Mašta nas može odvesti na daleka putovanja. Ipak, putovanje na koje sam išla prije nekoliko tjedana nije bilo takvo – umjesto maštom putovala sam avionima, otocima, gradovima i iz Dubina sam stigla u – Makedoniju! Tko bi rekao da ću ikada tamo ići.

 

Jednostavni ljudi, malena zemlja puna srca. Ipak prvi dan u Skopju dočekao me – kulturni sok! Prvi u mom životu. Nikad nisam bila tako “istočno” i “orijentalnost” koja je bila u zraku mi je bila strana. Ne znam jeste li se ikada osjećali da negdje ne pripadate, da morate naći svoje mjesto u tom velikom svijetu ili u novoj situaciji. Tako je meni bilo taj put, jednostavno se nisam osjećala “doma”, “istočnost” mi je bila preizazovna. No to se nekako istopilo kako smo išli južnije, prema Ohridu. E, tu sam živnula! Da samo vidite tu ljepotu! Nešto poput naše obale, ali bez soli. :) Ohrid je, naime jezero, i grad na jezeru.

 

I dalje podosta “istočno” ali ne više preizazovno već jako obogaćujuće. Ne pitajte me kako se taj okret dogodio. Svijet je pun iznenađenja, kako nas nutranji, tako i izvanjski svijet. Ponekad se čini da zmajevi prošlosti, zmajevi koji nas nose strah, vrebaju da nam uzmu mir. Ponekad pak nas baš briga za zmajeve, puštamo ih slobodno da “rigaju vatru” sebi u bradu ne obazirući se na njihovu riku i buku koju prave. Upravo sam sličnu “sliku” vidjela u jednoj Makedonskoj Pravoslavnoj crkvi: dva zmaja otvorenih vatrenih usta a između njih ruža u cvatu. Visoko iznad njih Isus na krizu i zmajevi zgaženi pod križem.

Da, čak i uz toliko zla i boli i straha, ruže rastu! Ljepota svijeta je i dalje vidljiva, samo trebamo učiti gledati drugačije – u centru vidjeti cvijet kao nadu, a ne zmajeve kao zastrašivanje. Svatko od nas može biti ta ruža, duša u cvatu. Isus je za nas pobijedio zmajeve, da bismo mogli “mirisati” Njemu na slavu. Amen.