Svaki pokušaj sažimanja dosadašnje povijesti STEP-a, analize pokušanoga i ostvarenoga u ovim proteklim godinama ili prisjećanja nekih posebnih trenutaka bio bi, blago rečeno, promašen kad se ne bismo osvrnuli i na KoRaK.

Časopis koji je dijelio mnogo toga sa sličnim studentskim, entuzijastičnim nastojanjima izdavanja novina koje će promijeniti svijet, imao je i svoje posebnosti zbog kojih je od neprocjenjive vrijednosti ne samo za STEP kao pokret, nego i za širu javnost koliko god je taj učinak teško ili nemoguće bilo vrednovati onda, a još teže sada. Nastao u buđenju demokratskog društva, usred previranja u ratom uzdrmanoj zemlji, on je s jedne strane odražavao dinamiku zajedništva kakvog su gradili studenti kršćani okupljeni u STEP-u i poticao, ponekad i predvodio njihov zajednički razvoj, a s druge strane uspijevao i osloviti pitanja na koja su s mukom (pogrešne) odgovore sricali kako njihove kolege/ice, studenti/ce na sveučilištima, tako i članovi crkava iz kojih su stepovci dolazili (i u koje su se vraćali). Uostalom, mnogi su studenti po prvi puta upravo putem KoRaKa doznali za STEP, a pokatkad i za način da se kršćanska vjera živi u kontekstu svakodnevice, drugim riječima na fakultetu i ostalim poprištima studentskog života. Na sličan način, nerijetko je KoRaK crkvenim zajednicama predstavljao prvi doticaj s idejama i postojanjem STEP-a.


Ovo što slijedi kratak je komentar, uglavnom osobne prirode, na neke od prijelomnih članaka objavljenih na stranicama KoRaKa. Naravno, svaka selekcija ovoga tipa nužno čini određenu nepravdu prema mnogim drugim člancima čiji su čitatelji možda doživjeli nešto mnogo značajnije i dublje od onoga o čemu će biti riječi ovdje. No valja znati da ovo nije pokušaj da se sastavi tablica najuspješnijih članaka, nego radije jedno evociranje s ugodne vremenske distance kako se to KoRaK trudio biti vjeran viziji STEP-a. ¨Prosuđivati o krajnjim učincima samih članaka na njihovo cjelokupno čitateljstvo, pa prema tome slagati nekakvu rang listu, bilo bi krajnje nezahvalno, a po mome sudu, i nepotrebno.

 

Prije negoli se dotaknem dvaju članka čiju tematiku smatram značajnom u ovom kontekstu, čini mi se uputnim svratiti pozornost na jednu drugu dimenziju KoRaKa. Radi se o vizualnom identitetu. Od samih svojih početaka KoRaK se nastojao profilirati kao časopis u čijoj je koncepciji povrh sadržaja važna i estetska dimenzija. Iz današnje perspektive vladavine marketinga, agresivnog oglašavanja i samorazumljivosti potrebe za jasnim vizualnim elementom i najbanalnijih (ili najnepotrebnijih) proizvoda, to se može činiti sporednim detaljem. Međutim, u vremenima kada je KoRaK ugledao svjetlo dana, većina kršćanskih tiskovina s estetskog stajališta je uvelike zaostajala za sekularnom "konkurencijom". Ponekad je tomu bilo tako zbog nestručnosti i neznanja, još češće zbog mišljenja da je samo sadržaj važan, ali KoRaK je u samom startu bio i ostao drukčiji. Njegova koncepcija odavala je svijest o tome da dopadljivost vizualnog identiteta i kreativnost u njegovom osmišljavanju ne odvraćaju pozornost od sadržaja, već da su naprotiv nerazdruživi od njega. Istodobno, takav pristup nastojao je kršćanska shvaćanja i način života predstaviti na način koji će ih učiniti pristupačnijim, razumljivijim i poželjnijim. Studentska populacija zasigurno je cijenila tu maštovitost i kreativnu energiju dotada rijetko opaženu u našim kršćanskim krugovima. Danas već duboko ogrezlima u potrošački mentalitet koji nam nerijetko diktira da odluke na različitim razinama života donosimo na osnovu koliko nam je nešto privlačno i kako izgleda, lako nam se može dogoditi da propustimo uočiti koliko je KoRaK u tom pogledu bio "avangardan". Ne žrtvujući kvalitetu sadržaja, KoRaK je svojim izgledom i dizajnom odašiljao poruku da kršćanstvo (suprotno raširenom mišljenju) cijeni estetiku i da u njemu ima mjesta za stvaralački izričaj čija će sloboda u nadolazećim godinama i desetljećima biti na visokoj cijeni.

U intervjuu objavljenom 1997. pod nazivom Ekumenizam: ideal ili zbiljnost, Boris Peterlin odgovarao je na pitanja povodom druge ekumenske molitvene osmine održane u siječnju te godine u Zagrebu. U dobrom dijelu svijeta inače uvriježena praksa okupljanja kršćana različitih crkvenih tradicija radi zajedničke molitve, u nas je devedesetih godina bila poprilična novina. Štoviše, zamisao o bogoslužju na kojemu sudjeluju i u štovanju Boga se udružuju pripadnici različitih crkava činila se nepriličnom u podneblju koje je bilo obilježeno ratnim sukobima u kojima se ime tog istog Boga koristilo i u bojnim poklicima izvikivanima sa suprotstavljenih strana. Čak i među revnim i bogobojaznim kršćanima takva se ideja činila nemogućom, a u najboljem slučaju svakako preuranjenom. Okupljati se tako značilo bi barem prešutno odreći se monopola na vjersku istinu kojega su se tako čvrsto držali mnogobrojni kršćani raznorodnih denominacija.
U kontekstu tog vremena Peterlinovo viđenje važnosti i smisla ekumenizma moguće je, po mojem mišljenju, osoviti na tri ključne postavke. Ponajprije, polazeći od biblijskih, napose novozavjetnih vrijednosti i čuvene prvosvećeničke molitve Isusa iz Nazareta, ekumenizam zapravo nije opcija. On je neumitnost kršćanskog života i poziva1. U njega se ne upuštamo tek ako i samo ako je predvidljiva dobit veća od ulaganja. Ekumenizam je naprosto stvar poslušnosti i vjernosti, ponajprije Kristu, a potom i vlastitom crkvenom identitetu. Nadalje, ekumenizam nije rezerviran za uski krug crkvenih velikodostojnika ili teologa. Naprotiv, njegova autentičnost svugdje, pa tako i u Hrvatskoj, ovisi o tome koliko su njime crkve prožete u svim svojim dijelovima - kako onim središnjima i vidljivima, tako i u onim rubnima i samozatajnima2. S tim je povezana i spoznaja da ekumenizam nije tek drugo ime za usklađivanje doktrinarnih nesuglasica i traženje elegantnoga načina za zaobilaženje vjekovnih razlika u strukturnom uređenju različitih crkava3. I konačno, ekumenizam na toj razmeđi rata i mira, nesigurnom tlu s kojeg se pruža vidik u maglovitu i dvosmislenu budućnost, kao i na bolnu prošlost, za kršćane znači čin i odluku da se preuzme odgovornost. Bez obzira je li crkva u vihoru rata nastojala zatvoriti oči pred strahotama i povlačila se u okrilje obećanja o jednom drugom, boljem svijetu u vječnosti ili se dala uvući u mehanizme koji su potpirivali mržnju i zlo, na njoj je dužnost da se u ekumenskom duhu okrene budućnosti i preuzmu odgovornost za svijet i društvo u kojem živi4.
Mislim da nije pretjerano reći da je, tijekom svoje četvrtstoljetne povijesti, STEP nastojao u svoje postojanje ugraditi upravo tako shvaćen ekumenizam. Dakako, to nastojanje nije u svakom razdoblju imalo isti intenzitet ili bilo uvijek jednako posviješteno, no ono je gotovo uvijek bilo prisutno u porama STEP-ove egzistencije. Plod djelovanja i aktivnosti zasnovanih na takvom ekumenizmu vidljivo je ne samo u viziji pokreta, nego, vjerojatnije i važnije, u činjenici da su danas među "nekadašnjim" studentima STEP-a zastupljeni pripadnici vjerojatno svih crkvenih zajednica u Hrvatskoj. Osim toga, među mnogima od njih i dandanas postoje snažne veze koje svoj izričaj dobivaju na osobnoj razini, a tako i u raznim međucrkvenim suradnjama čiji su inicijatori i nositelji upravo vjernici čije su studentske godine obilježene STEP-om. Za sve njih naprosto nema sumnji da kršćanstvo znači prihvaćanje i jedinstvo s drugačijim kršćanima. Kamo taj put vodi, i dalje je neizvjesno, ali i dalje ovisi o milosti.

Drugi članak kojemu želim posvetiti nekoliko opaski objavljen je 1996. pod naslovom Je li homoseksualnost zločin, bolest, grijeh, ili je ona sasvim prirodna? Razlog zašto izdvajam upravo taj članak jest djelomično i zbog velike prašine koju je podignuo u kršćanskim krugovima. Jednako tako, nekih desetak godina kasnije, zanimljivo je razmotriti zašto se to dogodilo i postoje li naznake značajnijih pomaka u formuliranju odgovora na pitanja koja su potaknuta člankom. Bez namjere da prenosim sadržaj članka, dovoljno je reći da članak nastoji ukratko opisati četiri odgovora na pitanje što je uzrok homoseksualnosti. U posljednjem odgovoru sadržano je i nekoliko argumenata temeljenih na biblijskim iskazima. Pretpostavljam da je upravo taj dio članka izazvao burne reakcije, a ako je moje shvaćanje tog teksta i posljedičnih komentara točno, onda je to zbog toga jer je autor dirnuo u dva "mita" koji su vrlo prisutni u različitim kršćanskim crkvama, kako na razini teoloških dokumenata, tako i na razini uvjerenja "običnih" vjernika.
Prvi "mit" kojeg se ovaj članak usudio dodirnuti jest pretpostavka da je homoseksualnost neki "nadgrijeh". Ponekad (ili često) kad crkve progovaraju o grijehu homoseksualnosti, njihov vokabular odaje dojam kao da je homoseksualnost grijeh koji zaslužuje više osude od ostalih. Svrstati homoseksualnost u kategoriju zajedno sa svim drugim grijesima, u takvom ozračju zvuči kao oduzimanje "grešnosti" tom posebnom grijehu. Međutim, Biblija ne daje za pravo takvom mitu5. Istina, Biblija homoseksualno ponašanje doživljava kao grijeh, a osobe koje se tako ponašaju kao grešnike. Međutim, jednaka terminologija se primjenjuje i za osobe koje tračaju, a nema nikakvih naznaka da bi prvi grijeh tražio strože Božje sankcije ili veći prijezir od strane bližnjih.
Odgovor zašto su neki čitatelji KoRaKa bili iziritirani ovim člankom (a bilo je puno i onih koji članak nikada nisu pročitali, ali su svejedno bili protiv njegovog objavljivanja) možda je moguće pronaći u drugom "mitu". Po svemu sudeći, ta su dva "mita" povezana i međusobno se učvršćuju. Mit kaže da kršćani ne osuđuju grešnike, već samo grijeh koji oni/one čine. Unatoč tomu što Biblija zahtijeva upravo takav stav, u praksi su crkve često legla homofobije6. Jedan od dokaza jest i to što je u crkvi relativno lako priznati grijeh, npr. zavisti, ali daleko teže, a katkad i nemoguće, grijeh homoseksualnosti. Ono na što razotkrivanje nedoličnog ponašanja kršćana prema homoseksualcima zapravo ukazuje jest to da vjernici u svojoj osudi "grešnika" i sami postaju grešnici, te u jednakoj mjeri trebaju pokajanje7. Spoznaja da je sudac u istoj poziciji kao i onaj kojemu se sudi, nije uvijek ugodna za onoga tko se postavio s namjerom da osudi.
Ovaj članak je prije više od deset godina oslovio problematiku koja je u kršćanskim krugovima i dandanas nerado spominjana. Jednako tako, govor o homoseksualnosti i dalje vrlo često odiše homofobnim prizvukom što otežava kako pastoralno-dušobrižničko djelovanje prema osobama homoseksualnog ponašanja, tako i njihovu integraciju u crkve. Istodobno, takav govor i praksa nažalost crkvu čine neautentičnim akterom u raspravi o pitanjima vezanima uz homoseksualnost, te je sve više udaljavaju od homoseksualne populacije. Proizlazi da je članak u velikoj mjeri aktualan i danas, budući da se značajnije promjene unutar kršćanstva na našim prostorima još uvijek nisu dogodile.
Na kraju, ovi su članci značajni ne toliko u smislu promjene mišljenja i stavova svojih čitatelja (premda je i takvih rezultata nesumnjivo bilo), već prije svega kao pokazatelji STEP-ove odlučnosti da putem pisane riječi vjerno svjedoči u prilog Evanđelju, bez obzira na trenutne okolnosti i (ne)prilike. Zajedničko za oba članka jest činjenica da su njima autori nastojali potaknuti na promišljanje pitanja koja su za mnoge kršćane tada (a kako se čini, i danas) bila tabu teme. Upravo u tom svjetlu valja ih iščitavati i danas kao samostalne doprinose kršćanskoj misli, a u kontekstu 25. obljetnice postojanja STEP-a smatram da ih možemo promatrati kao podsjetnike na vjernost jednog pokreta.

Enoh Šeba, glavni tajnik STEP-a 1997.-2003.