Veliki Mike hoda kao da je svaki korak veliki napor. Glavom i ramenima viši i dobrih par centimetara širi od svih kraj kojih prolazi, odjeven u prljave kratke hlače i majicu kratkih rukava bez obzira na hladnoću, on nosi sve što posjeduje u plastičnoj vrećici. Čini se predobro da bi bilo istinito da bi ovaj sramežljivi autsajder ikad mogao postati jedna od najvećih zvijezda američkog nogometa. No nevjerojatna činjenica o The Blind Side je ta da se ova naizgled fantastična bajka temelji na priči iz stvarnog života.

Kad skitnica Michael Oher (Quinton Aaron) biva primljen u Wingate Kršćansku Školu, to je početak lanca događaja koji će mu preokrenuti život naglavačke. Imućna obitelj Tuohy, koju vodi strogi matrijarh Leigh Anne (Sandra Bullock, u ulozi za koju je dobila Oscara), susreće ga jedne hladne noći dok on traži mjesto gdje će spavati te ga poziva u svoj dom. No ono što počinje kao mali, impulzivni čin velikodušnosti ubrzo eskalira. Otkrivši istinu o Michaelovoj poraznoj situaciji komad po komad, Leigh Anne ga uzima pod svoje okrilje kao zamjenskog sina.

Suočeni s čuđenjem svojih prijatelja i rođaka, Tuohyjevi nadalje službeno posvajaju Michaela i uključuju ga u svaki dio svog obiteljskog života. Kad mali SJ (Jae Head) entuzijastično prihvaća svog novog 'velikog brata', i kći tinejdžerku Collins (Lily Collins) ubrzo njegova nježnost pridobiva na njegovu stranu. Iako je u školi isprva teško, Michaelova strast za štićenjem onih koje voli vodi ga prema otkriću talenta za američki nogomet. Odjednom postaje tražen od nekih od vodećih američkih fakulteta, što ga navodi da preispita nevjerojatnu promjenu u svom životu i motive onih koji u to omogućili. Jesu li to stvarno učinili za njega? Ili su to učinili za sebe?

The Blind Side ležerno ide istom usporenom mirnoćom svog protagonista, no dok bježanje od sukoba može biti šarmantna odlika što se tiče Michaela, u samom filmu to je slaba točka. Bez obzira na opasne trenutke tu i tamo, sve se čini pomalo preugodno, događaji se gotovo neprestano nastavljaju prema gore dok Michael savladava jednu prepreku za drugom. Obitelj Tuohy, iako bez sumnje zaslužuje divljenje, nikad nam baš ne postaje stvarna. Malo toga govori o tome tko su oni zapravo iza srdačne ujedinjene vanjštine, te bi možda bilo zanimljivije vidjeti ih u trenucima živčanosti i slabosti kao i velikodušnosti i snage. Portret obiteljskog doma Tuohyjevih kao neke blistave utopije u kojoj se Michael integrira bez po' muke nije niti dramatički zanimljivo niti uvjerljiv odraz stvarnosti. Sve obitelji imaju svoje mane, te puštanje stranca u svoj dom – iako je bez sumnje vrlo vrijedno – također mora biti skupo i teško. Film je mogao prenijeti svoju poruku s više snage i ispravnosti da je priznao ovu činjenicu.

Ipak, film dobiva na uvjerljivosti koju inače možda ne bi imao saznanjem o stvarnim događajima koji su ga nadahnuli, te su najiskrenije dirljivi trenuci koje nudi možda fotografije pravog Michaela i pravih Tuohyjevih koje se pojavljuju iznad natpisa na kraju. Ispod holivudskog sjaja nalazi se priča koja, iako je nesumnjivo puno umrljanija i puno manje otvorena, ipak služi kao dokaz čistoj moći praktične milosti. Našu kulturu prožima sistem zasluge temeljene na postignućima koji diktira vrijednost pojedinca na temelju njihove izvedbe ili pozadine, te unatoč njenoj navodno kršćanskoj etici, pokazuje se da škola Wingate nove učenike procjenjuje 'na temelju njihovih ocjena'. U početku oklijevajući s prihvaćanjem Michaela zbog njegove žalosno slabe akademske povijesti, učitelji nevoljko prihvaćaju da biti kršćanin znači nešto više od toga da je ta riječ naslikana na školskom grbu. No za Michaela nije dovoljno da ga se samo pusti unutra. Imajući ogromnu osakaćujuću zapreku u sustavu koji inzistira na konstantnom testiranju i mjerenju određenog 'potencijala', on duboko i očajnički treba bezuvjetno prihvaćanje prije nego što može uistinu procvjetati.

Tuohyjevi nude Michaelu puno više od materijalne sigurnosti. Za njegovu bol je ključan osjećaj da je ne-osoba, da hoda kroz svijet u kom nema mjesta za njega i koji ne daje odgovore na pitanje tko je on sam: 'Gledam u ogledalo i kažem, ovo nije Michael Oher.' Leigh Anne je posebno zainteresirana za izvlačenje Michaela iz njegove ljušture, pokušavajući razbiti ogradu njegove šutnje da otkrije što ga uistinu motivira. 'Reci mi jednu stvar koju trebam znati o tebi,' ona ga pita, i odgovara na njegov zahtjev time da odbacuje nadimak kojim ga je svijet obilježio, 'Big Mike', te ga počinje zvati njegovim pravim imenom. Ovo simbolizira njeno prepoznavanje vrijednog pojedinca ispod vanjštine koju se često odbacivalo kao malo vrijednu. Gledajući Michaela kroz oči koje vide njegovu vrijednost kao ljudsko biće umjesto njegove prošlosti ili njegovih ograničenja, obitelj Tuohy prakticira, suprotno svojoj kulturi, onu vrstu bezuvjetne milosti koju je Isus podučavao i živio.

U ovom pogledu priča koju priča The Blind Side ulazi u samu jezgru istinskog kršćanstva. Pred savršeno svetim Bogom, prema Bibliji, naša postignuća i naša moralna prošlost svode se na ništa. Kad bi On, poput učitelja u Wingate školi, temeljito proučavao zapisnik naših postignuća i koristio ovo kao temelj načina na koji nas tretira, onda bismo mi ostali vani na hladnoći. Ali Biblija govori o Bogu koji je, čak i kad to nismo ničim zaslužili, poslao Isusa da umre za nas tako da bismo mi mogli biti pozvani u njegovu obitelj. Naš odnos s njime ne određuje ono što mu možemo ponuditi, već to da li mi prihvaćamo ono što je on spreman da nam da na temelju njegove dobrote i velikodušnosti. Posvajanje je slika koju se u Novom Zavjetu koristi u više navrata da bi se naglasila Božja briga za one koji mu dolaze praznih ruku: 'Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste duha posinstva u kojem kličemo: „Abba! Oče!“ (Rimljani 8:15).

Baš kao što prihvaćanje Tuohyjevih Michaelu omogućava da procvjeta i otkrije svoj životni poziv, Božja ponuda da nas 'posvoji' kad prihvatimo njegov oprost je tek početak priče. Ući u vezu s Bogom znači otkriti za što smo stvarno stvoreni, te započeti proces promjene. Ako shvatimo da nas je Bog volio dovoljno da umre za nas, to preobražava način na koji vidimo sami sebe. Ako prihvatimo Božju ponudu, ne moramo živjeti dobre živote zato da bi bili prihvaćeni, nego želimo živjeti živote vrijedne visoke cijene koju je on postavio za nas. I takav život, kao što Tuohyjevi pokazuju, treba uključiti to da radimo za druge ono što je Bog uradio za nas.

 


 

Click here for the Culturewatch websiteČlanak je prvi puta objavljen na Damarisovoj web stranici Culturewatch (www.culturewatch.org). Objavljujemo ga uz dopuštenje autora. Autor: Sophie Lister
© Copyright: Sophie Lister 2010.