Dom Cobb (Leonardo DiCaprio) je vrlo neobičan kriminalac. Zajedno s pragmatičnim Arthurom (Joseph Gordon-Levitt), plaćen je da provaljuje u snove i „izvlači“ poslovne tajne. Ali, Cobb postaje umoran. Dok ga progoni sve zlokobnija prisutnost njegove mrtve supruge Mal (Marion Cotillard), koja upada u njegova podsvjesna putovanja, on ne želi ništa više nego da se vrati kući i ponovno vidi lica svoje djece.

 

Kad mu poslovni čovjek Saito (Ken Watanabe) ponudi dogovor koji bi mu mogao biti karta za izlazak iz progonstva, Cobb je spreman pristati na njega unatoč Arthurovim upozorenjima. Saito želi da oni učine nešto nemoguće: umjesto da ukradu ideju iz uma mete, želi da umetnu jednu. Zaposlivši talentiranu mladu arhitekticu Ariadne (Ellen Page), krivotvoritelja Eamesa (Tom Hardy) i kemičara Yusufa (Dileep Rao), Cobb počinje planirati najsloženiju pljačku svog života.

Zaradivši više od $60 milijuna u vikendu otvaranja, Početak (Inception) je jasno dokazao filmskim studijima da su publike spremne na izazov1. U ljetu punom nastavaka i filmova temeljenih na TV showovima ili računalnim igrama, Warner Brothers je riskirao uloživši u visokobudžetni, visoko koncipirani projekt bez poznatih likova – ili čak 3D tehnologije – koji bi bili laki mamac za publiku. Međutim izgleda da se kockanje isplatilo. Intrigantno obećanje tajanstvenog trailera i postera odradilo je svoj posao prodajući originalno umjesto poznatog. „Najotporniji parazit“, da citiramo Cobba, „je ideja.“
Ima ponešto istine u kritikama usmjerenim na film od strane onih koji se ne slažu s većinom zadivljenim javnim konsenzusom. Količina ludnice stvorena zaraznom marketinškom kampanjom prije izlaska Inceptiona neminovno je uzrokovala razočaranje za neke. Glumci su toliko primamljivi da je nedostatak karakternog razvoja, pogotovo što se tiče Cobbovog tima, frustrirajući. Ali ako je oznaka dobrog filma jednostavno stupanj do kojeg vas uvlači u svoj svijet, isključujući sva ometanja, Inception je uistinu nešto posebno. Prvih pola sata najsporiji je dio, uvodeći publiku u složenu premisu i ocrtavajući granice svijeta unutar kojeg će se odvijati radnja. No nakon što se okupi Cobbov tim i započne pljačka, film vas zgrabi i ne pušta do kraja. Složen ali rijetko zbunjujući, nabijen akcijom ali i s dubokom emocionalnom jezgrom, Inception se stvarno čini kao san iz kojeg se teško probuditi.

Kao drugi filmovi koji se odvijaju unutar uma ili simuliranih stvarnost – kao na primjer Matrix ili Vječni sjaj nepobjedivog uma – Inception zahtijeva da ga se secira. Polovica užitka gledanja je u praćenju niza tragova kako bi se manevriralo kroz svaki zaokret u radnji. Zadnja scena, unatoč tome što nije „zaokret“ u konvencionalnom smislu, otvara cijeli skup novih interpretativnih mogućnosti. Misterij kojim se film bavi nisu uzvišene filozofske teorije, nego pitanja na koja, možda i ne shvaćajući to, sami formuliramo odgovore svaki dan jednostavno kroz proces življenja svojih života – pitanja kao što je stvarno, u što bismo trebali vjerovati, i kako možemo biti sigurni.

U jednoj jezivoj sceni, Yusuf odvodi Cobba u podrumsku sobu punu uspavanih ljudi žicom spojenih na stroj za sanjanje. „Dolaze ovdje spavati svaki dan?“ pita Cobb, na što dobiva oštrouman odgovor, „Ne. Dolaze da bi ih probudili. San je postao njihova stvarnost.” Ovo se čini kao dobar opis Cobbovog vlastitog života, koji živi u nekoj vrsti zone sumraka između spavanja i budnosti. Ispunjen tugovanjem i žaljenjem, radije bi se spustio u snove prošlosti nego suočio sa stvarnošću u kojoj mu je supruga mrtva a djeca oduzeta. S malo toga vrijednog buđenja, čini se da je u opasnosti da izgubi samog sebe.
Dok uskače i iskače iz višestrukih nivoa snova, Cobbov tim mora nositi “toteme” kao dodirne točke sa stvarnošću. Arthurova je napunjena kocka koja će u budnom svijetu bacati samo šesticu. Cobbov je zvrk koji se beskonačno vrti ako sanja, kojeg je naslijedio od Mal nakon njenog samoubojstva. Ovim malim, bezazlenim predmetima kao svojim najneodoljivijim vizualnim dražima, film evocira proganjajući osjećaj krhkosti kojom se svi držimo stvarnosti. U Malinim nadirućim sumnjama, i njenoj konačnoj užasnoj sigurnosti, vidimo posljedice fatalno neispravne procjene. Njena paranoja, i njeno nagovaranje Cobba da i on “napravi skok vjere” skočivši s njom s hotelskog balkona, može biti odraz “vjere” kako se često percipira: kao nepotrebno trošenje života u službi neutemeljene maštarije. Daleko od toga, biblijski model vjere temelji se na uzimanju u obzir – i opredjeljenju punom povjerenja za – dokaze, iznad promjenjive struje iskustva i emocije.
Naša kultura ponosi se time što je otresla sa sebe praznovjerja prošlosti – time što stoji na čvrstim temeljima, cinična i imuna na stare snove o životu poslije smrti ili duhovnom svijetu. No možda je zapravo istina to da filmovi kao Inception i Matrix rezoniraju s dubokom kulturalnom strunom zato što se nitko od nas, čak ni u zapadnom svijetu gdje vlada naturalistički svjetonazor, ne može riješiti predosjećaja da postoji više u stvarnosti od onog što vidimo ispred sebe. Povezujemo se s protagonistima koji dijele ovu sumnju, i navijamo za njih dok prkose izgledima da otkriju što je uistinu stvarno.
Na neki način, Cobbovo okretanje leđa konačnom zamamnom okretanju zvrka naizgled pretpostavlja da se umorio od svoje odlučnosti da se probudi u stvarnom svijetu, i umjesto toga izabrao ganjanje stvarnosti koja mu najviše paše. S druge strane, riskirao je sve u svojoj borbi da traži ono stvarno, spreman čak napraviti incepciju na Mal i tada leći ispred vlaka u nadi da će se probuditi.

 

Kroz cijeli film razapet je između primamljivih mogućnosti koje mu snovi nude – umirenja svojeg žaljenja, ponovnog dobivanja svega što je izgubio, i oklijevajućeg znanja da na kraju ti konstrukti ne mogu dati nikakvo pravo liječenje niti nadu. Suočivši se s projekcijom Mal u Limbu, komentira na to kako – koliko god je uvjerljiva – ona ne može potpuno utjeloviti „sve savršenosti i nesavršenosti“ njegove voljene žene.
Na različite načine mi svi postojimo unutar Limba koji smo sami stvorili. Konstruiramo svoje privatne snove-svjetove jednostavno dok biramo koje priče da čitamo u novinama, štiteći se od stvarnosti smrti i boli, i naše vlastite malenkosti. Gradimo granice svog osobnog svemira odlučujući o moralnosti, značenju i istini sami za sebe. No ovo su krhke fantazije. Koliko god omamljujuća takva „sloboda“ može izgledati na početku, iskustvom ona postaje gorka jer zvuči lažno negdje duboko u takvom načinu života. A ipak, poput još uvijek vrtećeg zvrka u krajičku oka – ili poput uboda grižnje savjesti – nagovještava uljeza veće stvarnosti.

 

„Nije bilo tako loše na početku,“ govori Cobb o svom vremenu u Limbu, „Osjećajući se kao da smo bogovi. Ali na kraju, ništa od toga nije bilo stvarno. Postalo mi je nemoguće da tako živim.“ Biblija govori da smo i mi, kao Mal koja je zaključala svoj totem u sefu, voljno sami sebe prognali iz istine o stvarnosti. Naše odbijanje Božje stvarnosti u korist egocentričnih svjetova koje sami stvaramo rezultiralo je u otuđenju od Njega i Njegovog dizajna za naše živote. Bez njega nesvjesno sanjamo, provodeći dane gradeći dvorce od pijeska na zamišljenoj obali. „Izgubili smo iz vida ono što je bilo stvarno“ i kao posljedicu toga više ne znamo uistinu tko smo niti za što živimo.

 

No postoji put kući. Bog nas nije napustio s našim praznim snovima, nego nas je umjesto toga odabrao tražiti kako bismo se mogli vratiti stvarnosti. Za one koji su spremni obratiti pozornost, svijet je ispunjen „totemima“, znakovima istine. Ljepota i složenost svemira govore o stvoritelju; naše vlastite savjesti govore o krajnjem moralnom standardu i našem neuspjehu da živimo u skladu s njim; i najjasnije od svega, život i smrt Isusa Krista govore o Bogu koji žudi za time da mu se vratimo. Možda to može biti neugodno, i možda traži od nas da vjerujemo u neviđene istine u vremenima kada se snovi oko nas čine zbunjujuće stvarnima. Ali bogatiji, dublji, širi svijet čeka na nas ako smo spremni poduzeti korak vjere, i probuditi se.


[1] Jeremy Kay, „Inception Christophera Nolana donosi sanjani rezultat Warner Brothersu“, Guardian, pristupljeno 29.7.2010.
[2] Scott Harris, „Teorije kraja Početka“, Moviefone, pristupljeno 29.7.2010.

 

Click here for the Culturewatch website Članak je prvi puta objavljen na Damarisovoj web stranici Culturewatch (www.culturewatch.org). Objavljujemo ga uz dopuštenje autora. Autor: Sophie Lister
© Copyright: Sophie Lister.