Sjedim na podu, u pozadini se čuje televizija a ja slažem puzzle. Nove puzzle. Pokušavajući što prije dokučiti konačnu sliku silnim snagama odvajam jednu po jednu iz hrpe. Napokon odvojim jednu, okrećem ju, isprobavam.. Uspjela sam, složila sam ih par. Ushićena posegnula sam za novim dijelom i iznenadila sam se, u zanosom potpomognutoj, lakoći podizanja novog komada..
Ugledavši njegovo mjesto krenula sam ga spojiti sa složenim ostatkom. Samouvjereno sam ju brže bolje spojila,ali to nije bio pravi komad. Dio,trenutak razočaranja koji me zaodjenuo u neugodnost i sram. Ustala sam i gledala u pogrešku. Maloprije sam vjerovala da ih mogu složit za 5 minuta, a sad.. sad se ne usudim taknuti ni ovaj krivo postavljeni dio. Možda nije na meni da slažem puzzle, možda su imali pravo kad su rekli da nije sve za svakoga. Ustala sam se i otišla.. nisam se nikad vratila tim puzzlama.. sve do prije nekoliko mjeseci. Iznenadni susret kao magnet privlačio je isječke filma "Zadnji susret" i svaka slika otvarala je po jedno pitanje koje je ostalo ispod prašine. Iako su bile netaknute od onda, to nisu bile iste puzzle. Kao da je prašina odnjela nešto, naplatila stanarinu uzimajući vedrinu bojama. A ni ja nisam bila ona ista. Zanimala me slika koju bi dobila. Sjela sam, istrgnula krivo postavljeni komad i krenula.. Zbogom trenutak sjetit ću te se, staviti poneku sliku čisto da ga usporedim s tobom, ne vidimo se više.. ali i bolje je da ono loše ostane, ja moram krenut.. preda mnom je još mnoštvo puzzla!
