Vjerujem da većina nas žali za nekim stvarima iz svojeg života. Pogreške koje su se nekad mogle popraviti sada su nepovratne. Povrijedili smo ljude, iznevjerili smo ljude: možda i one najbliže nama.

L'Illusionniste, u režiji Sylvaina Chometa, temelji se na scenariju francuskog glumca i redatelja komedija, Jacquesa Tatija. Napisan je u pokušaju da se pomiri sa svojom udaljenom najstarijom kćeri, Helgom Marie-Jeanne Schiel, iako nije proizveden tijekom njegovog života. [1] 'Priča je o nepovratnom prolasku vremena, te potpuno razumijem zašto nikad nije snimio film,' objašnjava Chomet. 'Bilo mu je to nešto preblisko, radilo se o stvarima koje je znao predobro, te se radije skrivao iza maske svog izvanrednog lika Gospodina Hulota.' Tatijeva najmlađa kći ipak je bila ta koja je dala Chometu dopuštenje da producira film, netom prije svoje smrti u 2001. Sophie Tatischeff nije željela da neki drugi glumac glumi njenog oca kao Iluzionista te je vjerovala da je animacija izvediva alternativa. Odlučila je staviti projekt u Chometove ruke, koji je već tražio dopuštenje da koristi jedan Tatijev isječak za svoj raniji film, Les Triplettes de Belleville.

Istoimeni iluzionist, Tatischeff (Jean-Claude Donda), postariji je gospodin koji se bori kako bi ostao u koraku sa sve bržim svijetom 1959. Nakon što ne uspijeva naći posao u Parizu, seli se u Englesku sa svojom malenom osobnom imovinom i bijelim zecom loše ćudi. U Engleskoj izvodi predstavu pred osobom ili dvije, u kazalištu koje je tek malo prije njega bilo krcato kreštavim fanovima rock banda Billy Boy-a i Britoonsa. Konačno uspijeva doći do dalekog škotskog otoka gdje su u lokalnom pubu tek nedavno instalirali električnu rasvjetu. Tijekom svog boravka tamo, Tatischeff se sprijateljuje s mladom djevojkom po imenu Alice (Eilidh Rankin), koju oduševljavaju njegovi trikovi te vjeruje da on stvarno ima magične sposobnosti.

Alice napušta svoj dom kako bi slijedila Tatischeffa u Edinburgh gdje se sele u Hotel Little Joe, utočište za druge izvođače na putu do slave – trio akrobata, trbuhozborca i klauna. On počinje venuti, radeći sve više i više ponižavajuće poslove, dok u isto vrijeme 'magično' daje Alice skupe darove za kojima ona čezne. Ona se brine za njega, čisteći stan i kuhajući hranu koju nudi i nekim susjedima. Međutim, dok on vene i postaje sve razočaraniji svojim radom, ona cvjeta, zaljubljuje se i nesvjesno potroši zadnju od njihove oskudne zalihe gotovine.

Iako nemaju zajednički jezik, par ubrzo razvija vrstu odnosa oca i kćeri, što je temelj priče. To odražava želju koju je Tati imao za odnosom s Helgom s više ljubavi, iako je jedini direktni spomen bilo koje kćeri posveta Sophie na kraju, koja je potaknula određene nesuglasice s Helginom obitelji.

Izolacija Alicinog malog sela stvorila je mladu djevojku spremnu da povjeruje u ono što bi većina shvatila kao bezazlenu razonodu. Film suprotstavlja njeno širokoumno prihvaćanje Tatischeffovih moći s iluzionistovom rastućom razočaranošću životom. On nije ni jedini. Klaun zamalo počini samoubojstvo, a trbuhozborac se okreće alkoholu. Samo njegov odnos s Alice sprječava iluzionista da potpuno ne odustane. Njegova odana jednočlana publika njegov je razlog da nastavi dalje. Tako i mi trebamo nekoga tko će vjerovati u nas i nuditi svoju potporu. Mnogo ljudi koji se nekako provlače kroz život moglo bi se poistovjetiti s iluzionistom u filmu koji, dok Alice postaje sve povezanija sa svijetom i ljudima oko sebe, postaje sve izoliraniji u svijetu koji mu je sve više i više nepoznat. Njihova veza razvija se iz veze gdje se ona oslanja na njega u vezu gdje on ovisi o njoj.

Ovo odražava životne činjenice: djeca koja su morala ovisiti o roditeljima kad su bili mladi, kasnije odrastu i preuzmu odgovornost brige za svoje roditelje. Ili bi to trebala. Nažalost, to nije uvijek tako. Možda su prezaposleni da bi se brinuli za svoje roditelje, ili su se odvojili od njih, ili čak otuđili, kao Tati i njegova kćer, ili Alice i iluzionist. Ljudi nas iznevjeruju, i mi njih iznevjeravamo. To dolazi u paketu s našom palom prirodom. Nismo više savršena bića kakvima smo stvorena. Naša fizička tijela se pogoršavaju, ali postoji i nešto krivo s našim unutarnjim bićima. Mi radimo pogreške. Povređujemo ljude koje volimo, te oni čine nama to isto. Unatoč našim najboljim namjerama, te svim iluzijama koje pokušavamo stvoriti, nijedno ljudsko biće nije savršeno.

Biblija nam govori da Bog ima posebno mjestu u svom srcu za slabe, usamljene i siromašne. Zapravo, on obožava 'staviti usamljene u obitelji' (Psalam 68:6), što je jedan razlog zašto je ustanovio svoju crkvu kao svog predstavnika na zemlji. Crkva se sastoji od članova njegove obitelji, te im je naložio da vole jedni druge. Oni koji tvrde da pripadaju crkvi, nažalost nisu uvijek bili najbolji primjeri Božje ljubavi – no tamo gdje su ljudi uistinu uzeli njegovu riječ srcu, bilo tko bi mogao iskusiti ljubav Boga kroz njih. Nismo stvoreni da bismo se sami snalazili, pogotovo ne u najranjivijim vremenima svojih života. Kad nas svijet natjera da se osjećamo nevažnima i nepotrebnima, oduzevši one stvari za koje nam se čini da sačinjavaju naše dostojanstvo i identitet, Božja obitelj može biti mjesto gdje možemo pripadati. To je čudna obitelj, čine ju slomljeni i oni s manama: no ona ima svoj temelj u ocu i prijatelju koji nas nikad neće ostaviti, ili iznevjeriti.


[1] Thorpe, V. 2010. 'Izgubljeni film Jacquesa Tatija otkriva obiteljsku bol', The Guardian, 29/03/11


Click here for the Culturewatch websiteČlanak je prvi puta objavljen na Damarisovoj web stranici Culturewatch (www.culturewatch.org). Objavljujemo ga uz dopuštenje autora. Autor: Richard Blakley

© Copyright: Richard Blakley 2011.