“Uvijek otvorena vrata”

Ljubav prema djeci i skrb za njihovu dobrobit toliko su suštinski dijelovi kršćanske kulture da smo skloni uzeti ih zdravo za gotovo. No, nisu se uvijek podrazumijevali. Primjerice, prinošenje dječjih žrtava prakticiralo se u brojnim poganskim religijama, a starozavjetni su se proroci s gnjevom i užasom osvrtali na tu praksu kojom su Amonićani željeli umiriti svojega boga Moloha.

Čini se da u drevnom svijetu nije bilo zakona koji bi zabranjivao pobačaj ili infanticid, ili etičkog neodobravanja tih postupaka. Roditelji su imali pravo odlučivati o životu ili smrti svoje djece. Primjerice, među Papirusima iz Oksirinha iz prvog stoljeća prije Krista pronađeno je pismo nekog Hilarija upućeno trudnoj supruzi Alis: “Ako je muško, daj mu da živi; ako je žensko izloži ga.”

Istina je da Hipokratova zakletva koju izgovaraju liječnici sadrži i obećanje: “Neću ženi dati pesar za pobačaj”. Veći dio zakletve po svoj prilici nije napisao Hipokrat (460. − 377. g. pr. Krista), “otac medicine”, nego njegovi učenici. Ipak, kao što je napisao W. H. S. Jones: “Doista je teško povjerovati da barem jezgra Zakletve ne seže do samog ‘velikog’ Hipokrata.” Svejedno se spomenuti dio Zakletve preskakao jer je u permisivnim društvima Grčke i Rima uništavanje ili izlaganje neželjene djece postalo pravilom. S druge strane, kršćani su mu se suprotstavili na teološkim i moralnim osnovama.

Primjerice, Tertulijan u Obrani optužuje Rimljane za čedomorstvo i nastavlja:

 

Nama je ubojstvo jednom zauvijek zabranjeno; ne smijemo uništiti čak ni fetus u maternici, sve dok ljudsko biće dobiva krv iz drugih dijelova tijela za svoje uzdržavanje. Spriječiti rođenje puko je ubrzano ubojstvo čovjeka; svejedno je oduzmeš li život koji se rodio ili uništiš onaj koji se tek treba roditi. To je čovjek (ljudsko biće) u nastajanju; plod imaš već u sjemenki.

Nakon Konstantinova obraćenja 312. g. pobačaj je postao zločin, a u Rimu, Ateni i drugdje otvorena su sirotišta za neželjenu djecu. To prepoznavanje svetosti i dostojanstva djece svijet u najvećoj mjeri duguje Isusu Kristu. Sinoptička evanđelja opisuju dvije prigode u kojima je Isus prigrlio djecu i zapovjedio da im trebamo biti nalik. Prvi put bilo je to kada su mu ljudi donosili djecu (prema Luki 18:15 “dječicu”) da ih dotakne i blagoslovi. Kad su ih učenici sprečavali, Isus se srdio i rekao im:

Pustite dječicu k meni; nemojte im priječiti jer takvima pripada kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao malo dijete, taj sigurno neće ući u nj. Tada ih je zagrlio i blagoslivljao, stavljajući na njih ruke (Marko 10:13 i dalje; Matej 19:13 i dalje; Luka 18:15 i dalje).

Među svima koji su nadahnuti Isusovim poštovanjem prema djeci najupadljiviji je primjer dr. Thomasa Barnarda (1845. − 1905.). Obrativši se Kristu u sedamnaestoj godini, četiri godine nakon toga u Londonskoj je bolnici studirao medicinu, kaneći otići u Kinu kao liječnik misionar. No nekoliko mjeseci zatim zbio se događaj koji mu je promijenio tijek života. U londonskom East Endu otkrio je svu bijedu siromašne djece i 1870. g., u dvadeset i petoj godini otvorio je prvi dom za njih u Stepneyju. Odlučio je ostati u Londonu i posvetiti život spašavanju “najbespomoćnijega i najpotrebitijeg među svim Božjim stvorenjima – siromašnog djeteta”. Tijekom četrdeset godina prikupio je tri četvrt milijuna funti, uspostavio mrežu domova za prihvat, brigu i odgoj napuštene, potrebite i bolesne djece55 te spasio šezdeset tisuća dječaka i djevojčica od skapavanja. Danas bismo ga mogli nazvati svecem zaštitnikom ulične djece.

Djeci posvećena služba Thomasa Barnarda dramatično je počela. Među djecom s ulice koju je poznavao bio je i jedanaestogodišnji John Somers, poznat kao Mrkvić zbog plamenocrvene kose. Često je spavao na otvorenome između Covent Gardena i Billingsgatea. Prilikom jednog od svojih noćnih pohoda Barnardo je odabrao petoricu dječaka beskućnika da ih smjesti u svojem domu. Mrkvić je molio da i njega povede, ali nije bilo dovoljno mjesta. Barnardo mu je obećao mjesto sljedeći put.

Nakon nekoliko dana dok je pomicao veliku pivsku bačvu otvorom prislonjenu na zid, nosač je uznemirio usnulog dječaka uz kojega je ležao još jedan, naizgled uspavani dječačić. Jedan od njih, okretan poput vjeverice, pobjegao je, no kada je nosač dotaknuo drugoga, nije bilo odgovora ni pokreta… tijelo je bilo mrtvo. Bio je to Mrkvić. Mišljenje službenog istražitelja glasilo je: “Smrt zbog iscrpljenosti, pothlađivanja i nedostatka hrane.” Ta tragedija urezala se u Barnardovu osjetljivu dušu… Postupno se u njegovu srcu stvarala odluka. “Nikad više!” rekao je, “nikad više!” Ispred ulaza doma u Stepneyju učvrstio je istaknuti natpis s metar visokim slovima: “NIJEDNOM SE SIROMAŠNOM DJETETU NIKADA NE ODBIJA PRIJAM.”

Tim je riječima poslije dodao: “UVIJEK OTVORENA VRATA” – iza kojih je, po potrebi, bilo smjesta osigurano sklonište, hrana, odjeća i medicinska briga u bilo koje doba dana ili noći.

Dr. Barnardo je poslije mogao tvrditi: “Primamo djecu koju nijedna druga karitativna ustanova ne bi dotaknula… djecu u posljednjoj fazi neizlječive bolesti; sakatu, kljastu ili slijepu djecu, djecu koja zbog dugotrajnog zanemarivanja i patnje mogu još samo umrijeti. Jedini uvjet da ih se prihvati je njihova neimaština….”

Što ga je motiviralo da prihvati toliko mnogo djece? Barnardova je udovica razotkrila njegov tajni poticaj. U The Memoirs of the Late Dr Barnardo (Memoari pokojnog dr. Barnarda) napisala je:

Barnardo je svagdje tragao za djecom… Jer volio ih je… Sve ih je volio… U nesebičnome mladenačkom zanosu najviše je volio najjadnije, sa strašću koja užitak pronalazi u nesebičnoj službi… Među ljudima koji su ispovijedali da slijede Onoga koji je rekao: »Pustite dječicu k meni…«, djeca su skapavala u jarcima, a malo je ljudi za to marilo.

Netom nakon Barnardove smrti u časopisu “Punch” pojavila se spomen-pjesma što ju je napisao urednik, Sir Owen Seaman. Sastoji se od osam strofa. Evo prvih dviju:

“Pustite djecu da dođu do mene. Pustite malene”, Krist je rekao. I njemu, kojem usne su sad nijeme, Gospodarev glas je zakon postao.

Tako je rekao: “Djecu pustite.” I učenik vjerni za njim krenuo je Podižući jadne, zbog ljubavi čiste, Da ih uznese do naručja Božjeg.


 

Tekst je preuzet iz knjige Neusporedivi Krist (autor John Stott)u izdanju STEPressa. Više o knjizi kao i cijelo prvo poglavlje možete naći na www.stepress.hr