Znaš onaj trenutak u kojem ''otkriješ nešto'', prepoznaš koliko je veliko i moćno ono što ti već tako dugo spada pod nešto ''normalno''.... i osjetiš svu puninu tog otkrića svu njegovu snagu i ljepotu? Kao da u jednom trenutku ugledaš u jednom novom, predivnom svjetlu ono što već otprije poznaješ i voliš...
Gledala sam slike s jednog kampa i u trenutku kad je zasvirala jedna pjesma For Who You Are ugledala sam sliku na kojoj jedan moj prijatelj, bilo je to za vrijeme slavljenja, stoji sa rukama prekriženim kao da je nekoga upravo čvrsto zagrlio i ima osmijeh na licu kao da je upravo doživio nešto najljepše na svijetu. U tom trenu preplavilo me samo odjednom milijun osjećaja....suze potekoše niz lice...a čudesna radost preplavi srce....
Nakon tjedana u kojima sam tražila nešto, izgubila nešto, borila se s toliko toga...toliko vremena u kojem je tišina bila moj najbolji prijatelj...ponovno sam osjetila kako je velika Božja ljubav u mom životu, kako je snažna i predivna....osjetila sam Njega kraj sebe na onaj poseban način, kad znaš da ti više ništa nije potrebno...osim Njega... Toliko puta tražiš, na toliko mjesta, na razne načine... nešto....pokušavaš naći mir, snagu, ljubav, nadu.... nešto da te smiri,promjeni, osnaži ...pokušavaš naći ono što si izgubio... i ponekad to traje dugo, predugo...i kao da često puta nije onako kako bi htio da je...ne onako kako je bilo prije....i onda se sakriješ u samoću, tišinu i pokušavaš shvatiti zašto je tako kako je... I u tim trenutcima Bog stoji do tebe i spreman je primiti sve što ćeš baciti pred Njega...jer Njegova ljubav ne bira vrijeme ni mjesto da bi bio s nama, da bi nas slušao i bio naš prijatelj...On bira nas takve kakvi jesmo...u svim našim najboljim i najgorim verzijama...u tim trenutcima nije ti potreban nitko.....ipak, Njemu dopuštaš da vidi tvoje suze, osjeti tvoj bijes i tvoj strah...otvaraš srce pred Njim bez straha da će te izdati, ostaviti,povrijediti....i u tim trenutcima bacaš pred Njega sav svoj teret , snove kojih se bojiš i stvarnost s kojom se nisi spreman suočiti.... ne očekuješ ništa i ne trebaš ništa....niti riječi niti djela ... potreban ti je samo zagrljaj, mjesto gdje ćeš se sakriti i biti ono što jesi....gdje će tvoje slabosti biti neprimjećene....i gdje će vrijeme biti tvoj prijatelj...i On bez pitanja odlučuje...samo biti uz tebe...tvoj prijatelj i oslonac...i ništa više....
Kolovoz 2010.
