''Život je ono što ti se događa dok ti radiš planove za život.'' rekao je Lenon. I upravo to mi se dogodilo u zadnjih nekoliko tjedana… Dok sam ja razmišljala o tome kako uklopiti određene ideje i ljude u neki sklop koji će funkcionirati, kako povezati ljude koji su svatko na svoj način jedinstveni, a opet slični po onome čemu teže...dogodilo se nešto sasvim suprotno...
Jedna skupina tako različitih ljudi, različitih u stavovima, vjerovanjima, ponašanju skupila se (slučajno?) na jednom mjestu i tako je sve počelo.
Sve je krenulo, kod nekog iz znatiželje, kod nekog drugog jer traži odgovore na svoja pitanja, kod trećeg jer ne zna što traži. Krenuli smo zajedno, kao jedna još neistražena cjelina, u pustolovinu istraživanja i kopanja po tome tko je to zapravo Bog i koliko se razlikuje od Boga kojeg mi poznajemo i za kojeg smo čuli i što taj Bog zapravo može. Nije bitno ni mjesto ni vrijeme niti imena, bitno je da je sve počelo kako ja nikad nisam zamislila da može započeti i da su u ''moj plan'' ušli ljudi, koje tamo nikako nisam vidjela..
Susret po susret, razgovor po razgovor...stvorilo se nešto. Bog je spojio tako nespojive ljude da nam pokaže koliko je stvaran...i oduševio nas je...grupa sastavljena od toliko raznovrsnih dijelova počela je funkcionirati...malo po malo skinuli smo svoje maske i oklope, stavili svoje različitosti na stranu i počeli dijeliti, surađivati, primati...nije bilo lako, ali svaki daljnji susret je postao nekako snažniji i pun iznenađenja...Ljudi koji se prije nisu družili niti imali ikakvih zajedničkih interesa ''otkrili'' su se i pronašli ono što ih povezuje... ujedinili smo se u Njemu na tako predivan način!
Kada smo sjedili zajedno u krugu, nas desetak, počela sam uviđati koliko su mi bliski ti ljudi, koji su mi se još prije nekoliko tjedana činili kao potpuni stranci. Dijeleći svoja iskustva, doživljaje i razmišljanja shvatila sam koliko smo zapravo slični. A nikad im ne bi dala priliku da je ovisilo o meni...
Ponekad ćemo pokušati spojiti ono što se čini logičnim, povezati dijelove u cjelinu, ali onda shvatiti da nešto nedostaje... ili nam jednostavno neće uspjeti spojiti dijelove koji bi si tako savršeno pristajali... a ponekad ćemo slučajno, da ponekad toga nismo niti svjesni i bez puno forsanja, postati dio nečega što će nas oduševiti, ispuniti, nasmijati, dati nam sigurnost... pronaći ono što nam nikako nije uspijevalo...
Možemo se upitati zašto i kako, zašto sad i ovdje, a možemo i jednostavno uživati u tome što smo otkrili... Dopustiti da nas zadivi predivna Božja kreativnost....
Tako često planiramo stvari, živimo rutinski i zatrpani rasporedom, ne mičemo se izvan ograda, kojima smo se ogradili... jer to nam pruža sigurnost... a li kad bi se samo zapitali kuda bi nas odveo rizik napuštanja te sigurnosti, rizik kojeg se toliko bojimo... davanje prilike Bogu i ljudima, koji nisu visoko rangirani na našoj ljestvici, davanje prilike samome sebi... i što bi se tada dogodilo... možda... možda bi poželjeli napustiti tu sigurnost samo na tren... i krenuti negdje gdje nikad prije nismo bili...
