"Sve se događa s razlogom."

Ta fraza.

Svi smo tu frazu dobili, lijepo zapakiranu, bilo od strane dobronamjernih prijatelja, brižnih bližnjih ili dragih nepoznatih ljudi. Uglavnom ta fraza dolazi s najboljim namjerama; da bude tračak nade usred nevjerojatno bolnih stvari kroz koje nekad u životu prolazimo.

To je kratko, očajničko uže koje nam je bačeno dok se utapamo i kad sve druge riječi nemaju učinka: Sve se događa s razlogom.

Nikad nisam osjećao mir po pitanju te izjave. Mislim da ona groznim stvarima daje previše moći, previše poezije; kao da mora postojati uzvišenost i smisao u ogromnim ruševinama u kojima se možemo naći. U našoj dubokoj nevolji, ta nas ideja tjera da trčimo niz tamne i uvrnute zečje rupe, tražeći taj specifični dio Velikog Plana u koji se naša patnja uklapa. Ta izjava služi kao emocionalno odvlačenje pažnje zbog kojega ne proživljavamo puninu naše trenutne tuge i bijesa. Zastajkujemo kako bi pronašli taj zašto sve te patnje, umjesto da jednostavno priznamo da možda ne postoji zašto i da je to sve skupa jedna bezvezna i grozna situacija. Želim vam da osjetite dopuštenje da u potpunosti prihvatite duboku bezveznoću takvih situacija.

Čak iako negdje duboko ispod svega - duboko ispod vrtoglave traume koju osjećamo ovdje - postoji čvrsti, otkupljujući razlog za sve, on će vjerojatno ostati izvan našeg razumijevanja dok god smo u ovom tijelu.

 

 

Duboko u pozadini operativnog sustava moje vjere postoji zakopano, strogo čuvano povjerenje u Boga koji je dobar i u postojanje koje ima smisla. Ali ta središnja istina ne dolazi s pretpostavkom da sve stvari, (uključujući i strahote koje možda susrećemo ovdje), imaju svrhu. Ne dolazi sa skrivenom srebrnom niti koja je uvijek utkana negdje u tkaninu i koju možemo pronaći ako se samo potrudimo. Vjerovati to, znači riskirati oslikavanje slike Boga koji nas tjera da patimo radi njegove zabave; koji izbacuje prepreke i ozljede i teškoće samo da vidi što ćemo mi učiniti, samo da nas očvrsne ili slomi.

Teško mi je pomiriti to s ustrajnom vjerom u Boga kojemu nije cilj da me zgazi. Dovoljno je iscrpljuće izdržati mračne sate na ovoj zemlji i ne izgubiti svoju vjeru, bez tog dodatka Stvoritelja koji nas također tjera da dodatno krvarimo. Umjesto toga, draže mi je razumjeti Boga kao Onoga koji krvari zajedno s nama; koji sjedi s nama u našoj agoniji i plače, koji ne dodaje našoj nevolji nego pruža trajnu i svetu prisutnost usred te nevolje. To me još uvijek ostavlja s pitanjem zašto Bog ne može ili ne želi uvijek ukloniti te terete, ali mi to istovremeno i dopušta da bolje vidim otvorenu mogućnost koja se nudi u tragediji.

Postoji jedan često pogrešno korišten dio pisma jednog pastora koji piše svojoj zajednici; to je dio koji se nalazi u Svetom Pismu, gdje autor Pavao piše:

Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube; onih koji su odlukom Božjom pozvani. Rimljanima 8:28

Taj stih nije Nebeska polica osiguranja koja je plaćena vjerom i koja nas izuzima iz svega neugodnog, nego je obećanje da ako odlučimo na sve stvari odgovoriti iz pozicije ljubavi i dobrote, da ćemo mi, ne nužno naše okolnosti, biti bolji zbog toga.

Na taj način, vjerujem u patnju kao sveti prostor; prostor gdje imamo izbor. To nije nadnaravan nebeski eksperiment uzroka i posljedice, koji je posebno dizajniran da nešto učini nama ili u nama, nego je vrijeme i mjesto gdje možemo odgovoriti i dok odgovaramo, mijenjamo se. Naša bol nema unaprijed određenu svrhu, (u tom slučaju bi zapeli sa strašno kompliciranim zadatkom da pokušamo shvatiti svrhu u svakoj od milijun malih odluka koje donosimo svaki dan), ali ta će bol uvijek donijeti vrijedan plod.

Koliko god mi je teško to priznati, trenuci moje najdublje agonije su gotovo uvijek bili katalizatori za moje najbolje učenje; ali mogao sam isto tako učiti druge lekcije da sam drukčije odabrao. Da, svakako sam mnogo rastao u tim teškim vremenima, ali mogao sam rasti i u potpuno drugom smjeru da sam drukčije odabrao. Na taj način, ti trenuci potpune slomljenosti nisu sadržavali samo jednu mikroskopsko malu i dobro skrivenu istinu za kojom trebam tragati dok tugujem i dok se mučim, ali postojalo je blago koje se moglo pronaći u stvaranju mojih odluka i u njihovim posljedicama.

Ne, ne vjerujem da se sve događa s razlogom, ali vjerujem da ima značenja u tome na koji način odgovaramo na sve stvari koje nam se događaju, čak i kada to nisu dobre stvari.

Budite ohrabreni dok patite i odabirete.

 

(prijevod: Ela Magda, s dopuštenjem autora Johna Pavlovitza, http://johnpavlovitz.com/2015/05/29/why-everything-does-not-happen-for-a-reason/)