Ukidanje ropstva i trgovine robljem

Primjer osobe na koju je Isus Krist duboko utjecao je William Wilberforce. Neprekidno se prisjećao činjenice da će jednoga dana stajati pred Kristovim sudačkim prijestoljem.

Wilberforce je jednom ovako sažeo svoje životne ambicije: “Svemogući Bog je preda me postavio dva velika cilja, zabranu ropstva i obnovu društvenih prilika.”

Predlažem da njegova dva cilja razmotrimo obrnutim redoslijedom. Wilberforceov utjecaj na engleske moralne vrijednosti i standarde može se u najvećoj mjeri pripisati njegovoj knjizi nezgrapnog naslova: A Practical View of the Prevailing Religious System of Professed Christians in the higher and middle classes in this country, contrasted with real Christianity (Praktičan pogled na prevladavajući religijski sustav tobožnjih kršćana iz više i srednje klase u ovoj zemlji, u opreci sa stvarnim kršćanstvom). Objavljena 1797. i u istoj godini nanovo tiskana pet puta, prevedena na pet europskih jezika, popularno znana kao Real Christianity (Stvarno kršćanstvo) izvršila je senzacionalan utjecaj.

Naslovi većine poglavlja započinju riječima: “Pogrešne predodžbe o…” jer je njegov cilj, proistekao iz širokog poznavanja Biblije, bio i izlaganje manjkavosti “nominalnog” ili “hinjenog” kršćanstva i pojašnjavanje bitnih značajki “stvarnog”, “istinskog” ili “praktičnog” kršćanstva. Insistirao je na tome da se glavna razlika među njima “sastoji u različitom položaju danom evanđelju”. Njegove su fundamentalne doktrine “izopačenost ljudske naravi, muka i smrt Spasitelja te posvećujući utjecaj Duha Svetoga”. Iz tih istina, življenih u vjeri i iskustvu, proistječe radikalno nov život koji, nadahnut zahvalnošću prema Bogu, karakteriziran ljubavlju, svetošću i poniznošću, natapa svaki dio naše osobnosti, i privatni i javni.

Wilberforce je bio bolno svjestan, a o tome je i pisao, da religija i moral u suvremenoj Engleskoj ozbiljno propadaju. “Biblija leži neotvorena na policama”, žalio se. Iznad svega, “kobna navika promatranja kršćanskog morala kao nečega odvojenoga od kršćanskih doktrina neprimjetno je zadobila snagu… U većini današnjih propovijedi čovjek jedva može pronaći tračak biblijskog učenja.”

Posebice je bio gnjevan na sudjelovanje Velike Britanije u trgovini robljem. Ovako su se opisivale grozote takve trgovine:

Iznenadni noćni prepad na neko mirno domorodačko selo (u zapadnoj Africi), odvlačenje muškaraca, žena i djece u lancima do obale; dugo, sporo putovanje preko Atlantika, prljavština i smrad odurnog potpalublja, gdje su robovi natrpani ležali jedni pokraj drugih, a zatim rad na plantažama šećera pod bičem nadzornika.

Wilberforce je 1780. ušao u parlament kao zastupnik za Yorkshire, u dvadeset prvoj godini, a nakon sedam godina potaknuo je odlučnu raspravu o trgovini robljem. Nije bio osobito privlačna pojava. Nizak rastom, slabovidan, uzdignutog nosa. Kada ga je Boswell čuo kako govori, proglasio ga je “savršenim škampom”, ali je poslije priznao da je “škamp ubrzo izrastao u kita”. Također se suočio s odrješitom opozicijom podijeljenih interesa. No, ustrajao je usprkos svim teškoćama. Godine 1789. ovim se riječima obratio Donjem domu o trgovini robljem: “Tako užasnom, tako strahovitom, tako nepopravljivom se čini njezina zloća, da se moj um u potpunosti opredijelio za aboliciju… Neka posljedice budu kakve hoće, od ovog časa odlučio sam da neću mirovati sve dok tu aboliciju ne provedem.”

Tako se o prijedlozima zakona o aboliciji (ticali su se trgovine) i prijedlozima zakona o stranom roblju (kojim bi se spriječilo sudjelovanje britanskih brodova) raspravljalo 1789., 1791., 1792., 1794., 1796., 1798. i 1799. godine. Nisu prošli, sve dok konačno 1807. g. nije prihvaćen prijedlog zakona o aboliciji trgovine robljem. Nakon napoleonskih ratova, Wilberforce je usmjerio svoje snage na ukidanje ropstva. No, zbog slabog zdravlja 1825. g. bio je prisiljen povući se iz Doma, a vodstvo kampanje preuzeo je Thomas Fowell Buxton. Godine 1833. prijedlog zakona o ukidanju ropstva prihvaćen je u oba doma parlamenta s golemom većinom. Nakon tri dana Wilberforce je umro. Pokopan je u Westminsterskoj opatiji, u znak priznanja za svoju četrdesetpetogodišnju ustrajnu borbu u korist afričkih robova.

Nije se Wilberforce borio sam. Bio je svakako priznati vođa kampanje, ali nikako ne bi mogao pobijediti bez snažne potpore iz cijele zemlje, posebice bez bliskih prijatelja u južnom Londonu, koje je duhoviti Sydney Smith, jedan od utemeljitelja “The Edinburgh Review”, nazvao “Claphamskom sektom” (Clapham Sect) iako su ih u parlamentu nazivali “Svecima”.

Program rada “Claphamske sekte” bio je golem. Doista, “najupadljivija značajka evanđeoskog milosrđa u viktorijanskoj eri”, napisala je dr. Kathleen Heasman, “njegove su goleme dimenzije”. Što ih je, dakle, motiviralo? Evo odgovora R. C. K. Ensora, radikalnog novinara i povjesničara: “Nitko nikad neće razumjeti viktorijansku Englesku ako ne uvidi da je među najciviliziranijim… zemljama bila jedna od najreligioznijih što ih je svijet poznavao.” Ensor je predmnijevao evanđeosku vjeru, čija je druga bitna značajka bila:

…sigurnost u postojanje zagrobnog života ispunjenoga nagradama ili kaznama. Zapita li se čovjek kako su engleski trgovci 19. st. stekli reputaciju najpoštenijih na svijetu… odgovor glasi: zato što su im pakao i raj izgledali jednako izvjesni kao i sutrašnji izlazak sunca, a posljednji sud jednako stvaran kao tjedni obračun.

John Venn, claphamski rektor (1792. − 1813. g.), u svojim je propovijedima uvelike naglašavao našu moralnu odgovornost pred Bogom. To je, pisao je Michael Hennell:

“Claphamskoj sekti” davalo nepokolebljivo poštenje koje je u Donjem domu djelovalo poput soli i kvasca; odgovornost pred Bogom osposobila je skupinu protivnika trgovine robljem da ustraje u svojoj kampanji u vrijeme tada glavnoga europskog rata, usprkos dotadašnjih dvadeset pet godina poraza, razočaranja i gubljenja iluzija.

Michael Hennell također nam kaže da je mladi premijer William Pitt upitao Henryja Thorntona (bankara, člana “Claphamske sekte”) zašto je u jednom trenutku glasao protiv njega. Thornton mu je odgovorio: “Glasao sam tako da bih mogao svojem Gospodaru, da se vratio u tom trenutku, podnijeti izvještaj o svojem služenju.”

Wilberforce je mogao reći isto. Njegov snažan osjećaj dužnosti prema bližnjemu proizlazio je iz svijesti o odgovornosti pred Kristom, njegovim Spasiteljem, Gospodinom i Sucem.


Tekst je preuzet iz knjige Neusporedivi Krist (autor John Stott)u izdanju STEPressa. Više o knjizi kao i cijelo prvo poglavlje možete naći na www.stepress.hr