391. godine nove ere grad Aleksandrija prolazio je kroz masivni prevrat na početku Srednjeg vijeka. Do tog je trena grad cvjetao od raznolikosti ljudi koji su mu bili privučeni. Dolazili su iz mnogih različitih mjesta donoseći svoje filozofije i uvjerenja kako bi doprinijeli šarenilu Aleksandrije.

Hypatia (Rachel Weisz) živi u ovom svijetu gdje se različite perspektive toleriraju i proučavaju. Ona je kćer Theona (Michael Lonsdale), posljednjeg upravitelja druge Aleksandrijske Knjižnice. Ona je matematičarka i astronom, te podučava svoje učenike unutar Knjižnice. Među njenim učenicima nalaze se i pogani poput Oresta (Oscar Isaac) i kršćani poput Synesiusa (Rupert Evans). Usprkos svojim vjerskim razlikama, Hypatijini sljedbenici jedni na druge gledaju kao na braću te su si iznimno odani. Na Hypatijinim podukama, doduše ne kao jedan od njenih studenata, prisutan je i njen rob Davus (Max Minghella). Tvoje se ljudi bori za Hypatijinu pažnju – Orest, bogat i otvoren; te Davus, potiho odan. No nju ne zanimaju romantične veze. Kad njenog oca upitaju hoće li je dati nekome za ženidbu on odgovara: 'Da Hypatija bude podređena nekom čovjeku? Bez slobode da podučava, ili čak da govori što misli? Da najbriljantniji filozof kojeg znam mora odustati od svoje nauke? Ne. To bi za nju bila smrt.'

Prva polovica filma obilježava rastući nemir među različitim vjerskim grupama. Davus počinje istraživati kršćanstvo nakon što je vidio dobra djela koje je učinio Ammonius (Ashraf Barhom) te drugi Parabolani. Mateo Gil, koautor scenarija, objašnjava: 'Parabolani su bili neka vrsta građanske policije koju su činili svećenici, te su na početku dobro služili javnost. Brinuli su se za bolesne, gubavce i mrtve. Pomagali su pri raznim javnim poslovima. No brzo su postali čuvari javnog ponašanja te čak radili prljave poslove; bili su ubojice. Govorili su ljudima kako da se odijevaju ili kako da rješavaju svoje privatne poslove te čak djelovali kao organ kontrole.' Davus vidi kršćanstvo kao izlaz iz svog ropstva. Hypatia odbija uzvratiti njegovu ljubav prema njoj, te ga otpušta. On se okreće Parabolanima i pridružuje im se; dokazavši svoju odanost njima pri kulminaciji prvog čina, u kojoj kršćani i Židovi uz potporu cara napadaju pogane. Nakon mnogo borbi pobjeđuju kršćani i Židovi, te nastavljaju uništavati sve u knjižnici što Hypatia i drugi nisu uspjeli ponijeti u svom bijegu.

Film se nastavlja na priču nekoliko godina kasnije. Mnogi članovi Hypatijinih učenika dobili su istaknute položaje u društvu. Orest se preobratio na kršćanstvo te je Prefekt Aleksandrije, a Synesius Biskup Kirene. Davus je postao jedan od Parabolana te se pridružuje njihovom teroriziranju njihovih bivših saveznika Židova, te bilo koga za koga novi Biskup Aleksandriji Cyril (Sammy Samir) smatra da su zastranili od Božje Riječi. Netolerancija koja se pokazuje u drugoj polovici filma u oštrom je kontrastu s ohrabrivanjem različitosti tek nekoliko godina prije.

Redatelj i koautor, Alejandro Amenábar, rekao je o filmskoj dizajnerici kostima: 'Gabriella, na primjer, puno radi na referencama na sadašnjost, što je meni vrlo zanimljivo. Kako bi prikazala svijet prije 1600 godina, ona radije traži elemente koje i danas vidimo u kulturama koje su nam ponekad daleke, te ih spaja s našim stereotipima.' Ova usporedba drevnog svijeta prikazanog u filmu te modernog svijeta nije ograničena samo na kostime. Ideja vjerske tolerancije koju napadaju fundamentalisti i danas nalazi odjeka, te Amenábar ide toliko daleko da uspoređuje Parabolane s Talibanima. U današnjem zapadnom svijetu vjerska tolerancija je norma. Svatko bi trebao imati slobodu da odabere vlastitu religiju te da se preobrati na drugu ako tako izabere. Također je uobičajeno usvajati elemente iz mnoštva religija. No ipak se uistinu čini da se neke religije toleriraju više od ostalih, te ako pripadate određenoj grupi možete se izvući iz više toga nego što biste mogli kad biste pripadali nekoj drugoj. Ovaj film precizno prikazuje sliku onoga što se može dogoditi kada se jednoj grupi da previše moći. U početku se može pokazivati želja za društvenim dobrom, no to se lako može pretvoriti u nešto puno opasnije, potragu za moći.

'Ovo je film protiv fundamentalizma,' govori redatelj, 'protiv onih koji svoje ideje brane oružjem. On nije protiv kršćana, te pogotovo ne protiv današnjih kršćana.' Istina je da su kršćani, poput drugih religija, koristili svog Boga kao ispriku za napad na one koji su različiti. Ovo je pokazano u filmu prvo u slučaju kršćana protiv pogana, te kasnije to pokazuje Cyril. On huška svoje sljedbenike protiv Židova, te kad odlučuje da će Orestova odanost Hypatiji biti problem, koristi Pavlovo pismo Timoteju kako bi ju napao. Čita iz drugog poglavlja: 'Ne dopuštam da žena podučava ili ima vlast nad muškarcem, već da bude u tišini.' Unatoč gomili u sobi, Orest shvaća da Cyril govori njemu posebno, te odbija izdati Hypatiju javno prihvativši Cyrilovo učenje. Kasnije ga Synesius izaziva govoreći da bi kleknuo da je pravi sljedbenik Isusa. Orest se brani govoreći da je Cyril iskrivio riječi Pisma. Međutim, Synesius se suprotstavlja tom argumentu govoreći 'On je pročitao ono što je napisano'. Ovaj problem nije zadovoljavajuće obrađen u filmu. Orest se kaje Bogu za to što je odbio kleknuti pred njegovom riječi, te tada on i Synesius pozivaju Hypatiju kako bi joj rekli da se mora krstiti ako oni misle imati bilo kakav daljnji kontakt s njom. Orest joj kaže da ju treba kako bi porazio Cyrila, na što ona odgovara, 'Ah, Oreste. Cyril je već pobijedio.' Ona odbija popustiti pred Cyrilovim zahtjevima, dok se Orest predaje pod pritiskom.

Još uvijek nam ostaje činjenica da Cyril koristi Riječ Božju kako bi postigao vlastite ciljeve, i to čitajući izravno iz nje. Kako da dakle riješimo ovaj sukob? Mnogo je ljudi koristilo Sveto Pismo kako bi postiglo vlastite ciljeve te se često radnje ovih ljudi mogu objasniti pogrešnim tumačenjem Pisma, možda namjernim, a možda i ne. No ovdje imamo Pavlovu naredbu da žene ne budu na položajima moći, što se suvremenim zapadnjacima može činiti kao mizoginija. Danas bismo mogli objasniti ovu izjavu svodeći je na kulturne razlike, no radnja filma se odvija u četvrtom stoljeću, te je teško zamisliti da se kultura toliko drastično promijenila s obzirom na Pavlovo vrijeme. Rješenje dolazi kad pogledamo kontekst odlomka iz kojeg Cyril čita. Pavao piše Timoteju o vodstvu žena u crkvi, što je i danas još uvijek predmet rasprave u mnogim crkvama. Tada se ovaj odlomak ne može primijeniti na Hypatiju, koja čak ni ne smatra samu sebe kršćankom, a kamoli vođom u crkvi. Ovo pokazuje koliko je ključno razumjeti kontekst odlomka Pisma, pogotovo kad ga netko koristi kako bi opravdao radnje za koje znamo da su krive. Kršćani vjeruju da je Biblija Božja riječ te tako nepogrešiva, no njeni se dijelovi mogu izvaditi iz konteksta i koristiti kako bi se rekle stvari koje nisu namjeravali reći. Biblija je korištena kako bi se obranile svakakve vrste vjerskog fundamentalizma, s kojima se u cjelini jasno ne slaže. Ovo nije jedinstvena pojava. Mnogi su se tekstovi koristili kako bi poduprli razne planove, no to ne opovrgava same tekstove. Dok Biblija jasno tvrdi da sadrži jedini put vječnom životu, ona ne zagovara preobraćenje na silu. Dakle, iako postoje neki dijelovi kršćanske povijesti koji se jasno trebaju prekoriti, ne treba kriviti Bibliju, već one koji su ju zloupotrijebili za vlastite ciljeve.

 


 

 

Click here for the Culturewatch websiteČlanak je prvi puta objavljen na Damarisovoj web stranici Culturewatch (www.culturewatch.org). Objavljujemo ga uz dopuštenje autora. Autor: Richard Blakely
© Copyright: Richard Blakely.