Osvrt na skandaloznu priču o zatvaranju Međunarodne ljetne škole na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.
Zagrebački rektor prof.dr. Aleksa Bjeliš neki je dan od nove uprave Ekonomskog fakulteta zatražio pokretanje stegovnih postupaka protiv svih osoba odgovornih za rad Međunarodne ljetne škole. Kroz nju je tijekom tri godine djelovanja prošlo više od 5000 studenata koji su svaki odslušani i položeni kolegij plaćali po 2.000 Kn. Te su im se ocjene potom protuzakonito upisivale u indeks jer zakon ne dopušta prijenos ECTS bodova sa svojevrsnog tečaja na formalni studij.
Ispite koje nisu uspjeli položiti tijekom godine (najviše dva) studenti su polagali u Ljetnoj školi gdje je prolaznost bila gotovo stopostotna čak i za one ispite koje je na redovnim rokovima prolazilo 20-30% studenata. Takva koncepcija je dopuštala neprihvatljivu diskriminaciju s obzirom na imovinsko stanje studenata. Oni koji su imali novca da plate upisninu, tamo su mogli polagati (proći) ispite, a svi ostali nisu. Program je na zahtjev USKOK-a prekinut, dekan prof.dr. Darko Tipurić smijenjen, a sam zaključak slučaja još se očekuje. Stegovni postupci (od javne opomene do otkaza) mogu se pokrenuti i protiv 40-ak nastavnika koji su za rad u školi u jednoj godini primili oko tri milijuna kuna honorara.
Što će biti sa studentima?
Iako je Sveučilište prije najavilo da će svi studenti Ljetne škole biti zaštićeni jer se smatra da su studirali u dobroj namjeri, prema pisanju Jutarnjeg lista, rektor Bjeliš je od nove uprave fakulteta zatražio da za svakog studenta razmotri njegov status i etičke aspekte tog statusa. Iz toga proizlazi da bi neki od njih mogli biti kažnjeni. Što to znači? Jesu li studenti krivi što su iskoristili priliku koju im je jedna ugledna ustanova kao što je Ekonomski fakultet u Zagrebu ponudila? A, ako nisu krivi, zbog čega bi ih onda trebalo sankcionirati?
Na prvi pogled nema smisla, ali ako pitanje postavimo malo drugačije priča poprima nove tonove. Zamislimo studenta koji nije uspio proći ispit u redovnom roku i sada mu se nudi prilika da za 2.000 Kn u Ljetnoj školi prođe ispit i spasi godinu. Problem je u tome što njegov dobar prijatelj nema novaca, a to znači da će pasti godinu. Je li ispravno iskoristiti priliku ili bi se trebalo buniti, vjerojatno uzaludno, protiv sistema i zalagati za one koji su nepravedno zakinuti? I je li to samo pitanje solidarnosti ili onaj naš prvi student čak i sam postaje dio sistema koji gazi siromašnije? Nije nelogično zaključiti da su niskom prolaznošću pojedini profesori naprosto tjerali neke studente u Ljetnu školu. Ali, bi li prolaznost na redovnom roku stvarno bila samo 20% da nije bilo studenata koji su bili spremni plaćati?
Nije li to obrazac koji se uvijek iznova ponavlja u raznim segmentima našeg društva? Građevinske dozvole i sve ostale papire treba čekati dugo. Za nešto novca, to može biti malo brže, ili čak odmah. To znači da onaj koji "kupuje" ide preko reda i na taj način onoga drugoga koji ide legalno gura još niže na listi čekanja (koja se opet možda namjerno rješava toliko sporo da ljude motivira na financijsko ohrabrivanje državnih činovnika).
I priča nikad ne staje. Jednom je to natječaj za radno mjesto na koga se pedesetak ljudi prijavi i pošteno natječe u nadi da će riješiti svoju situaciju (ne)znajući da je sve samo igrokaz radi onoga koji je već ionako primljen preko veze. I onda tužno otvara još jednu kuvertu s odbijenicom rušeći ionako već opasno načetu sliku o vlastitoj svijetloj budućnosti. Drugi put je to termin za pregled na rijetkom medicinskom uređaju. Zar nije opravdano, ako mi o tome ovisi život, platiti da bi mogao na vrijeme stići obaviti pregled? Zar bih ja trebao brinuti i istraživati umanjuje li to šansu nekoga drugoga u njegovoj bitci za život?
Happy end
I tako od običnog ispita na Ekonomiji i bijednih 2.000 Kn dolazim do događaja koji me neobično motivira. Prije 70-ak godina u Njemačkoj je postojao studentski evanđeoski pokret sličan STEP-u. U stvari ne znam da li smo uopće slični, ali u svakom slučaju zajedničko nam je ishodište u Evanđelju Isusa Krista i želja da se život sa Kristom živi svakodnevno i stvarno. Našli su se pred vrlo nezgodnim zahtjevom. Trebali su, kao i sve druge organizacije u Njemačkoj, u svoje statute i dokumente ugraditi izjave o čistoj njemačkoj rasi i isključivanju onih koji to nisu. Možda im to ni ne bi izgledalo tako drastično neprihvatljivo da u svojim studentskim grupama nisu imali puno međunarodnih studenta. Osobe koje su znali, i s kojima su imali zajedništvo u Kristu, a kojih su se sada trebali odreći.
Odabrali su ne prihvatiti zakon svoje države! A, priča nema Hollywoodski “Happy end”. Barem iz perspektive onih koji ne znaju za višu stvarnost. Pokret je brutalno razbijen, slomljen i ugašen.
Puno, puno godina prije jedna druga osoba je bila slomljena i ubijena radi dobrobiti i života drugih. Pitam se kako bi se Isus danas snalazio u Lijepoj našoj? Bi li on bio među izmanipuliranih 5000 studenata koji su odabrali svoj prolaz kupovati skupim upisninama u Ljetnu školu ili bi on našao neki drugi put? U srži STEP-a je shvaćanje da je vjera u Isusa relevantna i praktična. A da slijediti njega znači unositi kršćanska uvjerenja i vrednote u sve pore društvenog života. Osobito tamo gdje evanđelje nije počelo mijenjati uobičajene obrasce ponašanja.
Postoji potpuno fiktivna hipoteza po kojoj je jedan student odbio platiti upisninu u Ljetnu školu ogorčen nepravdom i potaknut ljubavlju prema svojim kolegama koje nemaju novaca. Pokrenuo je malu grudu koja je postala lavina i dovela do zatvaranja programa. Možda je to bio Isus*.
* Ovaj članak ni na koji način ne želi sugerirati da je netko iz STEP-a zaslužan za ukidanje Međunarodne ljetne škole na Ekonomiji. Ipak, nadamo se, i vjerujemo da mnogi sadašnji i bivši stepovci u sredinama u kojima se nalaze čine neke takve male ili velike korake.
