Svijet me nekad podsjeti na pustinju koja vapi za Bogom i žeđa za njegovom ljubavlju. Bojim se priznati ali ponekad gotovo prezirem ovu Zemlju gdje se tragedije događaju, djeca umiru, ljudi ubijaju ljude, zlovolja i bol ove planete nekad su toliko velike da se ne znam nositi s njima. Ta naša Zemlja često nema mjesta za Boga, tu je Isus kao dijete morao ići u štalu jer drugdje nije za njega bilo mjesta. Tu je Isusov život bio u opasnosti otkako se rodio. Jednostavno mi je to nepojmljivo, te gotovo proturječno. Bog dođe na Zemlju i mi ga ne prihvatimo. Zemlja, mjesto koje je posvjedočilo smrt Isusa našeg Gospodina, i doživjela Njegovo uskrsnuće, još uvijek ne shvaća niti prihvaća silinu Njegove ljubavi. Zašto molimo "Sveti se ime Tvoje, dođi Kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja, kako na Nebu tako i na Zemlji" ako to ne mislimo? Molim vas, može li mi netko reci zašto?

Njegova me ljubav čini slijepom, i ovaj me svijet osljepljuje. Ipak, i u mraku Njegovo je svjetlo sjajnije od dana. To je sve što vidim, sve što razumijem, čak i kad ne razumijem. Možete me zvati čudnom što se opterećujem s takvim stvarima. Možda i jesam čudna, možda to odabirem biti. No jedino o čemu mogu misliti u tim trenutcima duboke nejasnoće i mraka je Isusov vapaj pun boli i suosjećanja kada je plakao nad Jeruzalemom govoreći: "Da samo znaš što bi ti donijelo mir, ali sada je to skriveno tvojim očima" (slobodan prijevod s engl. Lk 19:42).

Molimo te Gospodine, pokaži nam svoje putove. Oprosti nam što te često ne prihvaćamo, oprosti nam manjak ljubavi i suosjećanja, te nas pouči da živimo Nebo već ovdje na Zemlji. Ozdravi našu sljepoću. Postani Kralj naših srca da tvoje Kraljevstvo može doći, kako na Nebu tako i na Zemlji. Žao nam je što plačeš zbog krutosti koju nosimo u srcima. Nemamo ispriku što te ne prihvaćamo; samo tvoja milost može oprostiti nešto takvo, naizgled neoprostivo. Ali hvala ti što si ipak došao iako si znao da ćemo te odbaciti. Nikakva riječ hvale nije dovoljna da izrazi zahvalnost za toliku ljubav koju si nam pokazao. Promijeni naše srce, moje srce. Neka bude kao Tvoje. Uzmi moje sjećanje, volju, razumijevanje stvari, i zamijeni ih za svoje, da sve što radimo može biti u tebi, i za tebe i zbog tebe. Sva slava tebi pripada, sva svetost dolazi od tebe. Pokazi nam svoju slavu već ovdje na Zemlji, molimo te.

Hajdemo se svi naučiti prihvaćati Isusa, može? Hajdemo barem pokušati. Prihvatimo ga jedni u drugima i zaželimo mu dobrodošlicu. Otvorimo mu svoje srce. Nemojmo čekati, počnimo danas, odmah. Dobrodošao! (…uzdah) I dalje mi je vid slab. Budite vi moje oči. Možda ja ne znam kako gledati na ovaj svijet, možda sam slijepa i ne mogu vidjeti Kraljevstvo već ovdje na Zemlji. Možda ni ne trebam vidjeti. Da, u mraku, u tami, Njegovo svjetlo je jasnije od dana. To je svo znanje koje mi trenutno treba, sve što mogu i trebam vidjeti. To mi donosi mir. Nismo sami. Bog je s nama. To je dovoljno znati. Ostalo ostavljam Njemu da On na svojim ramenima nosi. Doista, kao maleni ljudi, možemo vidjeti samo neznatno, ograničeno. Ostatak vizije ostaje uvijek s Njim koji je veći od svega što možemo pojmiti i razumjeti. Nismo sami! To mi donosi osmjeh na lice koje je donedavno bilo prekriveno brigom. To mi u srce donosi neku novu dobrodošlicu, novu viziju za slijepe. Nutarnju viziju. Ostajem u udivljenju nad Božjom veličinom, u tišini. Ostajem sama s Njime koji razumije svijet i sve što ja ne razumijem On razumije umjesto mene, za mene. Sada mogu utonuti u odmor koji On daje. Božji putovi su toliko iznad mojih. Ali radosno ih prihvaćam. Sada znam da ni ne mogu sve razumjeti što je oko mene jer je veće od mene. I napokon mogu ići na počinak u ovoj noći ostavljajući svijet u Njegovoj brizi, gdje je uvijek i bio.

Odmorit ću se u tebi, Gospodine. U tvojoj dusi ću naći počinak i utočiste. Moja vizija neće vise biti mutna. U tišini, odmaram se u Gospodinu, mom utočištu. Njegovo mi Srce želi dobrodošlicu i ja mu uzvraćam svojom zahvalnošću. Svijet je u dobrim rukama. Hvala ti Gospodine. Laku noć. Amen.