Ovaj je članak svojevrstan vodič za sve vas - studente i one koji će to tek postati, kao i za one koji se takvima osjećaju – koji želite razviti tu posebnu i danas iznimnu cijenjenu vrlinu izbjegavanja bilo kakvog angažmana. Nastao je kao plod raznolikih iskustava s mnogobrojnim više-manje anonimnim i skromnim majstorima te vještine.
Ipak, za one neupućene evo kratkog opisa temeljne postavke dotične vještine. Svaki angažman u bilo kakvoj aktivnosti koja svojim opsegom obuhvaća više od jednog individualnog pojedinca (to jest, mene) može se u najkraćem roku pokazati krajnje riskatnim, pače škodljivim za navedenog pojedinca (to jest, opet mene), a potencijalno i za šire društvo (što doduše nije dokazano, jer je društvo izvan dosega interesa stručnjaka na ovom području). Štoviše, angažman je nedvojbeno suvišan ukoliko se pojedinac posvećuje redovitom upražnjavanju plemenite i višenamjenske aktivnosti poznate pod kolokvijalnim nazivima tulum ili party.
Početni korak kojeg morate poduzeti jest riješiti se predrasuda o mogućnosti da se u vašoj okolini, fakultetu ili državi nešto promijeni. Točnije, zablude da je moguće namjerno izazvati pozitivne promjene. Tako nešto je izvan vašeg dosega, a uostalom zašto bi se tako nešto i pokušavalo? Razmislite malo: nije li mnogo korisnije pozabaviti se sobom, unijeti zadovoljstvo u svoj život, a drugima prepustiti da brinu o sebi. Konačno, nije li to i najpravednije – svakomu je dosta njegove muke, zašto biste si još natovarivali na leđa i nevolje ovog društva? Povrh toga, opće je poznata činjenica da vlasti mijenjaju stanje na bolje tek kada se utišaju glasovi koji protestiraju i ukazuju na nedostatke i probleme. Stoga je puno produktivnije gunđati u sebi i crpiti zadovoljstvo iz toga što svoje nezadovoljstvo iskazujete na tako tajan i subverzivan, praktički i neprimjetan način.
Ponekad poželim zaustaviti vrijeme
Poželim da život stane u trenutku u kojem jesmo
Da samo na jedan tren ne moram biti prisiljena
Prije četiri dana, uoči 88. rođendana, tiho je preminuo Franjo Starčević, samoprijegorni goranski heroj mirotvorstva, koji je tijekom ratnih devedesetih neumorno radio na približavanju hrvatskih i srpskih sela i obitelji. Franjo Starčević pripada skupini heroja, uvijek u manjini, čija imena i čiji rad rijetko pristižu na naslovnice vodećih glasila, iako to zaslužuju daleko više od onih čije životno djelo obilježavaju pobjede na ratištima i biralištima.
Pratim na daljinu što se događa u Hrvatskoj od prošlog petka, i pomalo me uznemiruju neke od stvari koje sam primjetila pa bih htjela to ovdje podijeliti s vama.
Razumljivo je da je za cijelu Hrvatsku presuda Gotovini i Markaču šokantna i bolna jer se oni smatraju herojima Domovinskog rata. Stoga, s jedne strane, nije začuđujuće da se u velikoj većini ljudi ne znaju nositi sa ishodom tih događaja. Činjenica da su Gotovina i Markač osuđeni se čini kao veliki udarac ne samo generalima pojedinačno, već i samoj Hrvatskoj za koju je Oluja bila presudna ne bi li se ponovno ustanovio hrvatskog teritorij. Kako vidim po reakcijama kao da se presudama stavlja u pitanje samo osnivanje Hrvatska države i uopće sam hrvatski identitet.
Sjedim na podu, u pozadini se čuje televizija a ja slažem puzzle. Nove puzzle. Pokušavajući što prije dokučiti konačnu sliku silnim snagama odvajam jednu po jednu iz hrpe. Napokon odvojim jednu, okrećem ju, isprobavam.. Uspjela sam, složila sam ih par. Ushićena posegnula sam za novim dijelom i iznenadila sam se, u zanosom potpomognutoj, lakoći podizanja novog komada..
Znaš onaj trenutak u kojem ''otkriješ nešto'', prepoznaš koliko je veliko i moćno ono što ti već tako dugo spada pod nešto ''normalno''.... i osjetiš svu puninu tog otkrića svu njegovu snagu i ljepotu? Kao da u jednom trenutku ugledaš u jednom novom, predivnom svjetlu ono što već otprije poznaješ i voliš...
Gledala sam slike s jednog kampa i u trenutku kad je zasvirala jedna pjesma For Who You Are ugledala sam sliku na kojoj jedan moj prijatelj, bilo je to za vrijeme slavljenja, stoji sa rukama prekriženim kao da je nekoga upravo čvrsto zagrlio i ima osmijeh na licu kao da je upravo doživio nešto najljepše na svijetu. U tom trenu preplavilo me samo odjednom milijun osjećaja....suze potekoše niz lice...a čudesna radost preplavi srce....
... Gledam sve te filmove koji tako divno završavaju nakon tako kompliciranih priča, i dvoje idealnih ljudi se nađe, i sve je to tako savršeno. Al na kraju, ima nešto i u tome. Postoje i stvarne priče kad su ljudi postojali samo jedno za drugo. Kad ni jedno ni drugo nisu vidjeli nikog drugog. Kad su oboje htjeli bit samo s tom jednom osobom. Istinite priče, ne bajke.
Sjeo sam za kompjutor nakon par dana odsustva i mislio sam malo prošvrljat ali dočekala me ergela obavijesti o prosvjedu koji će se održati u utorak na Markovom trgu i mogu reći da sam stao i malo se zamislio nad tim. Po prirodi sam idealist i nekako sam oduvijek vjerovao samo u ono najbolje u ljudima.
Kad sam bio manji, sjećam se kad bi slušao starije kako ispijajući kavu nakon nedjeljnog ručka govore o aktualnim zbivanjima u zemlji jedna riječ je prilično često bila upotrebljivana. Bila je to riječ „LOPOV“. Iako je moje iskustvo u poznavanju te riječi proizlazilo iz razbibrige koju smo upražnjavali poslije škole u parkiću igrajući se lopova i pandura, već iz samo tog iskustva bilo je jasno da je biti lopov nepoželjno. Kasnije, odrastajući počeo sam žaliti ljude koji, kako sam smatrao, više iz neke neukosti nego iskustva, označavaju političare lopovima. Smatrao sam to generaliziranjem i preuveličavanjem. Osjećao sam donekle i sram što neki ljudi bliski meni nemaju intelektualne snage da se odupru mentalitetu ovog podneblja i stavu da „vlada krade“ i da su „svi političari lopovi“. Osobno sam smatrao da su neki, ako ne većina ljudi na vladajućim položajima nekompetentni za obavljanje svojih dužnosti na razini koja je potrebna da ova zemlja funkcionira na jedan normalan i produktivan način koji će priskrbiti sigurnost i dostojanstven život svojim stanovnicima. Ali nekako sam uvijek odbijao prihvatiti uvriježeno mišljenje da su svi negdje nešto ukrali i da je to jedini razlog zašto naša država ne funkcionira na pravilan način.
Volim gledati kapljice kako klize niz prozorsko staklo autobusa. Vrlo često to radim, pogotovo kada sam sama. I promatram naprimjer jednu kapljicu koja sporo klizi, vrlo sporo i želim da uspije doći do dolje.
Vjerujem da će neki nakon odlučit smatrat da je moj smisao za humor loš / da ga nemam, al ja nekako odlučujem da me nije briga.
Vicevi na račun žena nisu smješni. ... ironični možda, smješni svakako ne. I ne, to ne govorim zato što sam žena, a kao takva iznimno osjetljiva, nego zato što je istina. I nije simpatično kad neko ispriča vic o ženi kojoj nije ništa kad padne niz stepenice samo ako su pive čitave - taj vic je odvratan za izbljuvat se.
Svakog dana susretali smo se samo u prolazu,nisam se uopće osvrtala..
Nisam čula šapat koji je slao poruku..
Drugima sam pridavala više pažnje iako nikad to opravdali nisu ..
evo me trebo bi učit za ispit sutra, a drugi put vam vec pišem ovaj note...
na ovom noteu sam tego brdo ljudi.. brdo ljudi koji su mi važni i htio bih vam nesto reci o njima... imam jedan dar, nazovimo to tako. Usprkos tome što ja puno pricam ljudi i meni pricaju i ja ih pitam i oni meni još malo pricaju i onda sam ja oduševljen... a evo fragment mog oduševljenja
Većinu stvari, teorija i filozofskih pretpostavki razumijem kroz slike i osjećaje. Povezujem ih sa poznatim i tako lakše shvatim tu apstrakciju. Tako i Boga, osjetim njegovu prisutnost, tjelesno i duhovno. Zablista u nekoj priči, u nečijoj suzi, osmjehu ili vihoru vjetra. Tako mi ga je lakše shvatiti. Ne trudim se pronaći što više najpribližnijih dokaza o njegovom postojanju niti razmatrati najlogičnije i najprihvaćenije teorije, ne. Bog je jednostavno tu.
Želim Te
Bez pitanja bez odgovora
Opravdanja, objašnjenja
Bez maski, bez straha
Gubljenja, bježanja
Želim Te u tišini
u ogoljelosti duša
Zaista vidjeti
Zaista dotaknuti
Želim te doživjeti
proživjeti
živjeti
Želim te voljeti
10. ožujka 2009 u 17:44
„Ja sam ateist, al vjerujem da postoji neki opći moral po kojem je moja sloboda ograničena tuđom slobodom.“ – parafraza rečenice jedne osobe s kojom sam pričala. Imala sam u glavi vrlo dobru sliku toga što želim reć kad sam vrlo nesmotreno započela jednu raspravu među prijateljima. Nije završilo onako kako sam planirala - kao što to obično biva kad me nadvlada osjećaj superiornosti ili pak jednostavno životne frustracije. Ipak, opet isponova se vraćam na tu, vječno (nadajmo se ne baš vječno) aktualnu temu.
imala sam neke razgovore nedavno sa par ljudi koje nazivam prijateljima...i shvaćam sve više kroz to koliko te ljudi zapravo ne poznaju,iako se poznajete jako dugo ili se intenzivno družite...prijateljstvo je tako nestabilna riječ i teško je znati tko ti je zapravo prijatelj...
istina je da zapravo moraš dati nešto ljudima,otkriti im mali dio sebe da bi znali, ali kako im otkriti tko sam zapravo,ako se drže svoje nerealne slike koju imaju o meni? ljudi me ne poznaju, ali znaju tko sam..misle da znaju...i to me živcira..