Imate još devedeset minuta života i ne možete otići nikamo niti se ikako spasiti. Što ćete raditi? Koga ćete nazvati? Paul Conroy (Ryan Reynolds), američki vozač kamiona koji radi u Iraku u 2006. godini, budi se zakopan u drvenom lijesu samo s nekoliko svjetala, mobitelom, čuturom za vodu i nožem. Koristi telefon za razgovor s nekoliko ljudi, uključujući svoju suprugu, majku, svog zarobitelja Jabira (José Luis García Pérez), svoje zaposlenike i nekoliko vladinih službenika, pogotovo Dana Brennera (Robert Paterson), zapovjednika Grupe za rad s taocima.
Cijeli se film odvija unutar Paulovog drvenog lijesa, dopuštajući gledatelju da se identificira s njegovim osjećajem izolacije i klaustrofobije. Reynolds, glumeći jedinog vidljivog lika u filmu, uspješno prenosi napetost potrebnu da se čvrsto održi pažnja gledatelja tijekom svih devedeset minuta, što govori puno o njegovom glumačkom talentu.
Zajedno smo s Paulom u trenu kad se probudi u kutiji, shvati kako je tamo dospio, te se pokuša spasiti, kao i zaštititi svoju obitelj od prijetnje koja može biti, ali i nije nužno stvarna. Tek kad se sami nađemo u tako teškoj situaciji možemo uistinu vidjeti čemu smo zbilja odani. Nadajmo se da se nitko od nas nikad neće morati suočiti s nečim sličnim te su svi daljnji komentari stoga hipotetski. Naš je prirodni instinkt da pokušamo preživjeti, no hoćemo li se također brinuti i za dobrobit onih koje volimo? Možda su Paulovi pokušaji da kontaktira vlastitu obitelj bili potpuno sebični, tražeći riječ utjehe od nekoga tko ga voli u svojih posljednjih sat i pol vremena. A možda je htio stupiti u kontakt s nekim tko ima pristup boljim sredstvima i motivaciji da pokrene stvari. No kad Jabir priprijeti njegovoj obitelji, možemo vidjeti dubinu njegove ljubavi prema njima dok on popušta pred čovjekovim zahtjevima.
Gdje sada leže naši vlastiti prioriteti? Bi li se promijenili kada bismo se našli na kraju svog života? Prijetnja smrti lako preslaže naše prioritete, tako da možemo vidjeti što je uistinu vrijedno. Nije bitno koliko stvari posjedujemo niti koliko zarađujemo, bitni su ljudi koji nas vole i kojima uzvraćamo tu ljubav. To ne znači da trebamo prestati raditi i provesti svo svoje vrijeme s obiteljima, jer ih onda ne bismo mogli uzdržavati. Trebali bismo se zapravo potruditi da je vrijeme koje provedemo s njima dobro iskorišteno, tako da se ne osvrćemo na kraju života i ne žalimo što nismo učinili sve drugačije. Umjesto da živimo kao da je svaki dan posljednji, trebali bismo svaki dan učiniti vrijednim življenja.
Dok leži u svom grobu, Paul pokušava shvatiti tko je njegov nevidljivi zarobitelj i zašto ga je zakopao. Paul se osjeća kao da ga Jabir nepravedno progoni, no otkriva se da razlozi sukoba te dvojice potječu iz nečeg dubljeg od sukoba njihove dvije nacije. Zbog američke invazije Iraka Jabir i njegova obitelj odjednom su postali siromašni. 'Imam posao dok ti dođeš', objašnjava Jabir. 'Sad moja obitelj nema ništa.' Jabir nije ničime bio povezan s razlozima američkih napada, a svejedno je trpio. Sad iako Paul nema nikakve veze s američkim napadima, Jabir može opravdati njegovo zarobljavanje. Kasnije i Dan Brenner proturječi Paulovoj tvrdnji da su njegovi zarobitelji teroristi. 'Oni su samo… ljudi. Nisu različiti ni od tebe ni od mene… Kad bi tvoja obitelj bila bez doma i na rubu gladi, što bi učinio za njih?'. Kao Paul možemo nijekati da bi naš odgovor tome bio tako ekstreman, ali opet to nije nešto što možemo stopostotno znati dok se sami ne nađemo u toj situaciji.
Mnogi od nas vjerojatno neće odobravati Jabirove postupke, iako film uistinu prisiljava da se publika identificira s Paulom, te dijeli isključivo njegove misli i perspektive sat i pol vremena. No na kraju filma možda možemo razmišljati objektivnije i, iako se možda još uvijek ne slažemo s Jabirom, možemo bolje promotriti njegovu perspektivu. Poput Paula, on se našao u situaciji za koju sam nije odgovoran. Jabir očajnički želi zaštititi svoju obitelj od opasnosti smrti od gladi i voljan je učiniti što god treba da ih zaštiti. Slično tome, Paul vjeruje da čovjek koji ga drži zatočenim možda ima moć da naudi njegovoj obitelji, te je tako također voljan poduzeti ekstremne mjere.
Prava ljubav može imati nevjerojatan utjecaj na naše postupke koji često nadilazi racionalnost koja bi nam inače odredila ponašanje. Ovo nas dovodi do pitanja čemu pripisujemo najveću vrijednost. Jesmo li mi sami najvažnije osobe u našim životima? Ili postoji netko drugi do čijeg života nam je stalo više nego do vlastite dobrobiti? Biblija nam kaže da 'nema veće ljubavi nego položiti život za svoje prijatelje' (Ivan 15:13), nešto na što bi Paul bez sumnje bio spreman kad bi mu to spasilo obitelj. Iako vjerojatno nećemo s Paulom podijeliti iskustvo zatočenja u kutiji, gotovo sigurno s njim imamo zajedničko to da u našem životu postoje ljudi koje neobično volimo. Kad bismo sutra umrli, bi li oni znali koliko ih volimo? Pokazuju li naše svakodnevne radnje naše osjećaje prema njima? Ako čekamo predugo da im kažemo možda će biti prekasno. Paulova žena ostavila je svoj telefon kući te on gotovo da nije dobio priliku da priča s njom i kaže joj koliko ju voli. To je moćan podsjetnik na to da moramo paziti da imamo prave prioritete – te da se ponašamo u skladu s njima.
Članak je prvi puta objavljen na Damarisovoj web stranici Culturewatch (www.culturewatch.org). Objavljujemo ga uz dopuštenje autora. Autor: Richard Blakley
