Pratim na daljinu što se događa u Hrvatskoj od prošlog petka, i pomalo me uznemiruju neke od stvari koje sam primjetila pa bih htjela to ovdje podijeliti s vama.
Razumljivo je da je za cijelu Hrvatsku presuda Gotovini i Markaču šokantna i bolna jer se oni smatraju herojima Domovinskog rata. Stoga, s jedne strane, nije začuđujuće da se u velikoj većini ljudi ne znaju nositi sa ishodom tih događaja. Činjenica da su Gotovina i Markač osuđeni se čini kao veliki udarac ne samo generalima pojedinačno, već i samoj Hrvatskoj za koju je Oluja bila presudna ne bi li se ponovno ustanovio hrvatskog teritorij. Kako vidim po reakcijama kao da se presudama stavlja u pitanje samo osnivanje Hrvatska države i uopće sam hrvatski identitet.
Iz Dublina pokušavam razumijeti što se točno događa, što nije uvijek lako na daljinu. Neću komentirati presudu jer iskreno ne znam dovoljno o generalima niti o njihovom ratnom djelovanju. I Gotovini i Markaču želim istinu, pravdu, podršku njihovih obitelji te Božju milost i blizinu dok se sad moraju prilagoditi na vrlo tešku fazu života. Ipak, kako ja ne znam što je ‘istina’ u ovom slučaju ne mogu komentirati o tome. Umjesto toga, ono što vidim "iza" reakcija ljudi je ono što bih htjela prokomentirati, te ću se također osvrnuti na nedavnu poruku kardinala Josip Bozanić, poruku koju je izrekao na Cvjetnicu te koju ja smatram nepotpunom.
Kako rekoh, razumljivo je da se ljudima teško nositi s događajima od prošlog petka, jer sloboda Hrvatske uvelike ovisi o Oluji. Nego, evo konkretnije što mi je bilo uznemiravajuće ovih dana. Naime, ratne rane su još svježe, ali kao da nitko ikada nije javno pokušao pomoći ljudima da se te rane zaliječe. Hrvatska je ponosna što je katolička, kršćanska zemlja, no ja se ne mogu sjetiti da je Crkva činela neke velike napore ne bi li pomagla ljudima da dođu do iscijeljenja tih rana. U regiji, što znači ne samo u Hrvatskoj, postoje udruge i pojedinaci koji tiho i nenametljivo rade na pomirenja. Sigurna sam da je njihov rad u isto vrijeme plodonosan, kao i spor. Ipak, oni su u manjini, te mnogi nisu niti svjesni njihovog rada. A što bi moglo pomoći ljudima da nađu dubinski mir i izliječenje? Ne bi li im možda Krist pomogao koji je došao da mi imali život u svojoj punini?
Nažalost moram priznati da sam bila razočaran kada sam pročitala poruku kardinala Bozanića. Poruka se, kako vjerujem i znate, uglavnom odnosi na događaje od proteklih dana. On spominje kako se u ovom Velikom tjednu prisjećamo da se Krist pridružuje (suobličuje) našim patnjama, te se mi pridružujemo Njegovim. “Premda kao vjernici spoznajemo kako je Kristova otkupiteljska žrtva cjelovita žrtva našeg otkupljenja s ničim usporediva te da je trebamo čuvati u njenoj posebnosti, ipak znamo da Isus u svojoj patnji nikada nije bio promatran izolirano, bez obzira kako tome pristupili. Isus supati s nama i mi supatimo s njime,” rekao je kardinal. Da, naravno, to je istina. Ipak, 'osjećaj' koji je sa mnom ostao nakon čitanja kardinalove poruke je afirmacija boli koju hrvatski narod u ovom trenutku ponovno proživljava, ali nije bilo jasnog objašnjenja kako izaći iz bol! Zašto nazivati Isusovu patnju 'otkupiteljskom' ako ju u isto vrijeme ne primijenimo na vlastitu situaciju i dopustimo mu da nas otkupi, otkupi naše boli? Nije dovoljno da se 'potvrde' bol i patnja – treba, naime, pokazati ljudima kako da krenu putem koji će ih voditi iz te patnje, treba ukazati na istiniti hoda prema Uskrsu i uskrsnuću u našim životima ‘ovdje i sada’. Isusov, kao i naš, križni put je samo dio puta – završetak nije ‘smrt’ i križ, već Uskrs i obnova života.
Što me ponajviše začuđuje je što nitko ne govori o oprostu. Kardinal je rekao: “mi znamo i vjerujemo da se mir može postići samo kao djelo pravde.” No, je li mir koji Krist donosi djelo pravde? Ja bih rekla da nije. Naravno, ne želim zanemariti važnost pravde, ali za pravdu je potrebna istina i otvorenost prema istini. Da li postoji mogućnost da se pravda i milosrđe susretnu s ove strane vječnosti? Krist često postavi stvari naglavačke - Njegova poruka je radikalno drugačija, ali ja ne čujem da ona dolazi iz Hrvatske zadnjih dana u svoj punini.
Spomenut ću opet, zašto nitko ne govori o oprostu? Na opraštanje se ne može nikoga prisiliti, to je proces, ali oni na vodećim pozicijama - duhovni vođe – mogli bi pripremiti ljude da korak po korak krenu na taj put. U stvari, njihova je "dužnost" da to učinite. Oproštenje je dio procesa ozdravljenja; čovjek ne može doći do dubinskog iscijeljenja bez opraštanja “dužnicima našim”. Dovoljno se sjetiti molitve ‘Oče naš’ ne bismo li se prisjetili koliko je nauk o opraštanju centralan u Isusovom životu. Onaj koji oprašta prije svega doživi ‘oslobođenje’ - od gorčine, ljutnje, povrede, duboku bol. Opraštanje je oslobađajući čin - tako da ako ne zbog drugih razloga treba ga poticati ih “sebičnih” razloga. Ipak, često je pogrešno shvaćeno. Mnogi misle da ako oproste da će time poreći boli koje su im nanesene. Oprost ne poriče ništa, naprotiv, on potvrđuje da je nedjelo učinjeno. Oproštenjem kažemo: “Znam da ono što si učinio nije u redu, loše je, i ništa to ne može opravdati, ali odlučujem ti oprostiti.” Da, praštanje je odluka. Mir koji donosi Isus nije (samo) djelo pravde - u stvari ponekad se može čak činiti prilično 'nepravednim' – a ipak Krist je rekao: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine".
Nadalje, u kardinalovoj poruci kao i općenito ne nailazim na preveliku otvorenost da smo i mi, Hrvati, možda počinili neke zločine u ratu. Gledajući ‘Puls Hrvatske’ od prije neki dan, primjetila sam da ta otvorenost postoji barem kod nekih građana. Naime, svaki sukob je kompleksan, rat je gadna stvar, i čini mi se naivno tvrditi da zločina s naše strane nije bilo. Isto tako ono što kao da na neki način izvire na vrlo suptilan način jest da je suvremeni hrvatski identitet u određenoj mjeri izgrađen na uspjehu vojne operacije Oluja. Neosporno je da bi život u Hrvatskoj kako ga sada znamo bio drugačiji da je Oluje završila drugačije. Međutim, nisam siguran koliko je zdravo graditi nacionalni identiteta na jednom događaju. Sigurno postoji mnogo više definirajućih trenutaka u povijesti nacije. Možda je sada vrijeme da porinemo duboko u vlastitu nutrinu te nađemo vrednote u onome što je uvijek bilo s i u nama, što se nikada ne može uzeti, nešto dublje i istinskije od događajâ u povijesti. Što je to je na svima nama da otkrijemo i ‘prigrlimo’. Ono što je dublje i istinskije nikada ne može biti poljuljano događajima u povijesti, ono stoji neoborivo zauvijek.
Nadam se da ćemo ovaj Uskrs barem neki od nas moći s Isusom reći: “Oče oprosti ...”. Kako ćemo pjevati 'Aleluju' ako ne oprostimo?
© Iva Beranek (Dublin, 21.4.2011.)
