„Ja sam ateist, al vjerujem da postoji neki opći moral po kojem je moja sloboda ograničena tuđom slobodom.“ – parafraza rečenice jedne osobe s kojom sam pričala. Imala sam u glavi vrlo dobru sliku toga što želim reć kad sam vrlo nesmotreno započela jednu raspravu među prijateljima. Nije završilo onako kako sam planirala - kao što to obično biva kad me nadvlada osjećaj superiornosti ili pak jednostavno životne frustracije. Ipak, opet isponova se vraćam na tu, vječno (nadajmo se ne baš vječno) aktualnu temu.
Ako ne postoji neki Bog, 'moralni zakon' nije ništa drugo nego ljudska ideja i kao takva podložna subjektivnosti i promjenjivosti. Rekla je jedna osoba (parafraziram) da je ateist, al vjeruje u neki 'zakon' da je sloboda osobe ograničena slobodom druge osobe. ... ono što mene muči u toj priči je – zašto bi to tako bilo? Ako nema nečega što određuje da je to stvarno tako... to što jedna osoba smatra da je njena sloboda ograničena tuđom slobodom je hvalevrijedna stvar, al svakako nije neka opća istina. Jer ako već nema Apsolutnog, to je stvar koja varira od osobe do osobe. Mnogi ljudi su smatrali i još uvijek smatraju da njihova sloboda svakako nije ograničena slobodom druge osobe. Čak štoviše, smatraju da druge osobe nemaju isto pravo na slobodu. Pa i to je isto onda u redu? Ako nije, onda ona prethodna rečenica o slobodi ograničenoj slobodom drugog pretpostavlja apsolutnu istinu. U slučaju da ne pretpostavlja, onda je ta ideja relativna za svakoga i ovisi o percepiji. A svakako znamo da su percepije vrlo vrlo različite. Što bi to onda spriječilo nekoga da pobije milijun ljudi? Tko onda može reć da je to krivo? I po kojem kriteriju? Sloboda je relativna u tom slučaju, i nitko zapravo nema pravo ništa reć. Survival of the fittest, reklo bi se. ... vječna rasprava o opstojnosti pojma Apsolutne Istine.
S druge strane, ako postoji Apsolut koji je ugradio u svakog čovjeka i prirodu neki zakon, logično bi bilo da se tad stvari mijenjaju. Da u tom slučaju postoji kriterij po kojem je nešto loše i podložno osudi. U tom slučaju postoji nešto što održava red i što stavlja tu granicu da je ljudska sloboda ograničena slobodom drugog ljudskog bića.
Al ipak, to mi se ne čini održivo. Bar ne u slučaju da priča završava na „Apsolutu“ koji postavlja „moralni zakon“. ... jer ne postoji sloboda u tom slučaju. Ako je moja sloboda ograničena slobodom drugog – pa to po definiciji više nije sloboda. Sloboda je suprotan pojam ograničenju (uzmimo to tako). U kojem slučaju onda uopće možemo uć u nečiji život? Utjecat na bilo šta? Ako je svatko sam za sebe u toj priči. Šta je to što uopće što omogućuje ljudske odnose? Što omogućuje da ljudi dopuste jedni drugima da im se „uđe“ u slobodu? Da im se „oduzme“ sloboda? ... vrlo neoprezno i neiskusno bi rekla da je ljubav tu u pitanju. Kad vidiš nekog ko ti se svidi, pa mu kažeš da ga voliš... naravno da ne mislim na tu ljubav. Ljubav u jednom, vrlo ne-opisivom, nego isključivo praktičnom obliku. Ljubav stvara atmosferu prihvaćenosti potpunosti druge osobe. Ljubav žrtvuje svoju slobodu na korist tuđe slobode. Ljubav čini ranjivim, jer otvara čeličnu ogradu koja odvaja slobodu od slobode, i riskira 'ugrožavanje' iste, radi nekog drugog. Stvar je u tome da je u ljudskoj prirodi sebičnost. I želja da imaju svoju slobodu koja će donositi profit njima samima. Reći jednostavno da postoji Apsolut koji je Zakon Slobode, još uvijek ne govori ništa o porijeklu tog nikako-u-ovu-sliku-uklapajućeg fenomena ljubavi. Ona bi morala potjecat ne od nečeg neosobnog, nedodirljivog i dalekog, nego od nečeg što se želi dati. Što je prvo pokazalo tu ljubav; koja je očito bila tolko jaka da je ostavila takav utjecaj na neki mali broj ljudi koji ju je nastavio širiti. Mislim da čovjek ne može sam od sebe, potaknut Moralnim zakonom, odlučit da želi tuđu sreću više nego svoju, i da želi bit ranjiv i otvoren boli. To mora bit ljubav – a ne znam kako bi ljubav izašla iz proračunatog, nemilosrdnog, zakona.
Bez Boga, ko god šta reko, ostaje na njegovoj subjektivnosti. Ništa ne vrijedi za sve. A ako misli da njegova istina vrijedi za sve, onda nije ateist, nego je bahat i na Zapadu će ga se poslat u zatvor zbog političke nekorektnosti i netolerancije. Eto ti subjektivnosti i moralnog zakona i duha tolerancije koji se diže...
Nemam nikakvu želju bit bahata, ovo je moje razmišljanje. Oni koji smatraju da Bog postoji, složit će se vjerojatno. Oni koji smatraju da ne postoji, nemaju zapravo šta prigovarat, jer i tako nema jedne istine nego svatko ima svoju. It's a win-win situation.
***
Kakve veze to ima sa šumskim jagodama? Pa baš nikakve. Al kako nema Apsolutne Istine, odlučujem kako šumske jagode imaju sve moguće veze sa gore navedenim.
I evo u poniznosti sama sebi citiram: "Zar stvarno mislis da nesto znas o ljudima i sire? I da je svaki pokret tvoj pun ljubavi i vire?" .... - pa ne... al eto, razmisljam samo...
