Svijet me nekad podsjeti na pustinju koja vapi za Bogom i žeđa za njegovom ljubavlju. Bojim se priznati ali ponekad gotovo prezirem ovu Zemlju gdje se tragedije događaju, djeca umiru, ljudi ubijaju ljude, zlovolja i bol ove planete nekad su toliko velike da se ne znam nositi s njima. Ta naša Zemlja često nema mjesta za Boga, tu je Isus kao dijete morao ići u štalu jer drugdje nije za njega bilo mjesta. Tu je Isusov život bio u opasnosti otkako se rodio. Jednostavno mi je to nepojmljivo, te gotovo proturječno. Bog dođe na Zemlju i mi ga ne prihvatimo. Zemlja, mjesto koje je posvjedočilo smrt Isusa našeg Gospodina, i doživjela Njegovo uskrsnuće, još uvijek ne shvaća niti prihvaća silinu Njegove ljubavi. Zašto molimo "Sveti se ime Tvoje, dođi Kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja, kako na Nebu tako i na Zemlji" ako to ne mislimo? Molim vas, može li mi netko reci zašto?
Život je ponekad baš očaravajući. Male stvari koje se dogode kroz dan te ga nekad učine divnim, a tako ih lako možemo previdjeti zbog njihove malenosti. Razgovor s prijateljicom kad ste obje preumorne da bi uopće razmisljale, prijatelji koji te razumiju bez puno rijeći dok se osjećaš kao stranac na ovom svijetu (i onda shvatiš kako si bila u zabludi!), čakula s kolegom o starim stvarima otkrivajući nove dubine u njima, razgovor s bratom (ili sestrom ako ju imaš) i uživanje u šaljivom načinu na koji prića o zivotu.
Netko puši, pije, netko to radi umjereno, netko zbog užitka, netko pretjeruje pa možda na taj način i bježi od nekih stvari s kojima se nije lako suočiti. Neki ne piju, ne puše. Pa šta? Kao da takvi nemaju poroka. Nije mi to baš neka tema koja me zaokuplja trenutno ali prije nekoliko mjeseci sam si posvjestila kako su neki poroci nevidljivi. Odnose se na naše stavove koji nas mogu trovati, činiti osornima, buditi prijezir u nama. Kakve to veze ima sa mnom?
Sjedim u tišini sobe, oko mene mladi u molitvi. Po sobi razbacane slike Isusa kao da osluškuju našu molitvu. Ustajem i uzimam jednu sliku kao inspiraciju za intimniju, osobnu molitvu. Na slici ulica nekog grada s dva prolaznika i plakatom Isusova lica na stupu. To dvoje putnika prolaze uz neka otvorena vrata uz rub ceste. Otvorena vrata su poziv za ulazak kroz njih, no ovo dvoje kao da ne misle o tom pozivu. Moje misli vraćaju se na Isusa. Njegove oči pune miline i utjehe, pune ljubavi za grad i ljude u njemu. Predivno je znati da je Isus prisutan dok hodamo gradom, Njegove oči uvijek su na nama. Vide li ljudi te oči? Ta slika Isusa na plakatu podsjetila me na Božju ljubav prema gradovima.
Ako osobito voliš jednu grupu ljudi, ali te ta ljubav ne nauči voljeti druge, onda tvoja ljubav nije autentična. Ljubav se umnaža, ona je spremna uvijek primiti nekog u svoj zagrljaj. Ljubav nije isključiva. Ipak, formacija srca može trajati mjesecima, čak i godinama. Moja ljubav prema Irskoj i Ircima, Božja ljubav prema njima, uči me voljeti druge narode i pojedince. To učenje je poput hodočašća, mnogo još imam za prohodati, mnoge lekcije usvojiti. Kroz Božju školu ljubavi ponekad čak i oni koje prirodno ne bismo voljeli mogu naći mjesto u našem srcu. U tome prepoznajem Božju milost i ljubav koje rade u i kroz nas. Božje djelo u nama budi zahvalnost i predanje da odgovorimo istom mjerom kojom nam je dano. Nažalost, naše slabosti i nesavršenosti često ostanu neskrivene i čak izričite. Mala Terezija je znala kako je velika razlika između onoga što ona je i što bi htjela biti. To nije umanjilo njeno povjerenje u Oca, dapače. Imala je veliko povjerenja u Boga jer On popunja prazninu koja je između naših ideala i naše stvarnosti. U Bogu nema nesavršene ljubavi, jer On jest savršena Ljubav. Bog Otac, kroz Krista i Duha Svetog, je jedini istinski primjer autentične ljubavi.
Baš i ne mislimo o tome, zar ne?! Advent je pred vratima, vrijeme u kojem ne samo da simbolično iščekujem Kristov dolazak, već i vrijeme u kojem smo pozvani preispitati svoj život, svoje stavove, snove, čežnje, svoju svrhu, svoj poziv.
Postoji vrijeme za snove i vrijeme za otpuštanje snova da bismo što potpunije živjeli. Proljeće je. U Irsku proljeće dolazi ranije nego u Hrvatsku. Nije bitno što je jučer neznatno padao snijeg, proljeće je u zraku. Ptice cvrkuću pune radosti pjevajući svoje predivne pjesme, raznobojno cvijeće se raspupalo u svom sjaju i ljepoti, no neko drveće još uvijek nije otpustilo staro osušeno lišće.
Nisam dovršena, nitko od nas nije. Još smo u nastajanju, iako smo ovakvi kakvi jesmo cjeloviti i potpuni. Dok rastemo fizički, psihički, duhovno i općenito kao osoba, postajemo sve više dubinski ona osoba koju je Bog zamislio kada nas je stvorio. Meni je ponekad naporno integrirati moje nesavršenosti u svakodnevni život, kao da bih radije da ih nema. Čak i dok govorim kažem “njih”, umjesto da kažem kako bih radije da sam “ja” drugačija. Istina, rado bih da sam manje nesavršena, “nedovršena”, no kada vidim kako se nekad nosim s pojedinim situacijama prepoznajem u sebi još podosta nezrelosti koju ne mogu zanijekati.
Prije nekoliko tjedana , za vrijeme Velikog Tjedna, bila sam u Austriji na Europskoj studentskoj kršćanskoj konferenciji. Išlo nas je četrdesetak iz STEP-a. Jeste li ikada bili na nečemu što je bilo toliko dobro i životvorno da kasnije niste mogli naći prigodne riječi kako biste to prepričali nekome? E, baš nam je tako bilo! Zašto smo se okupili u Linzu tih dana? Poradi LJUBAVI. Zvuci privlačno? Ljubav je danas nažalost pomalo izlizan termin, ali mi se nismo tamo okupili zbog romantike. Ne, okupili smo se da bismo proslavili 'skupu' ljubav, otkupljujuću ljubav koju je Isus naviještao svojim životom, smrću na križu i uskrsnućem.
Prije nekoliko dana gledala sam film o Mariji Magdaleni . Iako zasigurno nije potpuno temeljen na činjenicama, film jako dobro prezentira njezinu čežnju, bol i odbačenost, zamišljajući njezinu potragu za dubljom svrhom života. Uz to, njena dobrota čini se netaknuta krivim izborima koji joj donose sve samo ne sreću. Film zamišlja kako ona nekoliko puta susreće Ivana Krstitelja, nakon što ju je muž otpustio pošto mu nije rodila nasljednika. Ivan uočava dubinu njene čežnje i boli. Nakon neželjenog razvoda, Marija je počela tražiti ljubav na krivim mjestima, s krivim osobama, muškarcima koji joj nisu bili muž. Ivan ju brižno potiče da se suoči sa svojim pogreškama i pokaje. Snažan je dijalog u kojem pred kraj filma Ivan sučeljava Mariju s pitanjem koje će Isus kasnije mnoge pitati.
More Articles...
- Kristova prisutnost
- Zar te nitko ne osudi?
- "Svjedoci Kristu do na kraj svijeta" (Dj 1,8)
- Ispovijest o Sv. Patriku
- Put popločen koracima svetih ...
- Tišina
- Bičevanje
- Duže, ne glasnije
- Zamah metlom
- Bog ovoga grada
- Pročitaj Evanđelje
- Osmrtnica
- Umjesto novca
- Dijeta za razvoj
- Poruka zahvalnosti
- Operi suđe
- Peta korizmena nedjelja
- Razmišljaj o malim stvarima
- Daruj nešto
- Zvuk tišine