Kad kažu da nešto ne možeš, kad te zadržavaju, ne slušaj. Živi po vlastitim pravilima. Izrazi se. Istraži mogućnosti. Pusti se. Ovi citati iz Jedi, Moli, Voli nude nam omamljujuću šansu za slobodom od svih obveza. Liz (Julia Roberts) doslovno odlijeće od svoje brakorazvodne parnice, problematične veze za oporavak i vlastite depresije. Napušta svoj dom u New Yorku kako bi godinu dana tražila užitak u Rimu, posvećenost u Bombaju te ravnotežu između tog dvoje na Baliju.

Utemeljena na vrlo uspješnim memoarima Elizabeth Gilbert, adaptacija Ryana Murphyja (Reži me, Život na rubu, Glee) nije bila jednako dobro prihvaćena od strane kritičara kao izvorni materijal. Izvedba Julie Roberts tipično je šarmantna te su mnogi krajolici prekrasno snimljeni, no nažalost ovdje se išlo na širinu i (preveliku) dužinu na štetu dubine. Kirk Honeycutt iz Hollywood Reportera nazvao je to „teško idealiziranim putom samootkrivenja s prilično lijepom ženom, prilično lijepim krajolikom i prilično plitkim pogledom na duhovnost Istoka“1. Roger Ebert išao je dalje, procjenjujući ovo „besramnim ispunjenjem želja“2, no David Cox otišao je još dalje: „Ohrabrujući udubljenost u same sebe, gastronomsko i filozofsko putovanje Julie Roberts vodi žene u sumnjivom smjeru.“3


Što je to u Gilbertičinoj knjizi privuklo maštu milijuna čitatelja? Što film uistinu promovira, a što mu nedostaje? Zašto je razbjesnio neke gledatelje?

Na jednoj razini, iskustva Liz iz filma naći će svoj odjek u mnogim gledateljima. U jednom intervjuu, Roberts je govorila o „univerzalnim temama“ „slomljenog srca, krivlje, zbunjenosti, osjećaja izgubljenosti i jednostavne želje da si na neki način obnovi život“4. Odjednom Liz gleda svoj život i pita se, „Koji je smisao?“ i „Je li to uopće vrijedno toga?“ Tko nije u nekoj točci svog života osjetio uznemirenost? Svi žudimo za radošću, mirom, i ispunjenjem, no Lizina priča razlikuje se od većine kad ona odluči riješiti svoje probleme putom oko svijeta. Većina nema dovoljno sredstava niti slobode da na godinu dana izađe iz vlastitih života. No kad bismo to mogli, bi li to bio odgovor?

Ideja prekidanja svih veza samo radi joie de vivre odgovara nekom našem temeljnom instinktu. „To je moj život“, Liz inzistira. Nije li to mantra postmodernog društva? „Zacijelo imam pravo odlučiti što da radim sa vlastitim životom“, racionaliziramo. „Zašto mi vlastita sreća ne bi bila najviši prioritet?“ Kamo nas je odvela ova filozofija? Često živeći samo za sebe možemo se naći u poznatom začaranom krugu: 'slomljeno srce, krivnja, zbunjenost, osjećaj izgubljenosti i želja da nam se život obnovi na bilo koji način.“ Jedan put prema sreći, koji se najmanje pojavljuje u Jedi, Moli, Voli, je traženje sreće drugih.


I adaptacija i originalna priča Elizabeth Gilbert završavaju idilično. Tako bi netko mogao reći da je putovanje uistinu odgovorilo na Lizine probleme. Ipak, jedna od iskri koje su zapalile bijesni protuodgovor na film bio je Lizin nedostatak problema. Ona ima savršen život: odličan brak, uspješnu karijeru, prelijepi stan i dobre prijatelje (za razliku od mnogih ljudi koje upoznaje u Indiji i na Baliju). Lizini problemi dolaze iz nje same. Ona gleda u samu sebe i postaje obuzeta krivnjom i nezadovoljstvom. Nažalost, unatoč svim njenim interkulturalnim iskustvima, unutarnje putovanje Liz iz filma nije dugo. Tamo gdje knjiga zaranja u složene nesigurnosti i žaljenja lika, film tek grebe po površini njene muke u vezama. Naravno, kad pronalazi Filipea (Javier Bardem), sve sjeda na svoje mjesto. Možda se promijenilo Lizino okruženje, ali njeni unutarnji problemi su sigurno putovali s njom.

Pokretačka sila iza putovanja u Gilbertičiim je memoarima potraga za istinom i božanstvom. „Nekad jednostavno trebaš posegnuti za pomoći sustava pravde [svijeta]“, ona objašnjava, „pozivajući se na viši autoritet kako bi našao vlastitu utjehu.“5 Ona zna da je izgubljena i, došavši do kraja same sebe, vapi, „Samo želim Boga.“6 Gilbertičin put možda jest samougađajući, ali njena potraga je iskrena. U adaptaciji, Liz ne traži Boga, nego traži samu sebe – te su tu potragu mnogi kritičari ocijenili narcisoidnom. Introspekcija nije samo sebična, ona je i depresivna. Film počinje kao rasprava o individualnosti, ali se ubrzo pogoršava do ponude lakšeg zaključka. U knjizi, Gilbert se bori s molitvom u New Yorku, oprostom u Indijskom ašramu i sućuti u selu na Baliju. U filmu Liz traži ključ svog identiteta u istim dalekim prostorima svijeta ali, ne uspijeva u istraživanju duhovnosti. Možda ne traži dovoljno daleko.

 


[1] Kirk Honeycutt, 'Eat Pray Love - Film Review', The Hollywood Reporter, 11.8.2010
[2] Roger Ebert, 'Eat Pray Love' Chicago Sun-Times, 11.8.2010
[3] David Cox, Guardian film blog
[4] Julia Roberts, in Fox All Access
[5] Elizabeth Gilbert, Eat, Pray, Love (London: Bloomsbury Publishing, 2006) str.56
[6] Gilbert, str.185

Click here for the Culturewatch websiteČlanak je prvi puta objavljen na Damarisovoj web stranici Culturewatch (www.culturewatch.org). Objavljujemo ga uz dopuštenje autora. Autor: Holly Price

© Copyright: Holly Price.