Snimljena na mjestu radnje uz budžet manji od milijun dolara, Čudovišta Garetha Edwardsa nisu tipični film o vanzemaljskoj invaziji. Radnja se odvija u svijetu gdje je prije šest godina NASA-ina svemirska sonda s uzorcima izvanzemaljskog života s Jupiterova mjeseca Europe pala u Meksiko. Nedugo zatim mjesto je moralo biti stavljeno pod karantenu kao Zaražena Zona, koju su poplavila ogromna vodozemna svjetleća bića nalik hobotnicama. No život se nastavlja, te kao što stvoritelj filma objašnjava, 'Nešto je po definiciji neobično samo kratko vrijeme i tada opet postaje uobičajeno.'

Andrew Kaulder (Scoot McNairy) radi u Meksiku kao fotograf za novine zvane Kronika Novog Svijeta. Iako je posve sposoban da snimi fotografije vanzemaljaca nakon njihove smrti, kao i njihovih žrtava te razaranja koja su uzrokovali, ono što on zapravo želi je snimiti bića u akciji. Kad dobiva zadatak da odvede kćer svog šefa Samanthu Wynden (Whitney Able) na obalu kako bi je vratio u Sjedinjene Države, pristaje oklijevajući. Ima još dva dana prije nego što vojska zapečati obalnu liniju na sljedećih šest mjeseci.

Samantha ima zaručnika u SAD-u po imenu John, koga izbjegava nazvati. Andrew je uspije prebaciti do obale, gdje plati 5,000 dolara za kartu trajekta koji će je odvesti kući. No sljedeći dan otkriva da je lokalna djevojka s kojom je proveo noć ukrala njihove putovnice i gotovinu. Tako je Sam prisiljena ponuditi svoj zaručnički prsten u zamjenu za pomoć pri provlačenju kroz Zaraženu Zonu, te Andrew dobrovoljno ponudi poći s njom.

Gareth Edwards je stvorio ovaj film kao kritiku zapadnjačkih stavova prema ratu u Iraku, uključujući svoj vlastiti. Navodi određenu scenu u filmu kao odraz svojih stavova:

Moja je omiljena scena, što se tiče vizualnih efekata, ona kad odlaze u motel, upale CNN i na njemu bude nešto nalik Ratu Svjetova. Vide kako se velika čudovišta bore s marincima. U bilo kojem drugom filmu, kamera bi se vratila na likove i oni bi govorili nešto kao, „O moj Bože! Što se događa?“ Ali ovdje ona zijevne, legne na krevet i zamoli za čašu vode. On joj ju donese i pričaju o nečem drugom. To je ono što bi ljudi napravili! Prvu godinu bi paničarili, no šest godina kasnije ne bi ih bilo briga. Znam kakav sam ja kad vidim Afganistan na vijestima – to kod mene ne mijenja ništa. Vidim tenk u Afganistanu i tada počnem pripremati hranu ili nešto. Stvarno sam htio napraviti izvanzemaljsku invaziju gdje je to normalno i nikog nije briga.

Tijekom Drugog Svjetskog Rata, borba je došla k nama, zajedno s policijskim satovima i skloništima od bombi. Za razliku od toga, sada se rat u Iraku odvija 'negdje tamo preko', i ima minimalan učinak na naše živote ovdje. Lako se zaboravlja, usprkos činjenici da mnogo ljudi umire svaki dan. Izvanredno postaje uobičajeno. Zašto tako lako gubimo interes za ovakve stvari? Nema sumnje da bismo potvrdili naše vjerovanje u vrijednost ljudskog života kad bi nas netko pitao. No životi koji sada bivaju izgubljeni su životi nama nepoznatih ljudi, postaju samo drugo nepoznato ime na popisu punom nepoznatih imena.

Možda je takav stav uzrokovan brzim korakom naše moderne kulture, gdje tražimo od stvari da se konstantno razvijaju ili nam daju kakav drugi spektakl kako bi nas zabavile. Filmovi nas brzo vode kroz pustolovinu ili romansu unutar nekoliko sati. Svi uzbudljivi ili zanimljivi dijelovi ostaju unutra, dok se kroz spore dijelove žuri ili ih se potpuno izrezuje. Televizijske serije traju dulje, no opet su likovi stavljeni u situacije koje se brzo razvijaju, te im se stalno nameću nove dileme. Tako, kada odemo u rat, dok je sve novo i možemo se posredno boriti s 'zlikovcima' kroz vojnike naše nacije, gledamo televiziju zaneseno i pažljivo. No kada se čini da nema pomaka u nijednom smjeru, tvrtke koje proizvode vijesti moraju naći nešto drugo da nas natjeraju da gledamo njihove kanale.

Čudovišta se bave vrijednošću ljudskog života. 'Zar ti to ne smeta?' pita Sam. 'To što se treba dogoditi nešto loše da bi ti zaradio?' Andrewov prvotni odgovor je šala o doktoru koji je u istoj situaciji, no kasnije se vraća na temu. 'Nešto bih te pitao,' kaže. 'Znaš li koliko novca tvrtka tvog oca plaća za sliku djeteta koje je ubilo Biće? Pedeset tisuća dolara. Znaš li koliko novca dobijem za sliku sretnog djeteta? Ništa. Znaš čemu me to usmjerava? Tome da fotografiram tragediju. Ja ju ne uzrokujem. Ja ju samo dokumentiram. Svatko mora zaraditi za život.

Ovo nas vraća na pitanje toga što će sve tvrtke koje se bave vijestima učiniti da privuku gledatelje. Trebaju nešto senzacionalno, a što je senzacionalnije od djece? Mrtva djeca, djeca koja umiru od gladi, djeca vojnici. A ipak gledamo ove tragične slike na našim televizijama. Suosjećamo s mukom onih manje sretnih od nas, a onda nastavljamo sa svojim životima. Možemo biti ekstremno egocentrični, uvijek gledajući što će biti broj jedan. Andrew ipak kasnije pokazuje unutarnju dobrotu, nešto što svi imamo u sebi. Kad naiđu na napadnutu i ubijenu obitelj, Andrew se odriče pedeset tisuća dolara koje je mogao zaraditi i pokriva djevojčicu svojim kaputom.

Kad nas je Bog stvorio, napravio nas je savršene, i koje god dobro postoji u nama dolazi od njega. Zbog tog razloga sposobni smo suosjećati s drugim ljudskim bićima koja pate. No kad ga su prva ljudska bića iznevjerila, dopustili su da se zlo infiltrira u ljudsko srce. Zato smo mi – kao njihovi potomci – sposobni zatvoriti svoje uši i oči pred patnjom drugih, te dati prednost vlastitoj sreći iznad svega drugog. No Bog je obećao da će na koncu ponovno stvoriti svijet bez zla, te bez boli i patnje koje muče mnoge ljude svaki dan. Ljude koji su ga zamolili za oprost za zla koja su sami počinili, dovest će da slobodno žive s njim na njegovoj ponovno stvorenoj savršenoj Zemlji.


[1] Monsters Intervju s Garethom Edwardsom


Click here for the Culturewatch websiteČlanak je prvi puta objavljen na Damarisovoj web stranici Culturewatch (www.culturewatch.org). Objavljujemo ga uz dopuštenje autora. Autor: Richard Blakley

 

© Copyright: Richard Blakley 2011.