Tradicionalno, većina filozofskih potraga odvijala se na sveučilištima, a većina duhovnih razmišljanja u crkvama. Međutim, izgleda da se to zadnjih godina promijenilo. Nick Pollard iz Damarisa održao je predavanje o filozofiji i duhovnosti u suvremenoj popularnoj kulturi
U predgovoru knjizi Iza ruba pričam priču o troje ljudi s kojima se osjećam kao da sam postao prijatelj posljednjih godina. Možda ćete ih prepoznati.
Bridget ima oko trideset godina. Pametna je, kreativna i uspješna i upravo je krenula sa odličnim novim poslom u televizijskoj produkciji. Večeri provodi jedući i pijući s prijateljima i naizgled ima sve. No većinu noći u svoj dnevnik zapisuje svoj osjećaj neuspjeha i očaja. Očajnički želi naći muškarca koji će joj se istinski posvetiti – umjesto da ju samo iskoristi i ostavi. Koprca se od žarke afere do straha trudnoće. Brine se o tome da će umrijeti sama i da će ju pojesti njemački ovčar. Uvjerena je da bi sve bilo u redu kad bi samo mogla smršaviti, prestati pušiti i igrati loto.
Rob je otprilike iste dobi. Prije nekoliko godina odustao je od sveučilišta i počeo s beznadnim poslom u trgovini rabljenih glazbenih ploča. Ne može zadržati curu i život se čini beznadnim. Kaže, 'život je kao neki film gdje je ponestalo novce, te nema seta, ni lokacija, ni sporednih glumaca, nego samo jedan tip koji sam bulji u kameru, nema što raditi niti s kim pričati.' Kao Bridget, boji se smrti.
Elizabeth se više boji života nego smrti. 'Jednog jutra probudiš se u strahu da ćeš preživjeti,' kaže ona. Kao Bridget, Elizabeth puno izlazi i pije. Također uzima puno različitih droga. No nijedna od njih ne može ju osloboditi osjećaja beznađa i depresije. 'Nitko me nikad neće voljeti, živjet ću i umrijeti sama', kaže ona.
Jeste li prepoznali koga od njih? Okrenimo im redoslijed:
Elizabeth je Elizabeth Wurtzel, autorica Nacije Prozaca: Mladi i depresivni u Americi. Ovaj memoar govori o njenoj borbi s depresijom te istražuje probleme njene generacije da plove među učincima raspada obitelji, pića, droga i seksa. Bestseler kao knjiga, pretvoren je u film u kojem glume Nina Ricci i Anne Heche, u režiji Erika Skjoldbjærga (2001).
Rob je Rob Fleming, ponešto otužan lik u središtu knjige Nicka Hornbyja Visoka vjernost – još jedan bestseler koji je postao i vrlo uspješan film sa Johnom Cusackom (red. Stephen Frears, 2000). I naravno, Bridget je Bridget Jones – istoimene junakinje knjige i filma (red. Sharon Maguire, 2001). Bridget, Rob i Elizabeth nisu neobični. Na mnoge načine oni su prilično tipični ljudi koji žive u današnjem svijetu. Dok se bore sa životom traže odgovore na velika pitanja značenja, svrhe i ispunjenosti. 'Kako da budem sretan?' 'Kako da budem slobodan?' 'Kako da budem voljen?' Ovo su filozofska i duhovna pitanja – i gdje će oni tražiti odgovore?
Tradicionalno, većina filozofskih potraga odvijala se na sveučilištima, a većina duhovnih razmišljanja u crkvama. Međutim, izgleda da se to zadnjih godina promijenilo. Sada se, moguće, većina filozofskih istraživanja i duhovnih razmišljanja odvija u kinima.
Zapravo postoji puno sličnosti između kina i crkve. Kad netko ide u kino sastaje se s mnogim drugima, sjede zajedno u redovima i dijele zajedničko iskustvo. Zajedno se smiju, zajedno plaču. Bave se pričom koja se prepričava pred njima – pričom koja u sebi nosi poruku, svjetonazor. Ovo ima utjecaj na njihova vjerovanja i vrijednosti. Stoga kad odlaze različiti su na neki način. Neki filmovi (i neke službe u crkvi) imaju vrlo mali utjecaj na ljude, dok drugi mogu imati i veliki utjecaj. No svi učinci, bilo veliki ili mali, zajedno se nadograđuju kako bi oblikovali osobu filozoski i duhovni, dok se ona vraća tjedan za tjednom.
Ovo se može odvijati na prilično dubokoj razini budući da suvremeni filmovi sve više istražuju vrlo duboka i složena filozofska i duhovna iskustva. Ovo prikazuje film Stevena Spielberga Minority Report.
Godina je 2054; mjesto je Odjel pred-zločina u Washingtonu. Ovdje živi troje jezivih ljudi, plutajući u spremniku vode s mozgovima užičenima na kompjuter. Oni su 'pre-kogovi' – ljudi s mogućnostima da vide buduće događaje – pogotovo traumatične poput ubojstva. U jednoj sceni u filmu, pre-kogovi vizualiziraju scene ubojstva koje će se dogoditi vrlo brzo, negdje u Washingtonu. Ove se scene prikazuju na velikom kompjuterskom ekranu tako da detektiv (kojeg glumi Tom Cruise) može identificirati lokaciju i poslati policiju da uhiti ubojicu prije nego što on zapravo počini zločin. Kad je budući ubojica uhićen, on se žali, 'Ali nisam ništa učinio!' Niti nije. Niti je to učinio lik Toma Cruisea koji ispada sljedeća osoba koju će identificirati pre-kogovi kao budućeg ubojicu. On ne može vjerovati da će ubiti nekoga pa bježi. Tako počinje vrlo napeta sekvenca potjere – no to je tek ukras, površina. Pravo srce filma je istraživanje filozofskih i duhovnih pitanja o slobodi i identitetu. Možemo li birati našu budućnost, i tako biti moralno odgovorni za nju? Ili su naše radnje na neki način već određene za nas?
Determinizam se obično definira kao 'filozofska doktrina da je svako stanje stvari, uključujući svaki ljudski događaj, radnju, i odluku, neizbježna posljedica prijašnjih stanja stvari.' Razni drukčiji oblici determinizma predlagani su kroz više stoljeća i vidjet ćemo kako su svi istraženi u suvremenim popularnim filmovima.
Tip determinizma koji se istražuje u Minority Reportu obično se naziva 'logičkim determinizmom'. Ovo je razmatrao Aristotel u devetom poglavlju De Interpretatione. Ovdje on odgovara na 'Glavni Argument' koji se obično pripisuje Diodorusu Cronusu. Ovaj je argument rekao da, budući da se nešto dogodilo, uvijek se tebalo dogoditi, te stoga nije postojala sloboda da se ne dogodi. Diodorus Cronus izrazio je taj argument u terminima pomorske bitke. Pretpostavimo da se jučer dogodila pomorska bitka. Dakle, danas ja kažem: '1. rujna 2003. dogodila se pomorska bitka.' Tada moja tvrdnja nije samo istinita, ona je nužno istinita u smislu da ne može biti lažna. Ako je nužno istinita, prema Glavnom Argumentu, onda je uvijek bila istinita. To znači da nije samo istinito reći to danas, nego bi bila istinita i da smo je rekli jučer, ili pet dana prije, ili četiri godine prije, ili deset tisuća godina prije. No ako je bilo istinito reći to deset tisuća godina prije, onda je pomorska bitka bila određeni dio budućnosti u dalekom vremenu, i nitko nije mogao imati ikakvu slobodu da je promijeni.
Još jedan oblik determinizma obično se naziva 'etičkim determinizmom'. On govori da su radnje određene našim znanjem o njihovoj ispravnosti. U svojoj knjizi Država, Platon tvrdi da nitko ne bi mogao činiti krivo kad bi znao što je pravo. Ta ideja proputovala je kroz stoljeća u modernu obrazovnu politiku gdje se često tvrdi da mladi ljudi rade krive stvari zbog svog neznanja pravih stvari, te je tako obrazovanje način da se promijeni njihovo ponašanje. Većina kršćana ima ozbiljna preispitivanja ovoga jer čini da se tu ne uzima u obzir ljudska sklonost da se radi pogrešno čak i kad znamo što je ispravno (vidi na primjer što je rekao Pavao u svom pismu Rimljanima). Ipak, ova ideja je definitivno izražena u mnogim filmovima. Zaista je ovo zajednička tema velikog broja filmova: loša se osoba ponaša loše, dok ne nauči nekakvu lekciju iz morala, te često na vrhuncu filma počini nekakav dobar čin koji pokazuje da je došlo do promjene.
Pogledajmo, na primjer, nedavni film Mijenjajući trake, koji je postavo dva tvrdoglava lika jedan protiv drugoga. Jedan (glumi ga Samuel L. Jackson) je alkoholičar na liječenju koji pokušava ne izgubiti svoju djecu. Drugi (glumi ga Ben Affleck) je odvjetnik koji je pomogao prevariti dobrotvornu organizaciju za dobro svoje tvrtke, što mu je omogućilo da postane partner i dijeli nagrade. Njihovi auti i njihovi životi doslovno se sudaruju i ovo uzrokuje niz katastrofalnih osvetničkih napada. Čini se da su se odlučili za međusobno samouništenje. No postupno oni uče jedan o drugome i o samom sebi. I promijene se. Njihov novi uvid uzrokovao je da oni misle i ponašaju se različito. Platon bi rekao da je njihovo novo znanje dovelo do njihovog novog ponašanja – jer sad znaju što je ispravno pa si ne mogu pomoći nego da to rade.
Psiholog B. F. Skinner vjerojatno bi ponudio ponešto različito objašnjenje promjene. Iz godina iskustva u promatranju štakora u kutiji vjerojatno bi rekao da je njihovo ponašanje određeno nagradama i kaznama koje dobivaju. Skinner govori o obliku 'ponašajnog determinizma'. Ako štakor dobije hranu kad pritisne bijelu tipku, ali dobije električni šok kad pritisne crnu tipku, izbjegavat će sve crne tipke, ali živahno će pritiskati sve bijele. Ovo se obično naziva operativno uvjetovanje te mnogi psiholozi i filozofi razmatraju do kojeg dosega se može određivati ljudsko ponašanje pomoću takvih izvanjskih situacija i iskustava.
Ovo pitanje također se razmatra u filmu Trumanov show. Film govori o Trumanu Burbanku koji živi u naoko savršenom gradu Seahavenu – nesvjestan da je to zapravo ogroman set zajedno s lažnim nebom, da su svi drugi glumci i da se njegov cijeli život emitira pred milijunima ljudi koji se uključuju svaki dan. Trumanov svijet režira TV redatelj Christof sa svoje točke gledišta na nebu. Od svog rođenja do sadašnjeg dana, Trumana kontrolira manipulacija njegovog okoliša. Na primjer, on želi putovati i istraživati ali show zahtijeva da ostane u Seahavenu, pa Trumanu daju užasno iskustvo gledanja kako se njegov vlastiti otac otapa, kako bi dobio intenzivnu fobijsku reakciju na vodu. Tako film istražuje može li se čovjek osloboditi. Može li se otisnuti u svijet iza mora? Na vrhuncu filma vidimo ga kako se bori protiv straha u svom umu, protiv oluje na vodi, te protiv poruka Christofa s neba. Konačno dolazi do kraja seta filma, penje se stepenicama i prolazi kroz vrata u svoj novi život slobode.
Tako, kako film istražuje 'ponašajni determinizam', predstavlja poruku da naš život nije određen našim okolišem – možemo se osloboditi. Scenarij za Trumanov show napisao je Andrew Niccol. Prije toga napisao je scenarij za (i režirao) jedan drugi film koji istražuje drugi oblik determinizma. Taj determinizam zove se 'neurogenetski determinizam', a film se zove Gattaca. Kroz ovo on pokušava pokazati da naš život ne određuju geni.
Gattaca je postavljena u nedalekoj budućnosti, gdje je projekt ljudskog genoma uznapredovao i gdje je genetički inženjering postao svakodnevnica. Ovo je svijet u kojem žena upoznaje muškarca, poljube se – i ona ide ravno kemičaru koji uzima obris s njenih usana kako bi uhvatio njegovu slinu, kako bi se njegov DNK analizirao da se ustvrde pozitivna i negativna obilježna njenog potencijalnog partnera. To je svijet u kojem su pijanisti genetički stvoreni tako da mogu svirati skladbe 'koje se mogu svirati samo s 12 prstiju'. To je svijet u kome policija i sigurnosne provjere funkcioniraju na izravnoj analizi DNK iz uzoraka krvi.
U ovom svijetu živi lik po imenu Vincent. Začeo ga je mladi par iz ljubavi na stražnjem sjedištu auta umjesto u laboratoriju. Tako je on predodređen da bude građanin druge klase, zajedno s drugima rođenim na isti način, te nazvanim 'rođenjima vjere' ili 'degenericima' ili 'invalidima'. Unutar nekoliko sekundi od rođenja njegov DNK je analiziran. Njegovim roditeljima rečeno je da ima 99% šanse za srčani poremećaj i da bi trebao umrijeti u dobi od 30.2 godina.
Njegovi su roditelji odlučili imati drugog sina, ovaj put onime što se naziva 'prirodni porođaj' – proces koji uključuje pažljivu genetičku selekciju i manipulaciju. Tako su genetički stvorili dijete iz najboljih dijelova oca i majke, proizvevši dijete koje je (ovaj put) bilo dovoljno dobro da uzme očevo ime – Anton.
Dok su dva dječaka rasla, njihova borba prikazuje borbu 'rođenja vjere' i 'prirodnih rođenja'. Oni se redovito natječu u plivanju tako da plivaju što dalje od obale, te gubi ona koji prvi poklekne i otpliva natrag. Naposljetku Vincent pobjeđuje, pobjeđuje brata ali gubi u životu. Bez obzira koliko naporno radi, Vincenta odbijaju škole i kasnije poslodavci. Čim mu testiraju DNK znaju njegovo buduće zdravlje pa ga odbijaju. On govori, 'moj pravi CV je u mojim stanicama. Stvorili su znanost od diskriminacije.'
Napokon Vincent postaje čistač na Svemirskoj Akademiji Gattaca gdje gleda kako rakete polijeću te želi letjeti u jednoj – san koji je nemoguć zbog njegovih gena.
Do ovdje je film grafički predstavljao neurogenetski determinizam. Taj termin skovao je Stephen Rose u svojoj knjizi Linije života koja je pokušala pokazati nedostatnost ovog biološkog i psihološkog objašnjenja. Neurogenetički determinizam najbolje se može razumjeti kao moderni produžetak fizičkog determinizma koji je opisao Thomas Hobbes u svojoj klasičnoj frazi da 'ništa ne počinje samo od sebe.' Tako je sve određeno fizičkim stanjima i procesima. Neurogenetski determinizam naglašava determinističku važnost stanja osobinih gena i procesa kroz koje geni grade osobinu biološku i psihološku prirodu.
Andrew Niccol predstavlja prilično različiti pogled na kraj ovog filma. Vincent odlučuje učiniti ono naizgled nemoguće 'posudivši ljestve.' Udružuje se s Jeromeom Morrowom – plivačem s odličnim genima, koji je slomio leđa kad ga je udario automobil i postao alkoholičar. Treba novac kako bi platio za cugu pa mu Vincent plaća i preuzima njegov identitet. Vincent si boji kosu i stavlja obojene leće, čak ide na operaciju kako bi si produžio kožu. Svako jutro Vincent guli svu svoju neučvršćenu kožu i dlake, prije nego što lijepi male uzorke Jeromeove krvi na vrške prstiju i veže za noge vrećicu Jeromeova urina. Tako, kad god daje uzorak, identificirana je Jeromeova krv.
Vincent počinje trenirati u Gattaci te otkriva da je proces intervjua ništa drugo doli brza analiza njegovog urina. S genima kao što su njegovi odmah je prihvaćen i brzo stavljen na let za Titan. Film završava s Vincentom kako se otiskuje u raketi u svom letu prema zvijezdama. I poruka je jasna: naši geni ne ograničavaju nas; možemo prevazići svoja genetska ograničenja. U njihovoj zadnjoj zajedničkoj sceni, Jerome govori Vincentu, 'ja sam ti posudio samo svoje tijelo; ti si meni posudio svoj san.'
Koji god pogled zauzmemo što se tiče ovih varijacija na filozofiju determinizma, nema sumnje da moderni filmovi istražuju ove ideje.
Stoljećima su se filozofi i teolozi hrvali s ovim pitanjima. Danas su im se pridružili proizvođači filmova i oni koji ih idu gledati. Zato, ako želimo pomoći drugima da ozbiljno razmišljaju o velikim pitanjima života, moramo se baviti modernim filmovima filozofski i teološki. Za one od nas koji su kršćani, to znači da moramo primijeniti i svoje mozgove i svoje Biblije na ono što gledamo u kinima.
Ovo je uređeni prijepis predavanja koje je održao Nick Pollard u Luteranskoj Školi Teologije u Oslu 2. rujna 2003, kao dio pokretanja Damarisa Norveška (www.damaris.org/no)
