Roko Kerovec
Imati dobar groove, atraktivno muziciranje, glazbenu produkciju kao i autentično glazbeno zajedništvo za novu generaciju gospel glazbenika nije više tek glazbena logistika suvremenih evanđeoskih bogoslužja, već ništa manje nego jedna vrsta nasljedovanja Isusa Krista!
Ako vam je radio upaljen tijekom dana, i ako je podešen na neku od stanica koje puštaju stranu popularnu glazbu, velika je vjerojatnost da će svaki dan do vašeg uha doći note i ritmovi odsvirani od strane pojedinaca izniknulih iz pokreta kojeg artikulira i promovira website GospelChops (www.gospelchops.com ). No da prije svega vratimo film malo unazad…
Sa vizualnom jednostavnošću pozornice, boja i projekcijskog platna (na kojem se vrte riječi pjesama) Hillsong je na zagrebačkom koncertu 13.09.'11., u organizaciji riječkog Bono Recordsa, predstavio svoj novi album „God is able“ i unplugged verziju „Chapel“. Albume su u simpatično duhovitoj maniri na samom početku podijelili nekolicini sretnika, skupa sa nekoliko majica od kojih je jedna bila sa potpisom svih članova benda. Zatim su najavili kako će cijeli koncert biti u slavljeničkom tonu i kako „danas žele uzdići ime nad svim imenima“. Uzevši u obzir da nikada prije nisam bio na koncertu nekog kršćanskog benda, nisam bio siguran što očekivati.
Tradicionalno, većina filozofskih potraga odvijala se na sveučilištima, a većina duhovnih razmišljanja u crkvama. Međutim, izgleda da se to zadnjih godina promijenilo. Nick Pollard iz Damarisa održao je predavanje o filozofiji i duhovnosti u suvremenoj popularnoj kulturi
U predgovoru knjizi Iza ruba pričam priču o troje ljudi s kojima se osjećam kao da sam postao prijatelj posljednjih godina. Možda ćete ih prepoznati.
Bridget ima oko trideset godina. Pametna je, kreativna i uspješna i upravo je krenula sa odličnim novim poslom u televizijskoj produkciji. Večeri provodi jedući i pijući s prijateljima i naizgled ima sve. No većinu noći u svoj dnevnik zapisuje svoj osjećaj neuspjeha i očaja. Očajnički želi naći muškarca koji će joj se istinski posvetiti – umjesto da ju samo iskoristi i ostavi. Koprca se od žarke afere do straha trudnoće. Brine se o tome da će umrijeti sama i da će ju pojesti njemački ovčar. Uvjerena je da bi sve bilo u redu kad bi samo mogla smršaviti, prestati pušiti i igrati loto.
Kako znamo kome ili čemu vjerovati? Ovo je jedno od ključnih pitanja o svijetu u kome danas živimo. Toliko se tvrdnji natječe za naše povjerenje: bilo da su to političke stranke koje halabuče za naše glasove, kompjuterske tvrtke koje vam govore da je njihova nova naprava „čarobna i revolucionarna“, ili obilje religija koje sve tvrde da znaju istinu. Svaki dan moramo donositi odluke o tome kome ili čemu vjerovati. Kako odlučujemo što je zaista vjerodostojno? Kroz svoje likove, Dokaz istražuje neke od različitih pristupa kojima se može krenuti po odgovor na ovo pitanje.
Što ćete napraviti kada ste, slijedeći svoj poziv, suočeni s prijetnjom smrti, ali postoji izlaz? Hoćete li ignorirati prijetnje i nastaviti raditi ono u što vjerujete? Hoćete li otići, shvaćajući prijetnje kao legitiman nagovještaj toga da ste izvršili svoju dužnost? Ili je to odustajanje? Ovo su pitanja s kojima se suočava grupa cistercitskih redovnika u O bogovima i ljudima dok islamski ekstremizam prožima njihovu regiju. Otprilike utemeljen na događajima u Sjevernoj Africi u ranim 1990ima, film slijedi ovih osam muškaraca dok se bore sa svojim pozivom te da li da odu ili ostanu u svom samostanu.
Dobri pastir je polagani film koji je okupio zvjezdanu ekipu, no zbog toga nije ništa manje izazovan. Robert De Niro očekuje mnogo od svoje publike u vidu onoga što je, priznaje se, prilično razvučena priča o povjerenju i izdaji. Kao rezultat toga, mnogi odustaju od truda. Ono što je tobože špijunski triler odbacuje se kao preintelektualizirano te začudno hladno ili ne-dirljivo. Matt Damon je očito dobio upute da glumi Edwarda Wilsona što više emocionalno osakaćeno što može (te u tom pogledu nije jako daleko od Anthonyja Hopkinsa kao g. Stevensa, bolno ukočenog batlera u Ostacima dana). Stoga je teško navijati za protagonista, osim ako to ne uključuje meškoljenje i frustraciju radi njega! Nema sumnje u iskrenost njegovih motiva ili emocija, no kako ga kosi svaki vjetar međunarodnih afera od Drugog Svjetskog Rata do debakla u Zaljevu Svinja pod Kennedyjevim predsjedništvom, 'više dobro' razjeda njegovu ljudskost. Koliko god film ima mana, isplati se ići u korak s njegovim sporim sagorijevanjem. Slike i dijalozi iz filma ostale su mi u mislima danima. Ono što čini Dobrog pastira tako izazovnim nije njegova dužina niti političke komplikacije u njegovoj radnji, nego britka analiza onoga što sačinjava povjerenje i odanost – pogotovo kad se različite odanosti sukobe. I na kraju, potraga za znanjem koja je tradicionalno pripadala samo Bogu, rezultira u tome da se moraju donijeti odluke za koje je ograničeni i grešni ljudski um beznadno nekvalificiran.
Sadržaj
Radnja filma „Knjiga iskupljenja“ (The Book of Eli, 2010) smještena je 30ak godina nakon što je svijet ostao uništen zbog nuklearnog rata. Zakon i red su nestali, hrana i pitka voda postoje u vrlo malim zalihama, jako malo ljudi se sjeća svijeta kakav je postojao prije rata. Priča prati čovjeka imenom Eli (Denzel Washington), usamljenog putnika s misijom. Eli nosi kopiju Biblije, vjerujući da mu je Bog dao zadatak da je čuva. To je vjerojatno posljednja kopija na svijetu, nakon što su ljudi uništili svaku Bibliju koju su mogli naći vjerujući da je upravo ta knjiga bila glavni uzrok rata.
Sažetak
U režiji i po scenariju Bena Afflecka, u Gradu (Town, 2010) Ben Affleck glumi Douga MacRaya koji, zajedno sa svojim najboljim prijateljem Jemom Coughlinom (Jeremy Renner), vodi tim od četvero pljačkaša u bostonskoj četvrti Charlestown. Film počinje njihovom drugom pljačkom, nakon što su uspješno orobili pet armiranih kamiona i jednu banku. Tijekom filma Doug je rastrgan između svoje odanosti svojoj zamjenskoj obitelji Coughlinovih te zajednici Charlestowna, i svojih rastućih osjećaja prema voditeljici banke Claire Keesey (Rebecca Hall) s kojom bi mogao podijeliti vrlo različitu budućnost.
Godinu prije nego što se pojavio u filmu čija je radnja igranje s ubrojivošću i stvarnosti, Leonardo DiCaprio je snimio Otok Shutter (Shutter Island) – film koji bi također mogli opisati istim riječima. Mnogi su kritičari komentirali sličnost između glumčeva lika Cobba u filmu Početak (Inception) i uznemirujućeg Teddy Danielsa u Scorsesovom hororu. Obojica su muškarci proganjani gubitkom svojih voljenih koji su zbog krivnje dovedeni do ruba razuma. Obojica su na neki način ušli u kompleksni svijet snova kako bi izbjegli bol.
Susrećemo inspektora Danielsa i njegovog novog partnera Chucka (Mark Ruffalo) dok njihov trajekt izlazi iz magle ploveći prema bolnici za duševno oboljele kriminalce. Smještena na dalekom i olujnom otoku Shutter, bolnica je bila poprište neobjašnjive misterije. Osuđena ubojica Rachel Solando (Emily Mortimer) nestala je iz svoje ćelije bez ikakvnog traga ostavivši za sobom samo misterioznu poruku „Tko je 67?“
Koliko biste daleko otišli da spasite vlastitu obitelj? Biste li ubili nekoga? Teret Stuarta St.Paula, veličan kao britanski odgovor na Taken, suočava stanovnika Leedsa Gabea Taylora (Billy Murray) s bandom nemilosrdnih trgovaca ljudima kada otmu njegovu kćer jedinicu.
Gabe vodi dvoranu za boks te posao iznajmljivanja prijenosnih zahoda. Kad se njegov zaposlenik i budući zet Zaf (Stephen Uppal) slučajno popne u jedan od zahoda upravo dok ga kradu, Gabe i njegovi suradnici odjednom se nalaze licem u lice s rumunjskom bandom trgovaca ljudima, koje vodi divlji Cristi (Danny Midwinter). Oni napadnu bandu te povrate i Zafa i ukradene zahode, usput ubijajući jednog od članova bande. Cristi se osvećuje otimanjem Gabeove kćeri Julie (Laura Aikman). Tako Gabe, njegov prijatelj Jed (Craig Fairbrass) i njegov sin Stevie (Sam Kennard) vode tim vlastitih ljudi kako bi je spasili.
