Oskarom nagrađeni film „Milijunaš s ulice“ (Slumdog Millionaire, 2008) na potresan način oslikava uobičajeno nasilje koje prati živote gradske sirotinje.

Indijska društvena elita smatra potonje kao nacionalnu sramotu, istovremeno se oslanjajući na njih u obavljanju svakodnevnih poslova, poput izgradnje svojih kuća i održavanja svojih poslovnih prostora čistima. Političari, „filmaši“ i masovni mediji hine nepostojanje siromašnih, sve dok ne dođe novi krug izbora ili ne izbiju komunalni neredi...Pitam se je li ovaj film još jedan način da se siromašni izrabljuju u korist bogatih...

Za Indiju se često govorilo kako odražava paradokse općeg ljudskog stanja: najnovija medicinska tehnologija u bolnicama sasvim neznatno udaljenima od otvorene kanalizacije i smrdljivih baraka u kojima djeca prekrivena ušima nude svoja tijela u zamjenu za hranu.

Sam Taj Mahal je teološka parabola i ilustrira biblijski pogled na ljudsku prirodu: s jedne strane on je veličanstven primjer ljudskog stvaralaštva, kulturne profinjenosti i nježne ljubavi; s druge strane, on je izraz divljačke okrutnosti (nakon što je završio projekt arhitektove ruke su odsječene kako ne bi mogao ponoviti ovakvo djelo igdje drugdje). Taj pripadnik geta, dok predstavlja najosjetljiviji dio indijskog društva, istovremeno iznosi humor u središte boli, jednostavno dostojanstvo i otpornost ljudi u najbeznadnijim situacijama.

Dva milijuna sveučilišno i fakultetski obrazovanih ljudi se pojavi svake godine u državi u kojoj su dvije trećine žena nepismene. Nameće se očito pitanje: što će ti koji jesu diplomirali učiniti za te žene i za ostalu zaboravljenu sirotinju? Odgovor je, kao i u mnogo ostalih nacija; ne baš mnogo. Mnogo ljudi s diplomom upravo nju i vide kao sredstvo uspinjanja po društvenoj ljestvici, a ne kao službu onima koji su na samom dnu hrpe. Diplomiranima iz srednje klase će biti glavna briga na koji „paket“ mobilnog operatera se pretplatiti, ili izbor vođe nacionalne kriket reprezentacije, ali ne i činjenica da Indija debelo zaostaje na ljestvici u UN-ovom projektu „Millenium Development Goals“ za 2015. za olakšavanje života u siromaštvu.

Užasna društvena nejednakost je u opreci s Bogom pravde. No konvencionalni ekonomisti to bezbrižno ignoriraju, a fokus stavljaju na sveukupni ekonomski rast „gutajući“ mit o tome kako će bogatstvo nagomilano na vrhu „kapati“ onima na dnu kroz otvaranje novih radnih mjesta i povećavanje nadnica. Da, vlade, kao i nevladine organizacije, bi trebale srušiti apsolutno siromaštvo, takozvanu brigu za „osnovne potrebe“; no nejednakosti u primanjima i bogatstvu je najbolje ostaviti učinkovitoj raspodjeli „tržišnih snaga“.

Ipak, nejednakosti koje je nemoguće opravdati uništavaju društvenu solidarnost i potkopavaju demokratsko sudjelovanje. Oni koji imaju više sredstava su u mogućnosti manipulirati javnom politikom u svoju korist, a na račun onih koji imaju malo. Primjerice, tvornice koje zagađuju su smještene, a otrovni otpad se odlaže, ne u bogataška predgrađa zapadnjačkih nacija ili u ograđene kondominije vrlo bogatih Indijaca, već na onim mjestima gdje najmanje uspješni žive i rade. Nejednakost ubija ljude jer utječe na javnu politiku. Mijenja širenje obrazovanja, zdravstvene skrbi, zaštite okoliša i ostalih materijalnih sredstava. Liberalni teoretičari stoje uz svoje uvjerenje o jednakosti prilika za sve. No, jednakost prilika je beznačajna ukoliko činitelji nad kojima nemamo nikakav nadzor u donošenju odluka ne budu jednaki za sve. Neprilike se gomilaju. Mjesta na društvenoj ljestvici često se nasljeđuju. Možemo predvidjeti da će dijete roditelja s diplomom prije zauzeti više mjesto na društvenoj ljestvici kad odraste nego dijete roditelja koji nisu završili ni srednju školu. Djeca bolje obrazovanih roditelja također imaju tendenciju biti zdravija i bolje obrazovana. Društvo u kojem kvaliteta obrazovanja ili zdravstvene skrbi pojedinca ovisi o njegovoj platežnoj sposobnosti nije društvo koje valja očuvati. S obzirom na ovo, SAD i Velika Britanija nisu mnogo drugačije od Indije, a mnogo su gore od kontinentalne Europe.

Adam Smith je istaknuo da mogućnost pojavljivanja u društvu bez srama ište mnogo više u bogatijim društvima negoli u onima siromašnijima; istaknuo je da je, do određene granice, čovjeku potrebna pamučna košulja  kako bi bio pristojno odjeven. Kako bi pojedinac briljirao na razgovoru za posao, nije dovoljno imati određene sposobnosti, već i odgovarajuću odjeću i pristup prijevoznom sredstvu, a moguće i određeni naglasak i norme ponašanja. Cijela ta ideja određenog standarda siromaštva nepovezanog s dohotkom drugih uopće ne „drži vodu“. Ukoliko se nekoga odredi kao relativno siromašnoga, isti može postati apsolutni siromah što se tiče prilika i društvenog statusa.

U svom djelu „The Affluent Society“ („Imućno društvo“) iz 1958., J.K. Galbraith predlaže, odobravajući ono što je Adam Smith naveo; „Ljudi postaju žrtvama siromaštva svaki put kad im prihodi, iako dovoljni za preživljavanje, znatno zaostaju za onima zajednice. Tada ne mogu imati ono što šira zajednica smatra minimumom potrebnim za pristojan život; stoga, ne mogu pobjeći osudi šire zajednice prema njihovoj nedostatnosti.

Egalitaristički vrijednosni sustav uvelike se odražava u zakonodavstvu biblijskog Ponovljenog zakona, posebice u društveno ustanovljenim svetkovinama i zavjetima poput Šabata, Festivala pomirenja, davanja desetine ili podjela zemlje. Ova struktura otkupljenja donosi pojam oprosta i „novi početak za sve“ u sferu svakodnevnog ekonomskog i političkog života. Nejednakostima ne smije biti dopušteno da se „fosiliziraju“. Prijenos ovih ideja iz poljoprivrednih društava u industrijska i post-industrijska društva je izazov za kršćanske ekonomiste i zakonodavce. Ako sredstva korištena za ekonomski rast nisu niti pravedna, participatorna, niti održiva u odnosu na okoliš, uvijek su siromašni ti koji ispaštaju zbog toga.

Vratimo se na „Milijunaša s ulice“. Bio sam vrlo razočaran načinom na koji završava. Mnogo moćnija poruka društvu je mogla biti odaslana da je bio drugačiji završetak…no, neću upropastiti film onima koji ga još nisu pogledali. Oni koji ga pogledaju pozvani su dati svoj doprinos izmišljajući alternativne završetke. Također, ne mogu a da se ne zapitam kako je film promijenio životne prilike onih koji žive u getu Mumbaija, u kojem je film i snimljen. Ako se ništa nije promijenilo, je li ovo još jedan način da se siromašni izrabljuju u korist bogatih? Toplo se nadam da nije. A pitanje je zna li netko uopće u Indiji išta o tome?


Vinoth Ramachandra Dr Vinoth Ramachandra rođen je u Colombu, Sri Lanka. Diplomirao je i doktorirao nuklearnu fiziku na "University of London". Umjesto nastavka akademske karijere 1980 se vratio u Sri Lanku da bi pomogao u osnivanju kršćanskog studentskog pokreta. Od 1987 je regionalni tajnik IFES-a za Južnu Aziju. Godinama je uključen u pokret za očuvanje ljudskih prava u Sri Lanki, kao i međunarodne organizacije "Micah Network" i "A Rocha". 
Autor je nekoliko knjiga od kojih se najnovija "
Subverting Global Myths: Theology and the Public Issues that Shape Our World (2008)" bavi temom rušenja ustaljenih globalnih mitova. Njegove tekstove možete čitati na blogu Vinoth Ramachandra.