Godinu prije nego što se pojavio u filmu čija je radnja igranje s ubrojivošću i stvarnosti, Leonardo DiCaprio je snimio Otok Shutter (Shutter Island) – film koji bi također mogli opisati istim riječima. Mnogi su kritičari komentirali sličnost između glumčeva lika Cobba u filmu Početak (Inception) i uznemirujućeg Teddy Danielsa u Scorsesovom hororu. Obojica su muškarci proganjani gubitkom svojih voljenih koji su zbog krivnje dovedeni do ruba razuma. Obojica su na neki način ušli u kompleksni svijet snova kako bi izbjegli bol.
Susrećemo inspektora Danielsa i njegovog novog partnera Chucka (Mark Ruffalo) dok njihov trajekt izlazi iz magle ploveći prema bolnici za duševno oboljele kriminalce. Smještena na dalekom i olujnom otoku Shutter, bolnica je bila poprište neobjašnjive misterije. Osuđena ubojica Rachel Solando (Emily Mortimer) nestala je iz svoje ćelije bez ikakvnog traga ostavivši za sobom samo misterioznu poruku „Tko je 67?“
Istražujući slučaj, u Teddyju se počinju sve više rađati sumnje. Čini se da vodeći liječnik ustanove, Crawley (Ben Kingsley), iako u svakom trenu uslužan i dobronamjeran, nešto skriva. Nakon što je oluja zahvatila otok čineći ga izoliranim od kopna, Teddy shvaća da polako gubi razum. Zašto ga proganjaju vizije iz vremena kad je bio u ratu i kad je umrla njegova žena? Kakve su to mračne tajne skrivene u svjetioniku? Bi li trebao vjerovati liječnicima, zatvorenicima, svojem partneru ili samom sebi?
Bestidno mekan i pretjeran, Otok Shutter je b-film kojeg su napravili vrhunski ljudi, trijumf stila nad klišejom. Prenatrpan apsurdnim elementima radnje – nacistima, antikomunističkim zavjerama, jezivim lobotomijama – a da se ne spominje i komičan obrat na kraju, film je relativno zabavan, ali i neugodan (iako je više horor atmosfere nego krvi neke su scene upitnog ukusa, osobito scene vraćanja u prošlost za vrijeme holokausta). Sve u svemu, Otok Shutter treba se uzeti sa zrncem soli, hitchcockovsko odavanje počasti trilerima i hororima iz 50ih.
Između dr. Cawleya, čije je načelo da se svaki zatvorenik treba tretirati s brigom kao da je pacijent, i Teddyja, koji gaji vrlo malo sažaljenja za zatvorenike koji su ozlijedili i ubili druge, se ubrzo razvije napetost. „Tretiramo ih“, inzistira Crawley, ponoseći se napretkom u ophođenju prema mentalno oboljelima i prelaska sa zastarjelog barbarskog načina ophođenja prema njima, „pokušavajući ih zacijeliti, pokušavajući ih izliječiti. A ako to ne uspije, pokušavamo im barem donekle omogućiti udobnost u njihovim životima – mirom“ Teddy i dalje bijesneći na ubojicu svoje žene i čuvare koncentracijskog logora s kojima se suočio u Dachau, ne može shvatiti takav pristup. „Osobno“, odgovara ljutito, „nije me briga za njihov osjećaj mira.“
U srcu filma leže uznemirujuća pitanja o tome kakvu pravdu zaslužuje ubojica i tko to može odlučiti. Najvažnije Teddyevo sjećanje vezano uz holokaust je zastrašujuće priznanje: kada su se pripadnici SS-a predali, on i drugi vojnici su ih poredali i strijeljali. Iako je iz prve ruke svjedočio o nezamislivim zločinima koje su ti ljudi napravili, Teddy se ne može rješiti osjećaja da ono što je učinio nije ratovanje. To je ubojstvo. Njegov osjećaj za zlo mu govori da se krivci trebaju kazniti, ipak pucanje na čuvare situaciju nije učinilo ništa boljom. Nadalje, to ga je isto tako učinilo ubojicom uvlačeći ga u krug nasilja i krivnje. Pretpostavljajući da je svijet sumorna ludnica lišena konačne pravde, Teddy jedva da može vidjeti moralnu bistrinu koja mu je potrebna da slijedi istinu, a ne njegovu vlastitu ideju osvete.
Kao i sva ostala preispitivanja ludila, počevši od Shakespearovog Kralja Leara pa nadalje, Otok Shutter potiče pitanje jesu li 'luđaci' zapravo luđi od svijeta u kojemu žive. Stravična sjećanja oslobođenja Dachaua služe kao podsjetnik onog najgoreg što je čovječanstvo sposobno učiniti, i u svjetlu toga, naši pojmovi „normalnog“ ljudskog ponašanja su drastično izazvani. Iznenada, zatvorenici bolnice više ne izgledaju kao poremećeni izuzeci moralne, civilizirane norme ponašanja. „Zašto bi željeli otići odavde?“ pita jedan zatvorenik zbunjeno navodeći rad na H-bombi kao dokaz da je ludilo rasprostranjeno mnogo dalje od zidova bolnice. Kao što Otok Shutter mračno aludira, povijest je dokazala Biblijsku dijagnozu ljudske prirode:
Noge su im brze na prolijevanje krvi;
Ruševine s bijedom na njihovim putovima;
Put mira nisu priznali,
Nema straha Božjega pred vnjihovim očima.
(Rimljanima 3: 15-18)
Biblija navodi da se ljudski rod, iako stvoren i voljen od Boga, pobunio protiv njega te tako postao nasilan u svojoj biti. Bez „straha Božjeg“ – koji je priznanje da nismo konačan moralni autoritet u svemiru – nema tih dubina u koje nismo kadri potonuti. U jednoj od najintrigantnijih scena u filmu, glavni čuvar je pogrešno dijagnosticirao nasilje koje je vidio u svijetu kao rezultat iskvarenog božanstva: „ Bog voli nasilje,“ kaže on. Kad Teddy kaže da misli kako nam je Bog dao moralni kompas, glavni čuvar odgovara: „Ne postoji moralna čistoća tako čista kao ova oluja. Zapravo, uopće ne postoji moralni red. Postoji samo ovo: može li moje nasilje pobijediti tvoje?“
U svemiru bez Boga – ili bez moralnog Boga– ne postoji logični razlog da se čuvareva izjava ne uzme kao osnova za življenje. Može li moje nasilje pobijediti tvoje? je jedino pitanje koje upravlja našim ponašanjem ako nismo sposobni prihvatiti bilo kakav autoritet veći od našeg. Ali ipak, kad takvo razmišljanje provedemo u praksu, instiktivno se okrećemo protiv toga. Osuđujemo nasilje kad ga vrše drugi i, kao i Otoku Shutteru u njegovom završnom obratu, zgražamo se kad ga prepoznamo u sebi. Svijet koji je Teddy stvorio oko sebe je maštarija koja mu je pomogla da izbjegne groznu istinu – kako mu je lječnik rekao: „Stvorio si priču u kojoj nisi ubojica, nego heroj.“ Iako film ostavlja nagovještaje dvosmislenosti u čiju bi stvarnost trebali vjerovati, najvjerojatniji zaključak je da je cijeli scenarij zapravo varka da privuče Teddyja natrag u stvarnost.
Kako Crawley kaže o jednom pacijentu: „Najveća prepreka njezninom oporavku je njezino odbijanje da se suoči s tim onim što je napravila.“ Teddyjeva jedina nada je da se suoči s onim što je učinio i količinom nasilja što ga takvo djelo prozivelo. Iako se grozan svijet ubojica i luđaka Otoka Shuttera čini daleko od svakodnevnog života, njegovi zatvorenici znaju da je svijet izvan bolnice daleko od savršenog. Nitko od nas, prema Bibliji, nema takvu razinu morala koja bi se moga mjeriti s Božjom čistom i pronicljivom pravdom. Ako odbijemo prihvatiti krivnju u našim životima i, konačno, naši palu narav, ostajemo u poricanju i postajemo predmet osude. Ali kad sve priznamo Bogu, „vjeran je i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti“ (1. Ivanova 1:9).
Članak je prvi puta objavljen na Damarisovoj web stranici Culturewatch (www.culturewatch.org). Objavljujemo ga uz dopuštenje autora. Autor: Sophie Lister
