Volim gledati kapljice kako klize niz prozorsko staklo autobusa. Vrlo često to radim, pogotovo kada sam sama. I promatram naprimjer jednu kapljicu koja sporo klizi, vrlo sporo i želim da uspije doći do dolje.
Izgleda kao da se muči jer neki djelovi su suhi i tu zapinje. Jedini način da uspije je da se udruži sa sljedećom kapljicom, pa opet sa sljedoćom. Dakle sa svakom kapljicom koja joj se nalazi na putu. Nebi uspjela sama, treba joj pomoć. Također se negdje na staklu stvori potočić u kojem se ne raspoznaju pojedine kapljice jer su sve spojene. Taj potočić neprestano i ubrzano klizi prema cilju. Zanimljivo je kada pojedina kapljica naiđe na mnoštvo tog potoka, ona nemože više izaći... ili nije dovoljno jaka. Povede ju cjelina a da ju i nepita da li to želi... Svaki put kao da se sama borim da jedna najsimpatičnija kap uspije...
p.s. svaka sličnost sa stvarnim životom je slučajna:)
