Kakvi su ljudi zapravo u srcima? Kakva je naša urođena priroda? O ovom pitanju raspravlja se već stoljećima. Neki se zalažu za to da je ljudska priroda 'uglavnom dobra, ali se može natjerati na loše putove vanjskim pritiskom'.[1] Drugi su predložili da smo rođeni kao 'prazna ploča' bez ikakvog unutrašnjeg moralnog čuvstva; jednostavno prikupljajući stvari od roditelja i drugih utjecaja iz svijeta oko nas. A treći su predložili da smo priklonjeniji zlu nego dobru. Tako nam ostaje pitanje: jesmo li dobri, zli, ili smo negdje između toga? Odvijajući se u svijetu gdje je civilizacija kakva je nama poznata potpuno uništena, Cesta istražuje ovo pitanje, predstavljajući 'nepokolebljivo ispitivanje ljudi u njihovim najgorim trenucima – i u najboljim.' [2]

Cesta nas uvodi u svijet koji je sveden na osamljenu pustoš neidentificiranim kataklizmičkim događajem. Priča prati putovanje jednog čovjeka (Viggo Mortensen) i njegovog sina (Kodi Smit-McPhee) kroz ovu pustoš u potrazi za sigurnošću. Likovi su bezimeni, što im daje jedan alegorički osjećaj, no daleko su od praznih ljuštura. Snaga njihovog odnosa pokretačka je sila filma, privlačeći gledatelja u usko područje intimnosti u slomljenom i praznom svijetu. U ovom svijetu, sunce zaklanjaju gusti oblaci pepela: 'Svaki dan je siviji od prethodnog'. Hladno, rezervirano pripovijedanje Čovjeka obavještava nas o stanju zemlje: 'Hladno je i postaje sve hladnije dok svijet polako umire. Nijedna životinja nije preživjela i svi su usjevi propali. Ubrzo će sva stabla u svijetu pasti'.Čovjek i Dječak preživljavaju prekopavajući uništene domove i trgovine, uzimajući koju god hranu uspiju pronaći. Žive u strahu od gladovanja, no nešto još gore stalno im je na pameti: 'Kanibalizam je naš veliki strah'. Mnogi preživjeli okrenuli su se ovom užasnom načinu preživljavanja. Bande putuju cestama, zarobljavajući bilo koga koga pronađu te kanibalizirajući ih. Čovjekov i Dječakov život u strahu i nesigurnosti istočkan je trenutnim užicima – pronalaskom udubljene, ali neotvorene limenke Coca-Cole za Dječaka (koji ju nikad prije nije probao), ili plivanjem u bazenu vodopada dok se tanko svijetlo raspršuje u prekrasne dugine boje. No ove stvari samo izoštravaju kontrast njihovih dnevnih života te svijeta luksuza i ugodnosti u kojem mi živimo.

Redatelj filma, John Hillcoat, koristi Cestu kako bi istražio ideju ljudskosti – što to znači biti čovjek, i kakvi su ljudi. Nekoliko je različitih moralnosti predstavljeno u filmu, i kroz ove Hillcoat oslikava oštar i dirljiv portret ljudske prirode, razotkrivajući je gledatelju.

Čovjek i Dječak tvore središte filma, te tako njihovu moralnost najjasnije vidimo. Čovjek ima visok standard osobne moralnosti, označen njegovim odbijanjem da potone na nivo kanibalizma. Radije bi umro od gladi nego pribjegao tako užasnom rješenju. Također vidimo da iako ima pištolj, oklijeva i zapravo ne ubija nikoga. 'Pokušavam izgledati kao obični putujući ubojica,' kaže nam Čovjek, 'no moje srce snažno lupa.' Osim njegovog straha i moralna protivljenja ubojstvu, ova neodlučnost također dolazi iz činjenice da ima samo dva metka. Njih čuva kao posljednje rješenje. Pokazavši ih dječaku, govori: 'Dva su ostala. Jedan za tebe, jedan za mene.' Ovi meci su sigurnosna mjera za spašavanje Čovjeka i njegovog sina od produljene patnje u slučaju da ih održavaju žive kao izvor svježeg mesa za kanibale. No iako zna da bi spašavao Dječaka od neizdržive patnje, sumnja da bi stvarno bio sposoban povući okidač. U svom umu, pita se: 'Možeš li ti to učiniti kad vrijeme dođe?'

Čovjek voli svog sina više od ičega na svijetu; njegova najveća briga je uvijek Dječakova sigurnost. U njegovim očima, Dječakova čistoća i nevinost gotovo mu daju božanski status. U svom pripovijedanju Čovjek govori o Dječaku sljedeće: 'Ako on nije Božja riječ, onda Bog nije nikad progovorio.' Čovjek idolizira svog sina, gledajući na njega kao na jedinstveni i krhki ostatak svijeta kakav bi trebao biti. On govori Dječaku da oni 'prenose vatru', te da su 'pozitivci'. Čovjek se trudi najviše što može kako bi podučio Dječaka o tome kakav je svijet nekad bio. 'Ponekad pričam Dječaku priče o hrabrosti i pravdi, koliko god ih se teško prisjetiti.'

Dječak je rođen u ovom svijetu, i nikad nije spoznao nikakav drugačiji, a ipak njegova moralnost ide dalje od onog što ga njegov otac pokušava naučiti. U biti, kako priča napreduje vidimo Dječaka kako sve više izaziva i preispituje postupke svog oca. Ovo ide od toga da natjera Čovjeka da kaže 'hvala' pokojnim vlasnicima velikog skladišta hrane koje su otkrili, do toga da prekorava oca za njegovo grubo postupanje s jednim lopovom. Čovjek je prijetio lopovu pištoljem, natjerao ga da se skine gol, i ostavio ga samog u hladnoj pustoši. Dječak je rekao ocu da prestane, no Čovjek je pokazao samo bešćutnu brutalnost.

Postaje sve jasnije da Čovjekova moralnost polako postaje pokvarena; on postaje mnogo nemilosrdniji. Dječakova neobjašnjiva visoka moralnost postaje sve više zapanjujuća u kontrastu s ovim propadanjem. Jedan novinski osvrt na Cestu opisuje to na ovaj način: 'Polako shvaćamo da je [Čovjek] moralno osakaćen… te da Dječak, koji ne zna za nijedan drugi svijet, nosi u sebi prirodnu pristojnost, neukaljanu ljudsku brigu za sudruga.'[3] No čak ni Dječak nije savršen, te povremeno viče i svađa se s ocem. U svijetu Ceste, nitko nije savršen.

Moral Čovjeka i Dječaka u oštrom je kontrastu s kanibalima u kratkim, ali dirljivim susretima. Jednom prilikom par provaljuje u veliku kuću, ne znajući da je to dom skupine kanibala. Dok istražuju dolaze do užasnog otkrića; podrum je prepun golih, prljavih i raskomadanih ljudi. Čovjek i Dječak skrivaju se kad se kanibali iznenada vrate, dajući nam kratak uvid u njihovu moralnost. Primjećujući otvoreni prozor kroz koji su ušli Čovjek i Dječak, jedan od njih komentira da ga je vjerojatno netko otvorio radi smrada. 'Kojeg smrada?' pita jedan od ljudi, na što drugi odgovara, 'Više ga ne osjećaš?' Ovaj zastrašujući prizor savršeno oslikava činjenicu da su kanibali otupili na stvarnost onoga što rade, užasnutost njihovim radnjama više im se ne registrira u savjesti.

Povremeno, Čovjek i Dječak susreću usamljene putnike poput njih samih. Jedan je takav susret s Elyjem (Robert Duvall), oronulim starcem. Trio na kraju zajedno logoruje, te dok Dječak spava, Čovjek i Ely raspravljaju o uništenom svijetu u kom žive. Kad Čovjek spomene Boga, Ely odbacuje ideju da može postojati bilo tko tko pazi na svijet: 'Kad bi Bog postojao tamo gore, dosad bi nam već okrenuo leđa. Tko god je napravio ljudski rod ovdje neće naći ljudskosti.' Ova izjava sadrži krajnje beznađe tog svijeta, sažimajući dubine do kojih su ljudi pali. Ely u stvari govori da iako je svijet pun ljudi, ti ljudi više ne zaslužuju da ih se zove 'ljudima'.

Hillcoat piše da se u Cesti radi o 'prenošenju ideje ljudskosti od jednog do drugog i natrag'. 'Vatra' za koju Čovjek govori Dječaku da oni prenose ideal je čovjeka kakav treba biti. Čovjek je motiviran nadom da se 'čovječanstvo' može iskupiti iz dubina u koje je palo. Cesta ocrtava ljudsku prirodu kao nešto sposobno i za dobro i za zlo, iako ne u jednakoj mjeri. Ljudi se prikazuju kao više naklonjeni zlu, s obzirom na činjenicu da su gotovo svi preživjeli pribjegli kanibalizmu. Ovo se također primjećuje kod Čovjeka, čija moralnost skače od dobra k zlu u trenutku. On nikad ne bi pribjegao kanibalizmu, no svejedno vidimo kako mu moralnost posustaje dok postaje sve umorniji od bitke za preživljavanjem. Ima čvrstu predodžbu toga kakvo bi čovječanstvo trebalo biti, no uviđa da se ni sam ne može prikloniti tome. Gledajući na Bibliju, vidimo da ona predstavlja ljudsku prirodu na sličan način kao Cesta – sposobnu i za odlične i za užasne stvari, no često priklonjeniju zlu. Kad gledamo na svijet oko sebe, teško je ne složiti se s time. Učinak ljudske zlobe vidi se svugdje, pri svakom koraku u životu.

Biblija govori da je ljudska priroda originalno napravljena 'na sliku Božju' (Postanak 1:27), odražavajući njegov karakter. No ljudi su se pobunili protiv Boga, odlučivši da idu svojim vlastitim putem, te je ljudska priroda postala iskvarena zbog ove odluke. Biblija zove ovu pobunu 'grijehom'. Zato smo sposobni za užasne stvari koje vidimo u Cesti. No Biblija nije samo dijagnosticirala bolest, ona je ponudila i lijek. Ona nudi stvarnu nadu za iskupljenje od naše iskvarene prirode, nadu mnogo sigurniju od Čovjekova nejasnog idealizma. Nada koja se nudi nalazi se u Isusu, koji je živio savršen život i svojevoljno umro smrću koju mi zaslužujemo. Čineći ovo oslobodio nas je štete koju je uzrokovala naša pobuna. Na križu, 'Bog je objavio kraj kontroli grijeha nad nama dajući svoga Sina kao žrtvu za naše grijehe' (Rimljani 8:3). Ako vjerujemo u ono što je Isus učinio, nikad se ne moramo bojati da nam je 'Bog okrenuo leđa'. Umjesto toga možemo znati da nas on mijenja, te da će nam jednog dana potpuno vratiti ljudskost, spasivši nas od naše slomljene i iskvarene prirode.

 


[1] Mencije (konfucijanistički filozof), citiran u Michael Green, Ali zar ne vode sve religije Bogu? (Sovereign World/IVP, 2002) str. 46
[2] Osim ako ne piše drugačije, svi citati preuzeti su iz filma, ili iz bilješki o proizvodnji filma
[3] Philip French, The Observer, 3. siječnja 2010

Click here for the Culturewatch websiteČlanak je prvi puta objavljen na Damarisovoj web stranici Culturewatch (www.culturewatch.org). Objavljujemo ga uz dopuštenje autora. Autor: Tom Roberts

© Copyright: Tom Roberts.