Rad na svom posljednjem romanu Braća Karamazovi Dostojevski je započeo u ljeto 1878. godine u doba intezivnih susreta s tada mladim filozofom i mistikom V. S. Solovjovom. S njime je jednom prilikom posjetio poznati Optin manastir, koji su u traganju za izvornom duhovnošću posjetili i Gogolj i Tolstoj. U razgovorima sa Solovjovom bilo je zamišljeno da Dostojevski napiše roman temeljen na ideji Crkve kao «pozitivnom društvenom idealu». No, zamisao za fabularnu osnovicu Dostojevski je izgradio četiri godine prije tog razgovora, prateći u tisku rasplet zamršenog sudskog slučaja obitelji Iljinski: stariji je sin deset godina nedužan robijao zbog optužbe za oceubojstvo, da bi tada mlađi brat priznao da je on izvršio zločin i podmetnuo dokaze za optužbu starijeg brata.
Dostojevski je, dakle, imajući već zacrtan plan za roman, nakon susreta sa Solovjovom napisao svoj posljednji roman kojim je pokušao ocrtati tadašnja proturječja u društvu, s jedne strane ateizam, a s druge pojavu određenog duhovnog oživljavanja, sažeta u jednoj «slučajnoj» ruskoj obitelji, držeći da je izvorna kršćanska poruka ona koja nudi izlaz iz proturječja. Proturječja pak koja je Dostojevski pokušao razriješiti svoj vrhunac imaju upravo u teodicejskoj problematici.
Teodicejski problem nazire se već u liku Dimitrija Karamazova, kojemu se problem patnje nezaštićenih probelmatizira u snu, dakle intuitivno, a uzročnik joj je priroda. Ipak se izričiti teodicejski problem otvara u poglavlju Buna u kojemu Ivan Karamazov odgovara svom mlađem bratu Aljoši, koji ga je upitao: Hoćeš li mi objasniti zašto ne prihvaćaš svijet? Nakon što je opisao grozne patnje djece, Ivan Karamazov odgovara Aljoši:
Slušaj me: uzeo sam samo djecu zato da bi bilo očevidnije. O ostalim suzama, kojima je natopljena cijela Zemlja od kore do centra neću reći ni riječi: temu sam namjerno suzio. Ja sam stjenica i sasvim ponizno priznajem da ne mogu shvatiti zašto je sve tako uređeno. Ljudi su, znači, sami krivi: njima su dali raj, a oni su poželjeli slobodu i oteli vatru s neba, znajući i sami da će postati nesretni. Znači, ne treba ih žaliti. O, po mom jadnom, zemaljskom, euklidovskom umu, ja znam samo to da patnja postoji, da krivca nema, da sve nastaje jedno iz drugog izravno i jednostavno, da sve teče i usklađuje se – ali sve to je samo euklidovska besmislica, ja to znam, ali se ne mogu složiti da po njoj živim! Što ja imam od toga što krivaca nema i što ja to znam – meni treba osveta, inače ću uništiti sebe. I to ne osveta negdje i nekad u beskonačnosti, već ovdje na zemlji, i da je ja osobno vidim. (...) Nisam ja zato patio da bih sobom, svojim zločinima i patnjama nađubrio nekom buduću harmoniju. Hoću da vidim svojim očima kako će srna leći pored lava i kako će zaklani ustati i zagrliti se sa svojim ubojicom. Ja hoću da budem prisutan kada će svi odjednom saznati zašto je bilo tako. Na ovoj želji se zasnivaju sve religije na zemlji, a ja vjerujem. Međutim, tu su djeca, i što ću ja tada s njima raditi? To je pitanje koje ne mogu riješiti (...) Napokon, ja neću da se mati zagrli s mučiteljem, koji je naredio da psi rastrgnu njenog sina! Ona mu ne smije oprostiti! Ako hoće, neka mu oprosti za sebe, neka oprosti mučitelju neizmjernu svoju materinsku patnju. Ali stradanje svog rastrgnutog djeteta ona nema pravo oprostiti, i ne smije oprostiti mučitelju kada bi mu i samo dijete oprostilo! A kada je tako, ako oni ne smiju oprostiti, gdje je tu harmonija. Postoji li u cijelom svijetu biće koje bi moglo i imalo pravo oprostiti?
Ivan Karamazov očito odbacuje tradicionalno mišljenje koje je rješenje teodicejske problematike vidjelo u krajnoj harmoniji. Ivan zapravo anticipira potrebu drugačijeg rješenja, rješenja koje će čitatelju ubrzo biti ponuđeno u odgovoru mladog Aljoše:
Pa to biće postoji, i ono može sve oprostiti, sve i svima i za sve, zato što je ono samo dalo svoju nevinu krv za sve i za svakoga. Ti si njega zaboravio, a na njemu se zida zgrada, njemu će klicati: U pravu si, Gospode, jer su se otvorili putovi tvoji.
Ivan, «obrnuti teolog» (R. Peaceu), ovako pak odgovara Aljoši:
Ne, nisam ga zaboravio, već sam se, naprotiv, cijelo vrijeme čudio zašto ga tako dugo ne spominješ, jer obično vaši u polemikama prije svega njega ističu.
Zatim slijedi čuvena Ivanova legenda Veliki inkvizitor.
Ivan Karamazov spomenutom legendom istražuje implikacije pokušaja opravdanja zla, odnosno patnje s obzirom na slobodnu volju; Ivan tu ne teži objašnjenju podrijetla i značenja slobodne volje za čovječanstvo, nego zacrtava njezinu posljedicu; sloboda ne može postojati bez patnje. Problematika se raspravlja kroz podrobnu interpretaciju Kristovih iskušenja u pustinji, a tri pitanja kojima je Sotona kušao Isusa prikazuju se kao komprimati cjelokupne buduće povijesti svijeta i čovječanstva. Inkvizitor stoga smatra da ukoliko je sloboda koju Krist donosi čovječanstvu izvor patnje i zla, čovjeka je potrebno osloboditi od slobode, i to putem tri sile: čuda, tajne i autoriteta. Stoga Ivanova poema dekonstruira inkvizitorovu negativnu, demonsku, teodiceju, koja pod izlikom dobročinstva i ljubavi prema čovječanstvu skriva, ustvari, mržnju i ropstvo. Iako kritika uobičajene teodiceje koja izvor patnje i zla vidi u slobodnom izboru čovjeka ne gubi na snazi, poema završava znakovitim Kristovim poljupcem inkvizitoru. Upravo je ta gesta anticipacija rješenja teodicejske problematike koju nudi Dostojevski, a to je aktivna ljubav. Ivan Karamazov shvaća da je aktivna ljubav odgovor na teodicjeske probleme, ali ipak drži da je Kristova ljubav prema ljudima nemoguće čudo na zemlji. Stoga odbacuje takvo rješenje.
Dakle, Dostojevski na teodicejske probleme odgovara učenjem o aktivnoj ljubavi i sućuti što proizlaze iz dubokog duhovnog iskustva, ali ne umanjujući patnje pojedinaca koji trpe. Ne čudi stoga da Berdjajev Dostojevskog naziva pneumatolog. Takva je teodiceja sadržana u liku starca Zosime koji joj osigurava teoretski okvir, ali demonstrira i njezinu praktičnu primjenu, pri čemu Aljoša Karamazov funkcionira ne samo kao neposredni sljedbenik dotičnih učenja nego i kao medijator između duhovnog starčeva okruženja i svjetovnih junaka. Zosima ne ignorira teodicejske probleme koje zadaje Ivan, nego priznaje postojanje strašnih patnji u svijetu, kao i logiku oslobađanja od slobode iznesenu u Legendi o Velikom inkvizitoru, ali istodobno kritizira suvremeni sekularizam koji uporište isključivo traži u znanosti i racionalizmu, zanemarujući duhovno. Istinska se čovjekova sloboda sastoji u mogućnosti odabira između dobar i zla, između ljubavi djelatne, žive i pakla i paklene vatre onih koji su se čitavi predali sotoni i njegovom gordom duhu. Odabir zla samodestruktivni je čin, a otuđenje koje proizlazi iz sveopće sekularizacije inhibira najbolje potencijale čovječanstva i niječe njegovu slobodu. Za Zosimu istinska sloboda postoji jedino unutar religijske perspektive, gdje čovjek može pronaći izvor (aktivne) ljubavi i sućuti kao snagu koja pročišćuje dušu, koje funkcioniraju kao oruđa duševne transformacije prema religijskom idealu (...) Odabrati dobro znači afirmirati upravo ono što Ivanov racionalizam i skepticizam, koji u svojoj nezaustavljivoj analizi razaraju um i ostavljaju ga bez nekog finalnog zaključka, smatraju nemogućim: voljeti čitav svijet do točke mistične ekstaze, samo, ta ekstaza nije nikakava raspamećenost, nego izlazak iz svoga zatvorenog ja, izlazak iz svoje začahurene egzistencije.
Zemlju cjelivaj i neumorno, neutaživo je voli, svakoga voli, sve voli, traži takav zanos i ekstazu. Smoči zemlju suzama radosti svoje i ljubi te suze svoje. Ekstaze se te ne stidi, cijeni je, jer to i jest dar Božji, veliki, jer on nije mnogima dan, nego odabranima, zaključuje starac Zosima.
<1> Problem Boga i patnje u romanima Dostojevskog i Camusa
<2> Braća Karamazovi, Dostojevski
