Dobri pastir je polagani film koji je okupio zvjezdanu ekipu, no zbog toga nije ništa manje izazovan. Robert De Niro očekuje mnogo od svoje publike u vidu onoga što je, priznaje se, prilično razvučena priča o povjerenju i izdaji. Kao rezultat toga, mnogi odustaju od truda. Ono što je tobože špijunski triler odbacuje se kao preintelektualizirano te začudno hladno ili ne-dirljivo. Matt Damon je očito dobio upute da glumi Edwarda Wilsona što više emocionalno osakaćeno što može (te u tom pogledu nije jako daleko od Anthonyja Hopkinsa kao g. Stevensa, bolno ukočenog batlera u Ostacima dana). Stoga je teško navijati za protagonista, osim ako to ne uključuje meškoljenje i frustraciju radi njega! Nema sumnje u iskrenost njegovih motiva ili emocija, no kako ga kosi svaki vjetar međunarodnih afera od Drugog Svjetskog Rata do debakla u Zaljevu Svinja pod Kennedyjevim predsjedništvom, 'više dobro' razjeda njegovu ljudskost. Koliko god film ima mana, isplati se ići u korak s njegovim sporim sagorijevanjem. Slike i dijalozi iz filma ostale su mi u mislima danima. Ono što čini Dobrog pastira tako izazovnim nije njegova dužina niti političke komplikacije u njegovoj radnji, nego britka analiza onoga što sačinjava povjerenje i odanost – pogotovo kad se različite odanosti sukobe. I na kraju, potraga za znanjem koja je tradicionalno pripadala samo Bogu, rezultira u tome da se moraju donijeti odluke za koje je ograničeni i grešni ljudski um beznadno nekvalificiran.

Većina priče pokazana je u flashbackovima, dizajniranima da nam pomognu razumjeti misterioznu uvodnu sekvencu. U tom smislu ona slijedi strukturu poput one Špijunske igre Pitta i Redforda, nabijene akcijom. Ali ovo nije svijet Bonda niti čak Bournea; mnogo je bliži hladnoratnom teritoriju Le Carréova Georgea Smileya; polagan, metodički, diskretan, te stoga puno napetiji i uvjerljiviji. Samo gledajući ga, nikad ne biste pogodili da je Wilson viši šef obavještajne službe, dok putuje u Washington svaki dan pokraj bezizražajnih državnih dužnosnika u Trilby šeširima. To je upravo i poanta. Zapravo, ovo je na neki način američka počast i Tinker Tailor Soldier Spy-ju i Smileyevim ljudima – samo što su ovdje izdaje puno bliže domu. Wilson čak ima svog protivnika u KGB-u, misterioznog Uliksa (koga glumi magnetizirajući Ukrajinoamerikanac Oleg Štefanko), odražavajući Smileyevu KBG opsesiju, Karlu. Tapkaju jedno oko drugoga poput opreznih pantera, svaki čekajući da drugi prvi trepne. Ova međusobna opsesija je osobna i čini se da ima malo veze s podvalama njihovih političkih gospodara, činjenica koja ima očajne i tragične posljedice za Wilsonovu obitelj.

Obitelji bi nam trebale dati sve što trebamo od sigurnosti, povjerenja i otvorenosti. Ali Wilsonovo je djetinjstvo bilo puno duboke nesigurnosti: jedan od najdirljivijih flashbackova pokazuje ga kako kao dječak ometa pripreme za samoubojstvo svog oca, mornaričkog oficira. Zbog svoje vlastite ludosti i pogrešivosti, Wilsonov otac nije se mogao brinuti za svoju obitelj. Žanrovski je kliše (od Men from U.N.C.L.E. do Spooksa) da obavještajne službe rade kako bi omogućile običnim obiteljima da noću sigurno spavaju. No mladi se Wilson prijavio za obavještajni rad dok je još bio na Yaleu upravo kako bi zaštitio takve stvari. Uznemirujuće se čini da Uliks ovo razumije, budući da mu daje kodno ime 'Majka'. Uliksove riječi na rastanku u filmu dirljive su, stoga, (pogotovo nakon što je učinio sve od sebe da uništi Wilsonovu obitelj): 'Prijatelji mogu biti neprijatelji i neprijatelji prijatelji … Ja vjerujem u obitelj.'

Bez živućeg oca, Wilson je neizbježno privučen surogatima: Generalu Sullivanu (Robert De Niro) te britanskom profesoru Fredericksu (Michael Gambon). Oni su njegovi mentori u obavještajnoj službi te mu daju isti savjet. Sullivan kaže, 'Bez obzira na to što ti bilo tko kaže, neće postojati nitko kome možeš stvarno vjerovati.' Tada kao dio njegovog terenskog treninga u Londonu Fredericks daje ovu ledenu primjedbu:

Fredericks: Upravo one kvalitete koje čine dobrog obavještajnog službenika – sumnjičavi um, ljubav prema složenosti i detalju; mentalne sposobnosti da otkrije urote i izdaju – su same kvalitete koje najprije razaraju prirodno prosuđivanje. Sve što se čini jasnim iskrivljeno je, a sve što se čini iskrivljenim jasno… laž se maskira kao istina…

Wilson: Kako da znam da mogu vjerovati čak i tebi?

Fredericks: Ne znaš. Nadam se da ćeš imati dovoljno sreće da upoznaš nekoga kome ćeš vjerovati. Žao mi je što mogu reći da ja još nisam.

Takav savjet u jasnoj je opreci s posljednjim riječima Wilsonova pravog oca: 'Nemoj nikada lagati. Neće ti se vjerovati i nećeš imati prijatelja. Nećeš biti siguran.' Ipak, sve se tri očinske figure slažu u jednom: laži ne donose sigurnost. Wilson je jednostavno ušao u zanimanje gdje ne lagati može biti fatalno. No Fredericksovo korištenje riječi 'razarati' govori puno budući da tu nije uključeno samo 'prirodno prosuđivanje'. Svi odnosi u filmu bivaju oštećeni jer u svijetu blefiranja, dvostrukog te čak i trostrukog blefa, povjerenje je nemoguće. Stoga Wilsonove gorke riječi na rastanku svome engleskom sugovorniku, Archu Cummingsu (koga glumi Billy Crudup s herojskim, ali nažalost unaprijed osušenim na propast, pokušajem engleskog naglaska visokog društva). Cummings je otprilike utemeljen na MI6 izdajici Kimu Philbyju te, u ranoj etapi svog prijateljstva s Wilsonom, on pita, 'Znaš li koji je moj najveći strah? Da ću ostati bez prijatelja, potpuno sam.' Nakon što je otkrivena Cummingsova izdaja, Wilson ga naziva u Moskvu te mu jednostavno kaže, 'Tvoj najveći strah se obistinio.'

Najgora stvar u Wilsonovoj situaciji je ipak učinak koji njegovo zanimanje ima na njegovu vlastitu obitelj. Postojao je netko kome je Wilson mogao vjerovati: prekrasna Laura (Tammy Blanchard), kolegica s Yalea. Značajno je to da je ona gluha te tako ne može prisluškivati. Ona komunicira preko jezika tijela te čitanja s usana. Puno je teže glumiti kad ti netko čita svaki pokret, te uistinu ona uvijek zna kad nešto nije sasvim u redu s Wilsonom. Ipak ga njegov osjećaj dužnosti prisiljava da bez drame ostavi Lauru radi Clover, te sakrije svoju ljubav prema njoj do kraja svog života. Nakon njegovog braka, on prenosi svoje težnje na svog vlastitog sina, što pokazuje i odluka da ga nazove Edward mlađi. Odlučan je da napravi bolji posao nego svoj vlastiti otac. Odlučan je da mu pruži mjesto sigurnosti koje sam nikad nije imao kao dijete, te je njegova ljubav duboka i stvarna. Vidimo ih kako se grle samo dvaput u filmu (oba puta nakon vrlo uznemirujućih događaja), te su u te zagrljaje pretočeni svi očinski osjećaji jednog životnog vijeka. Ipak upravo je očevo zanimanje to što čini da se Edward mlađi osjeća duboko nesigurnim. Djetinjstvo Edwarda mlađeg bilo je puno šapata u hodniku i prisluškivanja, napola čutih razgovora, koje njegov otac odbacuje kao 'razgovori odraslih'. To su bile stvari koje su ga očito više brinule nego želja malog djeteta da otac bude s njime dok pokušava opet zaspati nakon noćne more. Dok odrasta, radi sve kako bi pridobio očevu pažnju, s vremenom čak i slijedeći njegove stope na Yaleu. No nikad nije do kraja uspio. Čak i na fakultetskom nastupu zbora u kom Edward Junior ima glavnu ulogu (odjek očevih studentskih strasti za pjevanjem Gilberta i Sullivana), vidi kako Wilson šapće s Uliksom, u očitoj prilici za susret. Ova atmosfera prisluškivanja (špijunski zanat) vodi Edwarda mlađeg u propast s razarajućim posljedicama. Zajedno s njegovom neispunjenom željom za sigurnošću doma, bio je laka meta za Uliksa. 'Majka' ga nije mogla zaštititi od toga. Na tragičnom kraju filma, Wilson stariji očajnički viče sinu:

Wilson: Ne mogu te više štititi. Ne mogu ti dati sigurnost.

Edward mlađi: SIGURNOST!? SIGURNOST!? Nikad se nisam osjećao sigurno s tobom jer je sve bilo tajna. Upravo ga je ovaj nedostatak sigurnosti doveo u ruke afričkom KGB agentu. Wilsonova žena (koju je dobro odglumila Angelina Jolie) je uglavnom neuvjerljivi lik – teško je objasniti što ju je točno prvo privuklo Wilsonu, osim možda privlačnosti snažnog i tihog tipa. No ona čini sve što može kako bi zaštitila sina od svijeta u kome živi njen muž, kao i sam Wilson, ali uzalud. Tu djeluju sile jače od oboje.

U ovom filmu radi se o pojedincima samo utoliko ukoliko oni otkrivaju cijenu većeg plana – stvaranja CIA-e i njenog razvoja do danas. Ovdje je teško ne uočiti suvremene političke odjeke. Pozadina sveučilišta Yale i za oca i sina osobito je značajna, jer je ono dom zloglasnom tajnom društvu Lubanje i Kostiju – čiji su članovi bili oba predsjednika Bush. Wilson, kao i njegov otac, iniciran je u bizarnim te čak opscenim polu-masonskim ritualima, kroz koje se oboje zaklinju na vječnu odanost svojim kolegama iz Kostiju. Iako su korijeni CIA-e (te njenog prethodnika Ureda za Strateške Usluge) povezani s Lubanjom i Kostima, ovaj film možda pretjeruje u toj vezi. Ipak, George Bush Senior uistinu je bio direktor CIA-e, kao što su mnoge ključne figure u njenoj povijesti bili članovi ovog ili drugih tajnih društava.

Kad Wilsona regrutiraju, on nema pojma čemu se prepušta – no upozorenja su tu od početka, personificirana u masnom Richardu Hayesu (kojeg briljantno glumi Lee Pace). Hayes nikad nije potpuno povjerljiv niti pouzdan. On o Wilsonovom primanju u Kosti kaže: 'Nadam se da nećemo morati preispitati tvoju odanost' (ne tako suptilna prijetnja nakon nepouzdanosti njegova suicidalnog oca). No kad film završava, Wilsonova odanost američkom cilju dokazala se kao apsolutna, nakon što je iskušana u najcrnjim uvjetima. Njegove vlastite ljubavi, kao i ona prema svom sinu, žrtvovane su. Njegovi su izbori uzrokovali da on izgubi sve osim svog profesionalnog statusa. On je kotačić u stroju. Ovo predskazuje prilično traljav detalj u njegovom prvom uredu u CIA-i – znak na vratima koji kaže, 'NIJE IZLAZ'. Ništa čudno što se Hayes okreće jedinom čovjeku kome može vjerovati kad se CIA preseli iz Washington DC-a u novi kompleks u Langleyu. Wilson je dokazao svoju vrijednost.

Richard Hayes: Predsjednik me zamolio da postanem Direktor i potpuno počistim sve na vlastitu odgovornost. Trebam nekoga kome mogu vjerovati. Nakon svega, još uvijek smo braća. Ova zgrada nije sagrađena bez tebe. Ti si srce i duša CIA-e. Tko zna, možda u tom svom sefu imaš i koju tajnu o meni. Cijelo ovo krilo bit će tvoj dio svijeta – špijunaža. Pogledaj uokolo. Imamo nadzorni sastanak. Možeš li to zamisliti? Misle da mogu gledati u naš ormar, kao da ćemo im to dopustiti.

[Hayes počinje odlaziti, zastaje i okreće se.]

Richard Hayes: Sjećam se da me jedan senator jednom pitao, zašto kad koristimo riječ 'CIA', nikad ne govorimo određeno, koja 'CIA'? Ja sam ga pitao, kad govoriš o Bogu, govoriš li određeno, koji bog?

Nezaustavljena snaga embrionske organizacije bila je najveći privatni strah generala Sullivana kad je tek unovačio Wilsona. Tada je uvidio potrebu za nadzorom.

Bill Sullivan: Moram ti reći, imam neke stvarne probleme s cijelom ovom stvari bez obzira na to koliko vas trebamo. Brinem se da će previše moći završiti u rukama nekolicine. Uvijek je u nečijem interesu da promovira stvarne ili zamišljene neprijatelje. Ja na ovo gledam kao oči i uši Amerike; ne želim da to postane njeno srce i duša. Zato sam rekao Predsjedniku da će biti potreban nekakav civilni nadzor kako bi ovo ovdje uspjelo.

Edward Wilson: Nadzor? Kako možete imati tajnu organizaciju ako vam ljudi stalno stoje za leđima?

Bill Sullivan: Znaš li tko je dao Hitleru njegovu moć? Činovnici i knjigovođe, državni službenici. Imam jednu slabost: vjerujem u pravednog Boga. Čini se da uvijek griješim na strani demokracije… Bojim se da smo i mi samo činovnici kad se sve zbroji.

Čini se da je poanta filma to da je CIA postala točno ono čega se Sullivan najviše bojao. Možda je to razlog zašto Robert De Niro kao redatelj glumi u kameo ulozi generala Sullivana, proroka. On vjeruje u pravednog Boga – i u potrebu za nadzorom nad grešnim ljudskim ustanovama. Hayes vjeruje da je CIA Bog, te tako da je nadzor i nezgodan i uvredljiv. Njegova CIA humanistički je super-panoptikon noćne more Jeremyja Benthama – svevideći, svečujeći, sveprisutni stroj za nadzor, koji sjedi olimpijski odvojen izvan masa daleko dolje. Kad se Wilson i Uliks konačno sastanu u muzeju Smithsonian, dječji zbor pjeva 'On ima cijeli svijet u svojim rukama'. U kontekstu filma, tema pjesme nije Bog nego CIA. Otuda dolazi i naslov filma kako možemo pretpostaviti. Opet dobri pastir u ovom kontekstu nije Isus, nego CIA. To je postalo 'srce i duša' Amerike, te je stoga nacija izgubila svoju ljudskost, i biva personificirana u njenom najvjernijem sluzi, Edwardu Wilsonu. Za ljudsko biće, ili organizaciju ljudskih bića, tražeći da bude ili zamijeni Boga je najveći ljudski grijeh. Tako Amerika nije Novi Jeruzalem otaca osnivača nego nova Babilonska Kula. Zato izbori koje radi takva organizacija vode do tolike katastrofe i propasti. Krasti mjesto Bogu je ludost, i na kraju je kobno.


Click here for the Culturewatch websiteČlanak je objavljen na Damarisovoj web stranici Culturewatch (www.culturewatch.org). Objavljujemo ga uz dopuštenje autora.

Autor: Mark Meynell studirao je na Oxford University (New College) i Cambridge (Ridley Hall). Njegove tekstove možete čitati na blogu quaerentia.

© Mark Meynell 2007.