Primamljivo je interpretirati Dominique Strauss-Kahnovo navodno silovanje hotelske sobarice kao tipično za stav MMF-a prema siromašnim nacijama i njihovim građanima. Također je primamljivo gledati na taj incident kao tipičnu sliku zlostavljanja i napastovanja žena koje se uzima zdravo za gotovo u hodnicima moći širom svijeta. Izbjegavati ću obje kušnje, ne zato što se ne slažem, nego zato što su one već detaljno istražene u svjetskom tisku.

Ono što uistinu smatram zanimljivim je to da nisam naišao na nijedan izvještaj o tome koliko je sobarica zarađivala, dok su nam višestruko ponavljali kolika je bila Strauss-Kahnova plaća (420,000 dolara na godinu) i koliko je MMF plaćao za njegov luksuzni apartman u hotelu Sofitel na New Yorkovom Times Squareu (3,000 dolara na dan).

Također joj ne znamo ni ime. Sve što znamo jest da je ova bezimena sobarica bila 32-godišnja samohrana majka iz sela u Gvineji, koja je živjela sa svojim djetetom u Bronxu. Ona je tipična zaposlenica u svjetskoj industriji luksuznih hotela. Ovi muškarci i žene koje čiste sobe bogatih i poslužuju ih za stolovima izvučeni su iz globalne „podklase“ te im se plaća minimum ili manje od minimalne plaće. Barbara Ehrenreich se u svom bestseleru Nickel and Dimed primila tajnog posla kao njujorška hotelska sobarica da bi pokazala kako se s tim plaćama ne može preživjeti te kako su radni uvjeti neljudski. Mnogi radnici često nemaju dokumente – tzv. „ilegalci“ – te su neki, što nije iznenađujuće, prisiljeni okrenuti se prostituciji kako bi nadoknadili za svoju bijednu zaradu. No bez takvih ljudi srušila bi se hotelska i restoranska industrija SAD-a i zapadne Europe, da i ne spominjem poljoprivredu u državama poput Kalifornije i Texasa.

Prošli sam tjedan posjetio spavaće domove takozvanih „putujućih radnika“ u državi-gradu Singapuru, jednoj od deset najbogatijih zemalja svijeta. Kažem „takozvani“ jer to tehnički nisu ljudi koji su izabrali putovati; oni su bolje rečeno regrutirani od strane tvrtki u Singapuru iz siromašnijih azijskih zemalja na kratkotrajne ugovore. Oni obavljaju poslove koje bi većina Singapuraca odbila, obično u građevinskoj industriji i kao kućni pomoćnici. Singapur ima preko milijun takvih radnika, 40 posto ukupne populacije. Neki su pristojno smješteni te ih tvrtke dobro tretiraju. No drugi žive u užasnim uvjetima, kao u kontejnerima izvan uporabe koji su pretvoreni u skloništa te u kojima se 15 radnika može smjestiti u malim kockama na krevetima na tri kata. Depresija i usamljenost najveći su emocionalni problem s kojim se oni suočavaju. Također bande kriminalaca krijumčare horde kineskih, tajlandskih i malezijskih žena u Singapur kako bi nudile „seksualne usluge“ za ove radnike odvojene od svojih žena i obitelji cijelo vrijeme trajanja njihovih ugovora.

Pričao sam s radnicima iz Indije i Bangladeša koji su platili ogromne količine novca beskrupuloznim lokalnim agentima da bi im nabavili ove poslove bez ili s pola stručne spreme u Singapuru. Njihove se obitelji kod kuće zbog toga suočavaju s ogromnim dugom. S dnevnom plaćom od 16-20 dolara, treba dvije godine da se otplati glavnica, a kamoli kamate za dug. Većina privremenih poslova ne potraje toliko. Tako, čim njihovi ugovori isteknu, moraju se mučiti da nađu drugi posao. Tek tada mogu sanjati o vlastitoj zaradi.

Nepravdi na globalnom tržištu rada mora se pristupiti s oba kraja. Vlade u siromašnijim azijskim zemljama moraju nadzirati ove lokalne agencije za regrutiranje i pregovarati o poštenim plaćama te zakonskim sigurnostima sa stranim vladama koje žele njihovu radnu snagu. Neki su ekonomisti s pravom zagovarali globalnu minimalnu plaću. Zašto se ne bi isti argumenti koje su koristili Lord Shaftsbury i drugi u ranoj industrijskoj Britaniji protiv žrtvovanja muškaraca, žena i djeca idolima zarade i ekonomskog rasta uveli na međunarodnu razinu uz pomoć kršćana i drugih moralno osjetljivih ljudi? Prava pristupu medicinskoj skrbi koju si mogu priuštiti, praznicima i plaći od koje se može preživjeti spominju se u prazno u internacionalnim poveljama i na sastancima.

Uvjeti u Singapuru vjerojatno su bolji od onih u mnogim drugim zemljama (vidjeo sam gore uvjete u Dubaiju, još jednom biseru zapada). No s obzirom na bogatstvo Singapura, neoprostivo je da u toj zemlji ne postoji minimalna plaća. (Ima i mnogo siromašnih Singapuraca, ne samo putujućih radnika). Odgovor koji obično daju političari je taj da bi s njom Singapur bio „manje kompetitivniji“ na globalnom tržištu. To je isti argument koji se ranije koristio kako bi se opravdalo ropstvo u V. Britaniji u 18. stoljeću i na američkom Jugu u 19. st.

Moj domaćin tijekom mog puta bila je mala grupa dobrovoljnih kršćanskih doktora koji nude besplatne zdravstvene klinike za putujuće radnike. Također skupljaju dobrovoljce, uključujući studente, kako bi davali poduke iz engleskog, te zakonsku pomoć i savjetovanje. (Vidi www.healthserve.org.sg). S obzirom na ogromno bogatstvo kršćanske crkve u Singapuru, te ogroman broj kršćana u vladi, pravosudnom sustavu te liječničkim zanimanjima, tragično je da se ti doktori i pomagači muče kako bi našli financijsku potporu i ljude koji bi bili spremni zagovarati prava ovih radnika na čijim leđima bogati zarađuju. Crkve skupljaju milijune dolara kako bi slali svoje članove na takozvane „misijske puteve“ u siromašne azijske zemlje, no čine se ravnodušnima prema patnji i nepravdi pred vlastitim vratima.

 


Vinoth Ramachandra Dr Vinoth Ramachandra rođen je u Colombu, Sri Lanka. Diplomirao je i doktorirao nuklearnu fiziku na "University of London". Umjesto nastavka akademske karijere 1980 se vratio u Sri Lanku da bi pomogao u osnivanju kršćanskog studentskog pokreta. Od 1987 je regionalni tajnik IFES-a za Južnu Aziju. Godinama je uključen u pokret za očuvanje ljudskih prava u Sri Lanki, kao i međunarodne organizacije "Micah Network" i "A Rocha". 
Autor je nekoliko knjiga od kojih se najnovija "
Subverting Global Myths: Theology and the Public Issues that Shape Our World (2008)" bavi temom rušenja ustaljenih globalnih mitova. Njegove tekstove možete čitati na blogu Vinoth Ramachandra.

{fcomment}