osluhnuti život sada i iskusiti buđenje posve novih vrijednosti, nove osobnosti, novih odnosa utemeljennih na stvarnosti.
Tada je moguće spoznati da smo cijelo vrijeme do tada spavali i sve što smo radili bila je prevencija protiv buđenja. Ustrajnom nostalgijom samo nastavljamo s ovom preventivom u novim uvjetima. To je zla kob, takav stav, a ne život. I ako nakon svega nismo spremni učiti, životu ne preostaje drugo nego da se ugasi zauvijek.
Iskustvo samoće
Važno je naučiti biti sam! Za ovo ne postoji recept, ali postoji razlog. Recept ne postoji jer svatko uči biti sam na svoj način kada shvati da je to važno. Kad naučimo biti sami umijemo biti i s drugima. Umjetnik samoće ujedno je i umjetnik zajedništva jer od drugih ne očekuje ništa osim da budu to što jesu.
Iskustvo samoće u početku nije ugodno, može biti prožeto dosadom i osjećajem napuštenosti. Ali kada samoća sazrije, njen plod postaje sladak i životvoran. Istinsko zajedništvo tada se može odvijati bez napora. Život postaje lijep i slobodan kada nismo ovisni jedni o drugima, kada možemo biti sami, a možemo se i susretati.
Ovo možemo naučiti promatranjem vlastitog disanja. Kao što udisanje prirodno slijedi nakon izdisanja, tako i zajedništvo prirodno slijedi nakon iskustva samoće. Ako zaboravim izdahnuti, disanje se prekida, ali tijelo mi to neće dopustiti. Ako ne njegujem iskustvo samoće, moja društvenost postat će neprirodna, opsesivna.
Važno je naučiti šutjeti. Govor je dar, njime možemo poručiti jedni drugima o tome tko smo. Ali kada zaboravimo tko smo, govor gubi smisao, postane isprazan. Tvoj život je poruka ako prije govora naučiš šutjeti. Šutnja može pomoći da život postane objava. Tada izgovorena riječ nadopunjuje iskustvo objave.
Riječ rođena iz šutnje rasvjetljuje odnose, iscjeljuje onoga koji sluša. Riječ rođena iz šutnje ne nagovara već plijeni i vraća nas kući. Riječ rođena iz šutnje ne mora uvijek biti izrečena, pa ipak budi dobrotu, naklonost i susret. Riječ se može roditi iz šutnje u samoći ili iz šutnje dok pozorno slušamo sugovornika.
Biti osoba i biti s drugima!
Sklonost preuzimanju više odgovornosti za druge nego za sebe ima za posljedicu da osoba ne čini važne korake u svom životu pod izlikom da je to radi drugih. Istovremeno se odriče moći da se pobrine za sebe i svoje potrebe, pa očekuje od drugih da se zauzvrat pobrinu za nju.
Ovakav scenarij se iz primarne obitelji lako prenosi u druge oblike zajedništva. Temeljna odgovornost je vidjeti sebe kakav doista jesam i iskreno izražavati sebe.
Tako poručujem: ovo sam ja i želim vidjeti možemo li se susresti. Ako je potrebno, želim čekati na tebe. Umjesto toga želja za zajednicom je često na prvom mjestu. Spremni smo učiniti sve ne bi li ostvarili ili održali zajednicu. Stoga su različiti vidovi ljudskog zajedništva češće utemeljeni na lažnom nego na iskrenom predstavljanju.
Lažno se predstavljamo jer se bojimo odvajanja. Stoga se radije odvajamo od dijelova sebe da bi bili s drugima. Ulazeći u međuovisnost, kojoj robujemo iz straha, zasnivamo zajednice kojima osnovno svojstvo nije odnos nego ovisnost. Ako unutar takve zajednice netko izrazi svoju potrebu da se jedno vrijeme odvoji odnosno, da se sebi posveti, u očima drugih on postaje otpadnik ili čudak. Prečvrsta zajednica ne tolerira potrebu za odvajanjem niti iskreni izražaj pojedinca.
Meni najjasnija definicija duhovnosti izrečena je u jednoj terapijskoj skupini glasi: Duhovnost je biti osoba i biti s drugima.
Kao prvo važno je Biti. Biti osoba znači upravo to, to jest ne biti netko drugi ili nešto drugo, puki objekt samo da bih bio s drugima. To znači prihvatiti odgovornost za to što doista jesam, istražiti i izraziti sebe. Ako previše želim biti s drugima moja pažnja i nastojanje bit će nedovoljno usmjerena na istraživanje sebe i načina izražavanja sebe, već na "čitanje" drugih, to jest na tumačenje što drugi očekuju od mene da bi me prihvatili i poštovali. Ali što vrijedi ako na takav način zadobijem cijeli svijet, a sebe izgubim. Što vrijedi ako sam živim neiskreno, ako se lažno predstavljam. Tada više ne živim ja, nego drugi žive kroz mene.
Biti s drugima mogu samo ako jesam to što jesam, ako odgovaram za sebe prije svega pred sobom, a tek onda pred drugima. Vidjeti Boga u bližnjem mogu tek onda ako ga vidim u sebi. Stoga je važno uzeti vremena za pronicanje sebe i suočavanje sa sobom, a u tome mi Bog pomaže jer me poznaje.
Također, ne mogu voljeti drugog ako ne volim sebe. Ne mogu zavoliti sebe ako ne poznajem sebe. Ljubav i istina idu ruku pod ruku, u meni samom, u mojoj svjesnosti i mome načinu izražavanja. Mogu biti blizak s drugima ako nisam otuđen od sebe.
Jednako možemo reći: bivati znači biti u odnosu. Istinski odnos je lijek jer nas vraća nama samima. Istinski odnos potrebuje nadahnuće ljubavi kako bi spoznali drugu osobu u njezinoj jedinstvenosti i neponovljivosti. Također, svojstvo je istinskog odnosa u uzajamnom otkrivanju i usmjerenosti na drugoga. Čovjek uviđa što znači biti ljudsko biće kroz život za druge i s drugima i kroz ulaženje u zajedništvo i dijalog s drugima. Da bi bio autenčan potreban mu je drugi čovjek koji će ga slušati i prihvatiti ga takvog kakav jest da bi krenuo k onome što može postati. Osoba živi i raste kroz odnos i obratno, osobni rast neprestano unaprijeđuje odnos.
Razgovor
Ne nastojim utjecati na tebe, raditi na tome da se promijeniš. Ja, koji to još nisam u punini, prihvaćam potpuno tebe koji to još nisi u punini kako bismo zajedno otkrivali i postajali to što doista jesmo, Ti i Ja.
Slušam što mi govoriš o sebi, kako opažaš to što se dešava u tebi i oko tebe i što osjećaš sada. Gledam te, promjene na tvome licu, u tvome disanju, pokrete tvojih ruku... pokušavam biti tvoje zrcalo.
Nemam namjeru pitati zašto, ne mogu niti reći što je bolje, pametnije za tebe. Samo pokušavam iskreno reći kako ja opažam tebe, što osjećam i koje mi se misli javljaju dok te slušam.
Dok se otvaramo jedno drugom dešava se odnos. Tvoje iskustvo postaje blisko mojem. Tako Ti i Ja postajemo Mi kako bi potom bili više Ja i Ti.
Kroz ovaj istinski susret bolje uviđamo stvarnost. Ono što mislimo o sebi, što bi Ti i Ja željeli postati biva usklađeno s onim što doista jesmo.
Ovo što je u nama i ovo oko nas biva usklađeno kroz spontano zajedničko opažanje. Sada i ovdje jesmo to što doista jesmo, Ti i Ja.
Analiza stavova
1. Prihvaćanje: Ne nastojim utjecati na tebe, raditi na tvojoj promjeni.Ustvari važno je reći: "Nemoj se mijenjati, budi takav kakav jesi." Naša istinska priroda je vrlo jednostavna, ali smo se otuđili od nje. Možemo radi toga optuživati okolnosti, političare, svoje roditelje, poslodavce... Odgovorni smo jer smo zaboravili slušati svoj unutarnji glas. Što učiniti? Baš ništa, ne čini ništa da bi postigao ili zaslužio ili zadobio (naprimjer moju pažnju ili naklonost). Sve što ti treba oduvijek je ovdje, samo zaglušen mnoštvom ne možeš čuti.
...prihvaćam potpuno tebe koji to još nisi u punini...Bez obzira na stupanj rasta druge osobe dužan sam prihvatiti ju kao osobnost u nastajanju. Ako joj je i stran moj svjetonazor, moj sustav istina i vrijednosti, prihvaćam to što ona jest sada jer je osoba koja je sada preda mnom važnija od bilo kojeg sustava. Ako sam i uvjeren u svoju istinu, to može postati njezina istina ako sama prepozna da je u njoj oduvijek pohranjena. Istine prihvaćene nametljivim uvjeravanjem ne donose slobodu nego patnju. Ono što je stvarno istina je čisti životni potencijal koji se ostvaruje u meni i u mome sugovorniku kada mu to dopustimo. Kada ne radimo protiv Života, on radi za nas i postaje objava što promiče osobni rast i oplemenjuje odnose u zajednici.
2. Aktivnost i uzajamnost:...kako bismo zajedno i uvijek iznova otkrivali i postajali to što doista jesmo, Ti i Ja. Prihvaćanje nije, naime, pasivno mirenje, rezignacija, već pružanje prilike sugovorniku da zajedno sa mnom uđe u proces istraživanja i iskrenog izražavanja sebe. Prihvaćanje, dakle, uključuje i uzajamnost. Nasuprot stavu oholosti koji traži od drugoga da se ugleda na mene kako bi postao više "on" (tako što će prihvatiti moj mentalitet i stil ponašanja), uzajamnost podrazumijeva svijest o potrebi međusobnog odnosa unutar kojeg jedino možemo osvijestiti, izražavati i ostvarivati svoju individualnost. I uvijek iznova jer niti ti niti ja danas nismo to što smo jučer bili, nešto se u nama i našim okolnostima zasigurno promijenilo.
Slušanje
Slušam što mi govoriš o sebi, kako opažaš to što se zbiva u tebi i oko tebe i što osjećaš sada. Aktivno slušanje jest ulaženje u doživljajni svijet druge osobe, poticaj procesu osvještenja. Iza govora krije se stil opažanja usko povezan s afektivnim životom. Gledam te, promjene na tvome licu, u tvome disanju, pokrete tvojih ruku... pokušavam biti tvoje zrcalo. Slušati znači biti zrcalo drugome. Tako osoba dobiva uvid u svoje tjelesne geste i mimiku koje su često u neskladu s verbalnim iskazima ili s osjećajima (npr. smije se iako se dobro ne osjeća). Ovo govori o izvjesnom stupnju kulturološki uvjetovane podijeljenosti koja je zapreka osobnom rastu i iskrenoj komunikaciji.
Govor iz "ja"
Nemam namjeru pitati zašto, ne mogu niti reće što je bolje, pametnije za tebe. Pomaganje drugome da doživi uvid u svoje unutarnje iskustvo i način izražavanja sebe podrazumjeva i osjetljivost u postavljanju pitanja. Pitanje zašto uglavnom potiče samoopravdavanje umjesto otvaranja za cjeloviti i izvorni doživljaj stvarnosti. Također sklonost dijeljenju mnoštva savjeta uglavnom je povezano s nestrpljenjem i željom da drugoga oblikujem po mjeri mojih očekivanja i stvorim od njega kopiju sebe samog. Pitanja koja počinju s kako i što potiču istraživanje i ponovno buđenje unutarnjeg bića sposobnog da u svakoj situaciji vidi izazov, otkrije vlastiti način gledanja i kreira vlastiti način reagiranja na trenutne okolnosti, preuzme odgovornost za moguće posljedice. Samo pokušavam iskreno reći kako ja opažam tebe, što osjećam i koje mi se misli javljaju dok te slušam. Iskrena povratna informacija moguća je ako govorim iz "Ja" pružajući tako drugome uvid u moj doživljajni svijet koji je u dinamici s njegovim (produbljenje efekta "zrcalo").
Ljubav umjesto straha
Dok se otvaramo jedno drugom dešava se odnos. Tvoje iskustvo postaje blisko mojem. Tako Ti i Ja postajemo Mi kako bi potom više bili Ja i Ti. Ulazak u zajednički iskustveni proces omogućuje međusobno upoznavanje i osjećaj bliskosti u kojem nestaje strah, a rađa se ljubav. Ono što mislimo o sebi, što bi Ti i Ja željeli postati biva usklađeno s onim što doista jesmo. Ovo što je u nama i ovo oko nas usklađeno je kroz naše zajedničko opažanje. Ljubav potiče kreativnu spontanost, sklad u doživljavanju unutarnje i okolne stvarnosti. Prihvaća mogućnost odvajanja i slobodu drugome da iskusi samoću kada za time osjeti potrebu. Sada i ovdje jesmo to što doista jesmo, Ti i Ja.
Nekoliko riječi o meni. Zovem se Vanja Popović, rođen sam u Rijeci 15. 11. 1964. Psihologiju sam studirao u svom rodnom gradu, a u Osijeku teologiju. U svome radu s ljudima volim koristiti iskustva i znanja iz područja psihologije i duhovnosti, a kao pristup integriranja ova dva područja odabrao sam geštalt-terapiju. Trenutno živim i radim u Zagrebu, (uz ostalo surađujem sa Step udrugom u čijem prostoru se nalazim s onima koji su zainteresirani za psihološko savjetovanje ili grupne radionice), a slobodno vrijeme provodim s obitelji ili besciljno šetam Maksimirom.
