Događaju li se stvarna čuda? Ako da, zašto Bog ozdravlja neke, a druge ne? Je li mu stalo? Ima li kontrolu? Pitanja koja Lourdes otkriva su neugodna, te ih likovi koji ih postavljaju čine još neugodnijima, pošto svaki od njih nosi sa sobom fizičku ili emocionalnu bol. Sylvie Testud (u predivno nenapadnoj izvedbi) utjelovljuje svoj lik Christine, zgodnu mladu ženu, prikovanu za kolica multiplom sklerozom, koja se pridružuje hodočašću u francuski katolički grad poznat po navodnim ozdravljenjima.
Lourdes, dobitnik nagrade Međunarodnog filmskog festivala u Beču 2009. godine, majstorski je režirala Jessica Hausner, pažljivo izbjegnuvši bilo idoliziranje, bilo otpisivanje duhovnog izliječenja kao neistinito. Jednostavno nam dopušta da promatramo hodočasnike, svećenike i dušebrižnike u jednoj hodočasničkoj grupi na putu u Lourdes. Umjesto nerealno jednostavnih odgovora na problem patnje i misterija molitve, vidimo ljude kako pate i kako se mole. U potrazi za ozdravljenjem, oni otkrivaju da „ništa nije veći test vjere od čuda“.
„Zašto ja?“, pitanje je koje muči Christine. „Zašto sam ja bolesna, a ne netko drugi?“ Je li to nasumično? Je li to kazna? Je li to za neku višu svrhu? Christinina simpatičnost je nadahnjujuća, ali ona priznaje da često kipi od ljutnje. Postoji nešto jako uznemirujuće u vezi s patnjom. Iako ona dotiče svačiji život i vidimo je svaki dan, svejedno se čini kao zlobni uljez koji ne bi trebao naći mjesto u našem svijetu, a kamoli našem vlastitom životu. Lokalni svećenik predlaže ideju da je Christinino stanje dio Božje želje da stvori raznoliku ljudsku vrstu, ali Christine to ne može prihvatiti kao nešto normalno.
Dvoje hodočasnika, gđa Huber (Linde Prelog) i gđa Spor (Heidi Baratta), stalno raspravljaju o takozvanim čudesnim ozdravljenjima iz Lourdesa. „Kako On može biti tako okrutan?“, pita se Spor kad jedna osoba koja je ozdravila počne pokazivati znakove pogoršanja. Dok je Isus hodao Zemljom, izliječio je mnoge ljude od svakih vrsta bolesti – nekima je izliječio dugotrajne bolesti i neke čak vratio iz mrtvih. Ali, mnogo drugih je ostavio neizliječene. Zašto Isus nije lišio svijet sveukupne patnje? U Lourdesu se sučavamo s paralizom, rakom i usamljenošću. Ako Bog postoji, zašto dopušta da sve to postoji u njegovom svijetu?
U tihom trenutku, Spor naposljetku pita Huber pitanje koje je njoj najbitnije: ima li Bog kontrolu? Likovi iz filma očajnički su svjesni svoje nemoći da promijene okolnosti oko sebe – čak i oni koje je dotaklo ono čudesno žive u strahu od pogoršanja. Hodočasnička grupa vapi za radikalnijim i trajnijim preobraženjima, za krajem sve fizičke nesavršenosti, čak i za krajem smrti. Isusovo uskrsnuće najsigurniji je temelj ove nade. Bog je obećao novi svijet bez tuge, boli ili smrti (Otkrivenje 21:4-5), te je dokazao svoju sposobnost da to ostvari kad je Isus iskrsnuo iz mrtvih. Svi koji zavape k Bogu mogu se nadati budućnosti u ovom novom svijetu.
Što se tiče pojedinaca koji gledaju s nadom prema Lourdesu, malo njih se oslanja na ovu buduću stvarnost; većina traži samo trenutačno olakšanje. Hauser lagano satirizira Lourdes kao „pomalo turistički“. Grupa prolazi kraj kičastih trgovina suvenira, stoji u red za duhovna iskustva te se natječe za nagradu Najboljeg Hodočasnika. U ovakvom okolišu, molitva za ozdravljenje može se krivo protumačiti kao mehanička transakcija. Hodočasnici očajnički žele otkriti prave riječi koje trebaju moliti, blagoslov koji moraju primiti i ritual koji moraju izvesti prije nego mogu biti izliječeni i lišeni svoje boli. No nije li molitva više od transakcije, te nije li potpunost više od izostanka boli?
Atmosfera postaje intenzivnija nedostatkom iskrene brige sa strane dušobrižnika. Vođa puta Cécile (Elina Löwensohn) puna je licemjerja. Izjavljuje da je zadovoljna te da posvećuje život naizgled nesebičnom služenju, no skriva gorčinu, zavist i nezadovoljstvo iza pobožne fasade. Christinina osobna dušobrižnica Maria (Léa Seydoux) vrlo brzo napušta svoju brigu radi ljubavnog interesa. Čini se da kinematografija Lourdesa ponovno i ponovno postavlja pitanje, vidi li itko našu patnju? Kadrovi nepokretne Christine kako budna leži prisiljavaju nas da suosjećamo s njenim iskustvom, no svi drugi ili spavaju ili se vani zabavljaju. Na tisuće hodočasnika prisutno je u dugim kadrovima religijskih ceremonija u Lourdesu; dok se kamera povlači unatrag svaki se čini tako beznačajnim – Christinina svijeća ili kolica samo su jedna u mnoštvu.
Kako se film približava kraju, Christinine veze s drugima imaju moć da obnove ili slome njen duh jednako kao što to ima i njeno fizičko zdravlje. Kad Christine treba prijateljstvo, Maria joj može dati samo polovično brižno služenje; kad Christine treba nadu, Cécile joj nudi samo omalovažavajuće i očite komentare. Jedna hodočasnica, gđa Hartl (Gilette Barbier) pokazuje iskrenu brigu za Christine. „Što trebam učiniti [da izliječim Christine]?“, iskreno pita svećenika. Hartl čak gura svoju prijateljicu ispred prepune publike tako da ona može biti među rijetkima koji će primiti blagoslov, što se Cécile gadi. Isusov posjet Zemlji sličniji je Hartlinom putovanju nego Cécilinom ili Marijinom. On je došao da pati s nama, da nam osigura ne samo blagoslov već trajno preobraženje: „Njega su tukli da bismo mi bili potpuni. On je bio bičevan da bismo mi mogli biti izliječeni“ (Izaija 53: 4-5). Patnja nije dio Isusovog krajnjeg plana za nas, i jednog dana će joj stati na kraj. Ali on zasad dopušta da ovakav svijet s manom nastavi postojati, kako bi dao više ljudi s manama šansu da postanu potpuni – da prime s vjerom vječno prijateljstvo s „Bogom sve utjehe“ (Korinćani 2, 1:3) te sigurnu nadu u savršeno tijelo i svijet. Možda je vjera najveće čudo od svih.
Članak je prvi puta objavljen na Damarisovoj web stranici Culturewatch (www.culturewatch.org). Objavljujemo ga uz dopuštenje autora. Autor: Holly Price