„Ono za čim najviše žudimo u ovom svijetu je povezanost. I za neke ljude, to se događa na prvi pogled“, kaže neurotičan Newyorčanin, Wally Mars (Jason Bateman).
Ali to nije način na koji se povezanost zapravo događa. Za nas ostale malo je manje romantično. Komplicirano je i zbrkano. Uvijek se dogodi u najgore vrijeme i u čudnim prilikama. I ono što stvarno želimo reći, nikad ne kažemo.
Život prolazi. Ponekad uočimo prilike i iskoristimo ih. Ponekad ih vidimo, ali ne reagiramo, a život prolazi pa ih promašimo. To se ne odnosi samo na ljubavne priče. Život nam pruža svakakve prilike i na nama je da djelujemo.
Kassie Larson (Jennifer Anniston) je upravo izašla iz veze. Nalazi se u životnom razdoblju kad osjeća potrebu imati dijete. Ne želi čekati neku neodređenu točku u svojoj budućnosti gdje će upoznati pravog muškarca s kojim bi se skrasila. Umjesto toga, odlučuje se za umjetnu oplodnju, a za pomoć u odabiru pravog muškarca zamoli svojeg najboljeg prijatelja Wallyja. Wally gaji osjećaje prema njoj, ali njegova nemogućnost da se suoči s teškim zadacima ga sprječava da joj to kaže. Kassie pronađe donora, sretno oženjenog Rolanda (Patrick Wilson) te njezina prijateljica Debbie (Juliette Lewis) priredi zabavu. Na zabavi, pijani Wally slučajno prolije Rolandovu spermu u odvod pa je odluči zamijeniti svojom. Slijedeće jutro Wally zaboravlja cijeli događaj, a trudna Kassie odlazi živjeti k svojim roditeljima u Minnesotu.
Prolazi sedam godina. Kassie se vraća natrag u New York sa svojim šest-godišnjim sinom Sebastianom (Thomas Robinson). Započinje vezu s nedavno rastavljenim Rolandom, a Wally razvije čvrst odnos s njezinim sinom s kojim djeli mnogo zajedničkih osobina. Kad ga njegov prijatelj Leonard (Jeff Goldblum) podsjeti što se dogodilo prije sedam godina, Wally se nađe pred dilemom: riskirati gubljenje Kassie tako da joj kaže istinu ili da se pomiri s time da zauvijek ostane „samo ujak Wally“. Umjesto da pobjegne, treba se suočiti s problemom kao muškarac. Svi imamo trenutke kad moramo donijeti tešku odluku i riskirati u situacijama gdje ishod neće biti onakav kakav bismo htjeli. Možda se moramo odreći nečeg što nas djelomično veseli da bi nekako održali ono što nas potpuno veseli. Wally zna da svoju prijevaru treba priznati Kassie, ali mogućnost da izgubi ono što ima ozbiljno ga spriječava u tome. Isto se odnosi i na nas. Vrabac u ruci je prikladna metafora: sve dok Wally nije suočen s gubitkom svega što ima, ne poduzima ništa odlučno.
Koje stvari nas pokreću? Koji su naši snovi? I što nas sprečava da poduzmemo rizik koji je nužan da ostvarimo te snove? Kad nam život pruži priliku da ispunimo valjanu želju, ne bi smijeli susprezati od toga samo zbog straha. Ako se radi o moralnom pitanju, svakako bi trebali biti sigurni da radimo pravu stvar. Ali ako se suzdržavamo samo zbog toga jer nas je strah, trebali bi stisnuti zube i učiniti što treba. Inače dolazimo do točke u životu kad ne možemo raditi stvari koje smo željeli. U razgovoru sa Sebastianom Wally objašnjava zašto ljudi ne žele da svi znaju da im je rođendan, misao koju Sebastian nikako ne može shvatiti. „Većina ljudi ne ostvari ono čemu su se nadali pa shvate da vjerojatno ni neće. Završe živeći svoje tihe živote u poricanju i, znaš, skrivanje rođendana pod tepih jednostavno postane veliki dio toga.“
Film se također bavi preuzimanjem odgovornosti za vlastite postupke. Ako napravimo pogrešku, trebali bi biti u stanju priznati je ljudima kojima smo ju skrivili. Wally je imao izliku jer se nije mogao sjetiti što je radio prije sedam godina. Ali nakon što se sjetio, i dalje je oklijevao. To je razumljivo: razorio bi nešto što je Kassie smatrala nepogrešivom činjenicom sedam godina. Zato je, ako je moguće, najbolje priznati našu pogrešku rano nego pustiti da njezine posljedice puste korijenje i potencijalno naprave još više štete u budućnosti. Što se prije izvučemo iz toga, to će se prije svi koji su bili uključeni moći suočiti s tim i ispraviti situaciju.
Osim toga, ako imamo tajne čije bi otkrivanje povrijedilo naše prijatelje ili bi naštetilo odnosu s njima, ne bi li bilo bolje da im tajne kažemo sami nego da riskiramo situaciju u kojoj bi se otkrile, a koja je van naše kontrole? Ako se pokrenemo i učinimo pravu stvar, bit ćemo u stanju kontrolirati bilo kakvo šokantno otkrivenje, ublažavajući udarac što je više moguće. Dugoročno gledano, zadržavanje tajne bi bilo više štetnije nego otkrivenje.
Kako život naglo ubrzava u budućnost, ponekad, kaže Wally, „usporava tek tolko da svaka stvar sjedne na svoje mjesto.“ Trebamo uzeti prednost od tog usporavanja i iskoristiti što više možemo od prilika na koje naiđemo. Ako pustimo da stvari prođu, život se ponovno ubrza i na kraju završimo stari žaleći za stvarima koje jesmo ili nismo napravili u životu. Iako je Leonard znao za Wallyjeve osjećaje prema Kassie 13 godina, trebalo je toliko vremena da Wally prihvati tu činjenicu i djeluje u skaldu s njom. Njegova nemogućnost da kaže barem nešto prije sedam godina, mogla ga je koštati žene koju je volio da se ona nije odlučila vratiti u New York. Ali to nije garancija da će se naše propuštene šanse ponovno vratiti.
Trebali bismo biti odlučni i djelovati, a ne oklijevati; iako, jedino u situacijama kada se radi o nečem tako vrijednom kao što je želja za dobrim, iskrenim vezama, kako s ljudima oko nas tako i s Bogom. Dan nam je um koji je sposoban razmišljati i savjest koji nam omogućuju da kritički razmišljamo o vrijednostima posljedica određenih odluka. Trebamo iskoristiti te stvari kako bi procjenili posljedice, te skupili hrabrosti ići za njima.
Članak je prvi puta objavljen na Damarisovoj web stranici Culturewatch (www.culturewatch.org). Objavljujemo ga uz dopuštenje autora.
Autor: Richard Blakely