<povodom 106. obljetnice smrti osnivača zagrebačkog sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera, objavljujemo tekst Petera Kuzmiča iz knjige Vrijeme i vječnost>

O Strossmayeru je ovih dana u povodu proslave 190. obljetnice njegova rođenja i 100. obljetnice smrti toliko toga rečeno da ne treba ovdje ponavljati sve njegove zasluge za naš narod, njegovu Crkvu, kulturu i prosvjetu. Nema sumnje da se radi o najvećem Hrvatu 19. stoljeća i najvećem Essekeru svih vremena, ali i najprepoznatljivijem Europljaninu svoga vremena. Strossmayer je istovremeno nemjerljivo velik, ali i višestruko kontroverzan, institucionalno snažno prisutan, ali sadržajem, mišlji i vizijom uvelike odsutan. Za Hrvate on je bio prevelik, preširok, odviše progresivan i europski orjetiran da bi ga shvatili i slijedili.

Ignorirani velikan

Ovih je dana Strossmayer opet reciklažom starih i eklektički probranih panegirika do beskraja hvaljen. Istovremeno je ustrajno ignoriran od onih koji bi se trebali pokajati što su ga ideološki zlorabili i politički arogantno-ignorantski mu podmetali, kao i onih koji ga tek trebaju početi čitati. Bilo je tu osim neprimjerenih hvalospjeva i povijesno promašenih i znanstveno neodrživih sudova i zaključaka. Teško je shvatiti sve one u Akademiji (koju je on utemeljio) te na sveučilištima (zagrebačkom koje je on osnovao i osječkom koje nosi njegovo ime) koji se svakom prigodom i obljetnicom diče Strossmayerovom veilčinom i utjecajem, a da njegovu životun misiju i filozofiju nisu nikada temeljno proučili niti se dovoljno potrudili da prirede potpuno izdanje njegove bogate i višestruko značajne literarne ostavštine, Još za Strossmayerova života je Stjepan Pejaković pisao Josipu Torbaru, tadašnjem predsjedniku Akademije, kako je prijeko potrebno izdati "vjekopis veleumnoga i neumrloga osnivatelja Jugoslavenske akademije velikana Josipa Jurja Strossmayera". Sramota je Akademijina, ako ne i crkvena, što sve do danas nisu sabrani i izdani mnogobrojni spisi svestranog našeg vizionara, apostola kulture i prosvjete, izuzetno zanimljivog biskupa i političara. Još je veći grijeh naših intelektualnih elita što još uvijek nemamo sveobuhvatnog vrednovanja Strossmayerova života i djela. Dokle čemo čekati na jednu temeljitu i najnovijim spoznajama i prosudbama obogaćenu monografiju?

Vjesnik ekumenizma

Programatski tekst posvete đakovačke katedrale "slavi Božjoj, jedinstvu crkava, slogi i ljubavi naroda svoga" ukazuje na to da je jedinstov kršćana za Strossmayera jedna od središnjih ideja vodilja, stup njegova ekumenskog razumijevanja kršćanstva. Ipak, još uvijek moramo poraditi na odgovoru onima koji tvrde da je Strossmayerov ekumenizam prvenstveno zamišljen strateško kao zajednička kršćanska brana protiv nadirućeg materijalizma i ateizma, kao sjedinjeni religijski otpor silama sekularizacije i liberalizma. Strossmayer kao "politički ekumenist" i(li) iskreni vjernik u imperativ i ispunjenje Isusove molitve "da svi jedno budu"? Strossmayer se po danas zastarjelom konceptu nadao brzom "povratku odijeljenih kršćana", posebice pravoslavnih, pod Petrov autoritet. Iako mu je pomirenje s pravoslavnim Istokom bio jedan od glavnih životnih projekata, kao i nedavno preminulom prvom slavenskom papi Ivanu Pavlu II., nisu ga svi poput Rusa Solovjeva i rijetkih episkopa razumjeli i dobrohotno hvalili. Pravoslavni vladika Knežević iz Zadra ga je proglasio "lažnim prorokom", a njegov karlovački kolega po episkopatu Živković je u duhovskoj propovijedi 1881. izjavio da je Strossmayer opsjednut nečistim duhom. Jasno je da se je on na I. vatikanskom koncilu protivio dogmi o papinskoj nepogrešivosti i zato što je držao da će učvršćenje monarhijsko-centralističkog uređenja Crkve otežati realizaciju ekumenske vizije kršćanskog jedinstva, a time i oslabiti sposobnost europskog kršćanstva da se odupre silama rastućeg bezboštva, materijalizma i moralne dekadencije. Nedavna 40. obljetnica koncilskog dekreta o ekumenizmu bila je prava prigoda da se ocijeni proročki utjecaj Strossmayerovih zalaganja za jedinstvo kršćanskih crkava, posebno u kontekstu zaostajanja približavanja pravoslavlja i katolicizma. Vrijeme je da se temeljitije prouči Strossmayerova ekumenska baština, svakako u kontekstu njegova vremena, kako bismo uz tada rijetku dalekovidnost i hrabrost mogli razumjeti i neke elemente naivnosti i možebitnog političkog oportunizma. Valja teološko-ekumenski vrednovati i kreativno aktualizirati i njegovu koncilsku obranu protestanata i njihovih prava.


Prof.dr.sc. Peter Kuzmič, rektor Evanđeoskog teološkog fakultela u Osijeku

Svibnja 2005.