Iskreno priznajući da su kršćanski odgovori na pitanja o ljudskoj patnji katkad površni i cinični, Greg Boyd je napisao knjigu koja se najtoplije može preporučiti svakome čija je vjera u Boga poljuljana zbog predodžbe koju su takvi odgovori o njemu stvorili.
Knjiga "Je li Bog kriv?" je knjiga o tajni – o pitanju zašto se zbivaju tragedije. Zato mi se čini primjerenim započeti je jednim od najtežih pitanja s kojima se možemo suočiti: zašto je nekoj ženi pri porodu umrlo ljubljeno dijete?
PRICA O MELANIE
Prije nekoliko sam godina, održavši propovijed o tome kako bismo morali strastveno živjeti, razgovarao sa zdvojnom mladom ženom, Melanie.1 »Izgubila sam žarku ljubav prema Bogu i životnu radost«, rekla mi je. »Nekoć sam bila vatrena kršćanka i zalagala se za vjeru, ali prema Bogu više ne osjećam ništa i stalno sam potištena. Nekoć sam bez teškoća mogla istrčati svaki maraton, a sada sam vrlo ukočena. Moj muž i ja bili smo vrlo bliski – ali sada smo gotovo stranci. U crkvi mi je prije bilo uzbudljivo, a sada se nasmrt dosađujem. Prije sam voljela citati Bibliju i moliti se, ali sad mi je i jedno i drugo tegobno i naporno. Jednostavno, osjećam se mrtvom!«
Melanie je čeznula za životnom strašću o kojoj sam te nedjelje propovijedao. Željela je znati hoće li je ikada opet doživjeti.
Nakon nekoliko sam minuta razgovora doznao da je sve krenulo po zlu prije otprilike četiri godine, kada je Melanie pri porodu umrlo dijete. Otkad je znala za sebe, Melanie je željela biti majka. Nije se udavala do kasnih tridesetih, pa su ona i njezin muž, kako bi preduhitrili biološki sat, nastojali da što prije zatrudni. Nakon tri godine neuspješnih pokušaja doznali su kako, zbog zdravstvenih okolnosti, vjerojatno nikad neće moći začeti dijete. Ali Melanieino je gorko razočaranje kratko trajalo jer je, začudo, ipak začela. »Smatrali smo to čudom«, rekla mi je. Trudnoća je dobro prošla, ali pri porodu je došlo do kobnih komplikacija. Pupkovina se omotala djetetu oko vrata i ugušila ga pri porodu. Njihovo se čudo pretvorilo u noćnu moru, a život se sveo na pitanje »Zašto?« koje ih je neprekidno mučilo. Zašto bi im Bog podario čudo začeća, a onda im pri porodu oduzeo dijete? Zašto im se to dogodilo? Još je teže bilo pitanje zašto Bog ne dopušta da Melanie opet začne. Njezin je biološki sat gotovo već otkucavao zadnje minute, jer su od tragedije protekle četiri godine.
Nakon otprilike dvije godine borbe sa sumnjom i depresijom, Melanie i njezin muž potražili su odgovore na svoja pitanja od jednog biblijskog učitelja kojega je ona poznavala i cijenila. Odgovor koji su dobili bio je u skladu s teologijom s kojom je odrasla.
»Bog za sve ima razlog«, rekao joj je s čvrstim uvjerenjem učitelj. »U Božjoj providnosti nema slučajnih nesreća«, nastavio je. »Gospodin daje i Gospodin uzima; samo se morate pouzdati u to da Bog zna što radi i da uvijek čini najbolje. Njegova ruka udara; njegova ruka iscjeljuje. Samo se morate pouzdati u njega.«
Kad je Melanie upitala kakvo je to dobro Bog mogao isplanirati kao posljedicu smrti njezina djeteta i toga što ga je izgubila, učitelj je rekao kako bi ona i njezin muž iz tog iskustva možda morali nešto naučiti. »Kad dođe pravi trenutak – a Božji je trenutak uvijek pravi – i kad naučite ono čemu vas Bog želi poučiti, možda ce vas tada blagosloviti drugim djetetom«, rekao je. »Ili možda jednostavno nije njegova volja da imate djecu.«
Melanie je taj savjet prihvatila kao biblijsku istinu. Osjećala je krivnju što joj je teško pouzdati se u »Božji plan«. Zbog činjenice da je u njezinu životu sve krenulo po zlu, pa tako i njezin odnos s Bogom i s mužem, osjećala je još veću krivnju. Najprije me došla upitati zašto više nema životnog žara, ali kad smo nastavili razgovarati, zamolila me nešto drugo: da joj objasnim čemu je to Bog želi poučiti. Ako to bude znala, možda će dobiti drugo dijete i uspjeti popraviti sve što u njezinu životu ne valja.
DRUKCIJE MIŠLJENJE
Kad mi je Melanie ispričala svoju priču, mislio sam da će mi srce prepući od žalosti. »Čekajte malo, da nešto razjasnimo«, rekao sam. »Vi biste morali vjerovati vam je Bog najprije dao silnu želju za djetetom, da vam je zatim darovao dijete i tim vas čudom učvrstio u vjeri da će vam ispuniti želju, a da je onda ubio dijete koje vam je dao?« »Pa da«, krotko je odgovorila Melanie. »Zar je to nešto što bi učinio Bog koji vas voli?« upitao sam. »Možete li zamisliti Isusa da nekome takvo što učini?« Melanie je moje pitanje potpuno zaprepastilo. Vjerovala je da svi kršćani razmišljaju u skladu s teologijom u kojoj su odgajani i ona i učitelj kojega je pitala za savjet.
»Kako to mislite?« upitala je. Uzeo sam je za ruku, pogledao je u oči i nastavio: »Melanie, vjerujete li vi zbilja da je Bog u stanju ubiti dijete samo kako bi roditeljima očitao lekciju? I mislite li zaista da vam Bog ne želi dati drugo dijete dok ne naučite tu lekciju – iako vam ne želi reci što zapravo morate naučiti?« »Da; a vrijeme ističe i zato brzo moram otkriti što je to!« prekinula me Melanie očajničkim glasom.
Kad je to rekla, rasplakao sam se. Obuzela me silna tuga zbog toga što ju je u takvo stanje zapravo dovela teologija. »Zar vam dobri, mudri učitelj, koji vas voli, barem ne bi rekao što morate naučiti?« Gotovo da sam mogao čuti kako se u njezinoj glavi okreću kotačići. Naposljetku je progovorila, kao da priznaje težak grijeh, pomalo srdito: »Iskreno rečeno, znam da se na Boga ne bismo smjeli ljutiti. Prije sam se bojala to priznati jer sam se bojala da mi on tek onda neće htjeti dati drugo dijete. Ali sve me to strašno ljuti! Jednostavno ne razumijem!«
Zatim su iz nje, poput erupcije iz gejzira, silovito navrle sva srdžba i frustracija. Povukla je ruke iz mojih, zamahala njima po zraku i glasno se pobunila: »Bog i neodgovornim tinejdžerkama, i narkomankama, daje djecu, ali ja moram najprije naučiti lekciju! Zbilja smo grozni ljudi, ako smatra da mi nismo dovoljno dobri za djecu, a inače ima tako niske kriterije!«
Kad se ispuhala, rekao sam: »S obzirom na to kakvu predodžbu o Bogu imaš, Melanie, nije ni najmanje čudno što ti je s njim teško imati odnos žarke ljubavi. Ako smijem iskreno reći, to što su ti rekli zvuči poput kakve bolesne igre. Bog ti uzme dijete, a zatim ti odbija dati drugo dokle god nešto ne naučiš – ali ti ne želi reci što zapravo moraš naučiti. To u najmanju ruku nije slično mudrom učitelju punom ljubavi. Pa kako bi i mogla radosno živjeti za Boga o kojemu imaš takvu predodžbu?«
»Hoćete reći da mi to nije učinio Bog?«
»Nemam nikakva razloga da u to vjerujem«, odgovorio sam. »Jedino što sigurno znam je to da se Bog potpuno objavio u Isusu Kristu. Kad gledamo njega, možemo vidjeti Božje srce. A zbog svega onog što znamo o Isusu, vjerujem da Bog zbog toga što ti se dogodilo tuguje čak i više nego ti, ako to možeš zamisliti.«
Melanie me pozorno slušala. »Kad je ljude znala snaći nevolja, bez obzira je li bila riječ o tjelesnim ili duhovnim tegobama, ili o tome da su doživjeli kakvu tragediju, ne sjećam se da je Isus ikad smatrao kako ih je udarila Božja ruka. Naprotiv, sućutno je postupao prema ljudima koji trpe; odnosio se prema njima kao prema ratnim žrtvama. On je osjećaje Božjega srca iskazivao donoseći olakšanje trpećim ljudima. Melanie, znam da Gospodin silno voli vas, vašeg muža i vaše dijete, koje je umrlo. Znam da vas želi iscijeliti i obnoviti izobilni život u vama – umro je radi toga da biste ga mogli imati.«
Moje su rijeci dotaknule neku žicu duboko u njoj. Melaniein se gnjev pretvorio u suze, a zatim u glasne jecaje. Nekoliko me minuta grlila i glasno plakala. Između jecaja stalno je ponavljala: »Nije mi on to učinio? Nije mi Bog to učinio?« Predodžba o Bogu koja je mučila Melanie četiri godine i koja je iz njezina života isisala svu životnu radost, počela se mijenjati. Dakako da su Melanie i njezin muž poslije toga imali još mnoštvo pitanja, na koja je s vremenom valjalo odgovoriti – s tim sam se pitanjima uhvatio ukoštac i u ovoj knjizi. Ali temelji za promjenu u njihovu životu bili su postavljeni. Njih će dvoje naučiti prosudbe o Bogu donositi gledajući Isusa Krista. Iako bol za izgubljenim djetetom neće proći, njih ce dvoje s vremenom opet naučiti radosno živjeti za Krista.
KAKVA JE VAŠA PREDODŽBA O BOGU
Naš je odnos s Bogom potpuno odreden mentalnom predodžbom koju o njemu imamo. Kao i Melanie, mnogim je ljudima teško žarko voljeti Boga i radosno za njega živjeti zato što ih predodžba koju o njemu imaju nipošto ne može nadahnuti za tako nešto. Mnogi ljudi koji odbijaju vjerovati u Boga tako postupaju jer zapravo ne mogu prihvatiti vlastitu predodžbu o Bogu. Pretpostavljaju da vjerovati u Boga znaci prihvatiti cinjenicu da on uprilicuje jade poput onih u kojima je živjela Melanie. Ako Bog postoji, zakljucuju oni, onda je odgovoran za sve zlo na svijetu. Sve što se zbiva odvija se prema njegovu planu. A buduci da ne mogu iskreno odobravati njegove postupke, odbacuju Boga.
Ova knjiga oslikava drukciju sliku Boga. Iako ce se ona nekima ciniti novom, zapravo to nije; temelji se na biblijskom opisu Isusa Krista.
Kad su Isusu rekli neka im pokaže Boga Oca, on je odgovorio: »Ja sam vaša slika Boga.« Mnogi svoju sliku o Bogu grade na vlastitim životnim iskustvima. Ali, unatoc tome što filozofsko razmišljanje može biti korisno, a ni životna se iskustva ne mogu zanemariti, Isus nam kaže kako on mora biti u središtu našeg razmatranja o Bogu. Zato ga Biblija naziva »Rijecju«, »slikom« i »otiskom Božjeg bica« (Ivan 1:1; 2 Korincanima 3:17 – 4:6; Kološanima 1:15; Hebrejima 1:3).
Temelj je ove knjige – a vjerujem, i kršcanstva opcenito – tvrdnja da je Bog poput Isusa. Kao što cemo vidjeti, Isus je svoju službu proveo oslobadajuci ljude od zla i bijede. Isto to i Bog želi ciniti. Isus je zaratio s duhovnim silama koje tlace ljude i koje sprjecavaju ostvarenje dobrih Božjih namjera. To cini i Bog. Isus je volio ljude koje su drugi odbacili – cak i one koji su odbacili njega. I Bog ih voli. Isus je iskazivao sucut prema ljudima koji su trpjeli zbog grijeha, bolesti i nesreca. I Bog s njima suosjeca. Isus je umro na kalvarijskom križu, trpeci umjesto grješnog covjecanstva; pobijedio je grijeh i davla jer žarko ljubi ljude i želi ih pomiriti s Bogom. Tako Bog spašava.
Kristocentricna slika Boga posve je drukcija od one u kakvu su uvjeravali Melanie. Jer takav Bog tuguje s Melanie, želi je osloboditi boli i nastoji joj pomoci da preboli tragediju te da opet prihvati životnu radost, s kojom ce ubuduce živjeti. Usredotocimo li se na Krista, nemamo razloga pretpostaviti da je Bog bio taj koji je Melanie i njezinu mužu nametnuo to bolno iskustvo. Naprotiv, i te kako imamo razloga pretpostaviti da ih Bog nastoji izbaviti iz njihove patnje.
Ljudi koji se uvjere da je Bog poput Isusa, pocinju voljeti i dobivaju takvu životnu radost i volju da žive za Boga, o kakvoj nikad prije nisu mogli ni sanjati – unatoč teškim životnim iskustvima. A kad sustavno o tome razmisle, shvate da ih je to otkrivenje oslobodilo od pitanja zašto. Jer, na to pitanje gotovo nikad nema odgovora. Uzrok tomu nije silna Božja tajanstvenost – njegova su narav i nakane, naprotiv, nedvosmisleno objavljene u Isusu Kristu – nego to što je fenomen stvorenoga svijeta tako složen da ga je nemoguce objasniti.
Moja je molitva da (1) s tim divnim Bogom otkrijete odnos koji ce biti pun životne radosti i (2) da djelotvornije živite u tom zbunjujucem svijetu u kojemu na pitanje zašto malokad, ili nikad, nema primjerena odgovora.
PREGLED KNJIGE
Ali da bismo se uvjerili kako je Bog poput Isusa, nije dovoljno samo da nam netko kaže kako o njemu moramo razmišljati kao o Isusu. Valja nam razmotriti neka pitanja koja proizlaze iz takve predodžbe o Bogu. Najvažnije od njih je ovo: ako Bog nije Melanie nametnuo takvu nesrecu, tko onda jest? Ako je Bog svemoguc, a htio bi izbaviti Melanie iz njezina tragicnog iskustva, zašto je jednostavno nije poštedio? Štoviše, ako je Bog svemoguc, zašto je svijet, koji je stvorio, prepun patnje kakvu je i Melanie iskusila? Lijepo je reci da se Božja narav ocitovala u Isusu Kristu, ali kako to pomiriti s biblijskim shvacanjem Božje moci? Kako Bog može biti svemoguc a da se uvijek sve ne zbiva po njegovoj volji? I kako sliku o Bogu kao Isusu Kristu pomiriti s predodžbom koju stjecemo na temelju drugih tekstova iz Svetoga pisma, osobito iz Staroga zavjeta?
Najprije moramo podrobnije razmotriti biblijski temelj za tvrdnju da je Bog poput Isusa. Zato ce u prvome poglavlju biti rijeci o tome što Sveto pismo kaže o Isusu, i kako to utjece na razumi– jevanje Boga. Tvrdim da sve što o Bogu doznamo – bilo iz Biblije, iz njegova stvorenja, iz iskustva ili na temelju filozofskog razmišljanja – mora biti u skladu s istinom koja je objavljena u Isusu.
Nadalje cemo preispitati uvriježenu kršcansku pretpostavku da za sve što se zbiva postoji konkretan Božji razlog. Ja takvo stajalište nazivam svjetonazorom Božjeg plana jer pretpostavlja da je sve što se dogodi dio velikog Božjeg plana, savršenog i detaljnog. U drugom cu poglavlju objasniti kako je taj svjetonazor nastao i na koji je nacin protivan slici Boga objavljenog u Isusu Kristu.
U trecem cu poglavlju objasniti osnove drukcijeg shvacanja Boga i njegova odnosa prema svijetu, uskladenog s Božjom samoobjavom u Kristu. Nazvao sam ga svjetonazorom duhovnog rata. Za razliku od onoga koji sva zbivanja smatra posljedicom odvijanja detaljnog Božjeg plana, taj svjetonazor smatra da je Bog u ratu sa silama koje se protive njegovoj volji. Isusova je služba bila usredotocena na duhovni rat. Ako je on taj koji je presudan za našu percepciju Boga, onda moramo zakljuciti da izmedu onoga što želi Bog i što žele grješni ljudi i protivnicke duhovne sile, stoji ratna zona. Kad to budemo razumjeli, usred tog rata protiv zla bit ce nam lakše prihvatiti Božju ljubav i sucut.
Razmatranje pitanja zašto je Bog stvorio bica sa slobodnom voljom može nam dati mnoge valjane odgovore i na pitanje o tome zašto je zlo opcenito dopušteno na ovome svijetu. Ali ipak nimalo ne pojašnjava zašto se neko konkretno zlo dogodilo konkretnim ljudima. Ne odgovora na vjekovima staro pitanje: Zašto se to baš meni dogada? niti na pitanje zašto se cini da Bog katkad cudesno uslišava naše molitve, a katkad ne. Zašto se sve u životu, pa tako i Božje djelovanje na naš život, cini tako slucajnim?
Tim cu se pitanjima pozabaviti razmatrajuci najprije cetvrto poglavlje Knjige o Jobu. Taj složeni tekst ne daje odgovore na njih, ali nam pokazuje ispravno motrište: život se cini slucajnim jer su kozmos i rat koji u njemu vlada nepojmljivo složeni. Nipošto ne možemo razumjeti sve utjecaje koji se stjecu oko nekog odredenog dogadaja. Drugim rijecima, misterij zla mnogo je više tajna o palim stvorenjima, nego o Božjoj naravi ili Božjem planu.
U petom i šestom poglavlju nastojat cu pokazati zašto Bog u stvorenome svijetu, nastanjenom bicima sa slobodnom voljom i sposobnima za ljubav, ne može uvijek jamciti da ce se u svemu vršiti njegova volja. Peto poglavlje govori o tome što Bog uzima u obzir pri odlucivanju o svojim postupcima, a u šestome navodim nekoliko varijabli koje utjecu na djelotvornost molitve u našem svijetu.
Nakon razmatranja teorijskog pitanja o tome zašto se zlo zbiva, u sedmome cemo se poglavlju baviti prakticnim pitanjem: kako bismo u takvu okružju morali živjeti? Kako je naše shvacanje Boga usredotoceno na Isusa, nadahnuti smo suprotstavljati se zlu i patnji, kojih su izvor u konacnici sile suprotstavljene Bogu. Štoviše, Biblija nam kaže da možemo imati nadu, mir i pouzdanje u Boga dok s njim suradujemo na ostvarenju njegove volje.
U posljednja dva poglavlja odgovorit cu na prigovore takvom kristocentricnom svjetonazoru duhovnog rata. Nema tog teološkog mišljenja za koje se ne mogu naci neki biblijski redci koje je u njega teže uklopiti. Zato cu u osmome poglavlju knjige razmotriti deveto poglavlje Poslanice Rimljanima, možda najjaceg, a svakako i najcešce navodenog odlomka koji je, na prvi pogled, u opreci sa stajalištem što ga u ovoj knjizi zagovaram. Njega cu braniti i u devetom poglavlju knjige, analizirajuci još devet odlomaka iz Svetoga pisma koji se cesto navode u prilog »svjetonazoru Božjeg plana«.
Nadam se da ce ova knjiga ljudima kao što je Melanie pomoci da usvoje ljepšu, kristocentricnu predodžbu o Bogu te da razumiju kako se Bog bori protiv zla u svijetu, a ne uprilicuje ga. A što se tice citatelja koji ne znaju što bi o kršcanskoj vjeri mislili, nadam se da ce im knjiga predstaviti sliku Boga privlacniju od one koju su dosad imali i u koju ce im biti lakše povjerovati. Pokazat ce im da je zamisao koju mnogi navode kao glavni razlog što ih prijeci prihvatiti kršcanskoga Boga, netocna – da sve strahote u povijesti svijeta nisu posljedica ostvarivanja nekog savršenog plana Božje providnosti.
1Imena i pojedinosti o ljudima koje sam poznavao i koji se u knjizi spominju izmijenjeni su, kako bi se sacuvala anonimnost tih osoba.
Više o knjizi potražite na: www.stepress.hr
{fcomment}