"Smrti, ne oholi se, iako te neki nazvaše/ moćnom i strašnom" (John Donne).  Smrt može snažno utjecati na nas, bilo da nam pomuti um na neko vrijeme ili nas nasilno usmjeri da se usredotočimo na ono ‘bitno’ u životu; najčešće biti će oboje.

Kao dijete nikad nisam mogla razumjeti smrt.  Pitala bih mamu, "Zašto ljudi umiru, i onda se novi rađaju, pa će onda i oni također umrijeti i tako to ide?" Ona me zvala "filozofom".  Ne krivim ju. Ipak, nisam mogla razumjeti. Moje prvo 'pravo' suočenje sa smrću dogodilo se kada mi je bilo oko deset godina.  Moja obitelj je živjela u mirnom dijelu Zagreba, sa dva mala igrališta i zelenom površinom u blizini gdje su ljudi iz susjednih zgrada došli šetati svoje pse. Kako smo mi živjeli u vrlo malom stanu, nismo mogli imati kućne ljubimce, te sam se često pridružila ljudima sa psima da naknadim to. Ljudi svih dobi su se okupljali dnevno, a među njima je bio i mladi momak u svojim kasnim 20-ima ili možda ranim 30-ima.  Ne sjećam se puno o njemu, samo da jednog dana on nije bio tamo, te nikada nakon toga dana neće više moći biti tamo. Imao je prometnu nesreću te je na mjestu preminuo. Opet, nisam mogla razumjeti.  Jedino što mi je bilo jasno je da je otišao, i to mi se činilo iznimno nestvarnim. Valjda nisam mogla zamisliti da nije više 'ovdje'.

 

Kroz godine sam naučila tugovati i prihvatiti stvarnost smrti s više dubine. Naučila sam prihvaćati sjene našeg krhkog postojanja, a opet kad čujem o nekoj novoj smrti često moja prvotna reakcija i dalje bude još uvijek malo 'nenavezana' kao što je bila na dan kada je umro onaj momak.  Ubrzo nakon toga, moje razmišljanje postaje zamagljeno i ja se nađem suočena s ključnim pitanjem o životu.  Iako ne znam koje je to pitanje, ono nekako ‘visi’ unutar mene, bez mogućnosti da ga stavim u riječi. Život i smrt kao da se istovremeno doimaju kao 'pitanje i odgovor'.

Kao kršćani, mi vjerujemo da se umirući rođamo za život vječni.  Čak i ovdje u ovom životu ne možemo rasti u puninu života osim ako ne prođemo kroz neke (nutarnje) smrti.  Svatko tko je doživio bilo kakvo otpuštanje znati će da su to trenuci koje mi nikada ne bismo svjesno izabrali, ali život je cesta koja nas često vodi do neželjenih 'gradova i sela'.  Razvod, prekid veze, gubitak posla, izdaja, gubitak prijatelja, sve su to različite vrste 'otpuštanja', 'male smrti’ (ili ne tako male), i niti jedna od njih nije laka. Ja sam jako zahvalna na monaškoj tradiciji pustinje. U pustinji, patnje života postaju mjesta susreta, sa sobom, sa drugim, s Bogom, sa stvarnošću, jer tamo je stvarnost doista takva kakva jest - nema maski, nema uloga, samo život u svoj punini bez pretvaranja. Pustinja se može činiti vrlo usamljenom, a ipak daje život.  U pustinji se u velikom intenzitetu suočavamo sa svime što nosimo unutar sebe, kao i sa svime što nas okružuje.  Ne morate tražiti geografske pustinje da bi se našli u pustinji, ne nužno. Ona je unutar vašeg srca.  Trebate joj, međutim, dati prostora da izađe iz vaših dubina.  Najčešće, to poniranje iz dubina se dogodi ukoliko dnevno vježbate disciplinu tišine i samoće barem na kratko vrijeme.

Tišina je odličan ljubavnik, ona vas mami u sebe, te vas liječi, voli, oblikuje, pomaže vam rasti dok se vi hvatate u koštac sa sobom u njoj.  U konačnici, Krist je taj koji vas ljubi u toj tišini.  Boje, mirisi, ljepota stvorenja, sve je nekako intenzivirano u tišini.  Iz nje, naše ‘istinsko ja’ izranja dok se borba preobražava u radost, kao sjeme koje se nakon duge zime napokon pretvorilo u cvijet u proljeće. Ipak, to se ne događa 'brzo' kako sam upravo rekao. Djelovati iz svog istinskog ‘ja’, koje bi trebalo biti puno ljubavi, može biti svakodnevni izazov kada je redovito očito da svatko od nas još uvijek nosi veliki nered u nutrini. Otkrila sam da šutnja, koja je mjesto gdje prebiva Bog, pomaže ukloniti te polako čistiti taj 'nutarnji nered'. Otpuštanje kroz koje sam nedavno prolazila bilo je jedna od najvećih avantura na koje se moja duša odvažila. Bio je to 'tajni' podvig, o kojem će samo nekolicina ikada znati u detalje, no on je unutar mene stvorio prostor širi od oceana, prostraniji od neba. Često sam, međutim, željela da smrt otpuštanja umre, da završi, i ostavi me na miru.  Nakon svakog novog 'udarca', dublji mir bi došao, i život bi mi se opet nasmiješio. U tom otpuštanju otkrila sam Boga.

Međutim, smrt je i dalje strašna stvar. Nedavno sam čula da je netko meni poznat iznenada preminuo. Smelo me to i bacilo me u neko čudno stanje, misleći na sve one koji su ostali u šoku, u tugovanju, ne znajući kako nastaviti živjeti sad kad te osobe više nema ‘tu’.  Opet, nisam razumjela. Ali tko je ikada rekao da se tu ima šta razumjeti? To me je sve podsjetilo na tekst u poslanici Rimljanima u kojem Pavao govori da se možemo “hvaliti našim patnjama, jer patnja rađa izdržljivošću, izdržljivost proizvodi karakter, te karakter daje nadu, a nada ne postiđuje, jer ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan”(Rim 5,3-5). Ipak, morat ćete ‘ostati u patnji’, podnositi patnju, ne bi li ona proizvela izdržljivost. To neće biti lako. Tada ćete morati živjeti tu izdržljivost dnevno, što će na kraju izgraditi vaš karakter. Uz sve to, Bog će biti prisutan, bodreći nas; možda naša svijest o Njegovoj prisutnost u životnim situacijama donosi plod nade u nama. Ne mogu zamisliti kako izdržljivost patnje može proizvesti nadu osim ako je osoba svjesna da je Bog također na neki način prisutan u tome.  Patnja je potpuno besmislena izvan Božjeg plana ljubavi, te samo neko, čak i neznatno, poimanje da je Bog blizu može donijeti nadu iz sjene svakodnevnog življenja.  Thomas Merton nam je ponudio svoju mudrost rekavši: “Ja sam bio pozvan istražiti područje pustinje čovjekova srca u kojem objašnjenja nisu dostatna, te u kojem se uči da jedino iskustvo vrijedi.  (..) U tom istraživanju sam saznao da čovjek ne može istinski poznavati nadu ukoliko nije iskusio koliko je očaju bliska nada.”

Put u životu kroz smrt za nas je popločen koracima svetaca. Ne trebamo ga shvatiti, dovoljno je da imamo povjerenja u mudrost koju su oni ostavili za nas da ju okusimo.  Kao što je Ruth Patterson nedavno rekla, zajedništvo svetih postaje sve opipljivije i značajnije nakon što su se u njega ‘preselili’ naši bližnji.  Vječnost se susreće u sadašnjosti, te nas dovodi u zajedništvo s onima koji su u vječnom sada.  A onda, na kraju vremena "smrti više neće biti, smrti, ti ćeš umrijeti".  (John Donne)

© Iva Beranek (Dublin, 18. lipnja 2010.)