Danas su moje misli usmjerene onima koji se ne osjećaju ničijim miljenicima.Znam, doduše: osjećaji nas počesto varaju, osjetila pogrešno usmjeravaju a rasudbe vođene nedostatnim ili krivim pretpostavkama navode nas na netočne zaključke. Pa, premda okruženi ljubavlju i pažnjom, ponekad pomislimo da nas nitko ne voli, da nikomu nismo važni, nikomu posebni, jedinstveni. No to obično brzo prođe, već sitna obazrivost ili ljubaznost vrati nas zbilji i opet se doživimo prihvaćenima i vrijednima.
Želimo biti prepoznati, poznati i dragi. Kao da se već u toj samoj potrebi očituje temeljna istina da smo dragocjena, čudesna stvorenja, da smo jedinstveni i svaki ponaosob voljeni - da je svatko miljenik Očev, miljenik Božji. Da se svatko u njemu smije i može osloniti, opustiti se i znati: važan sam, vrijedan sam, voljen sam, miljenik sam.
Danas pak mislim na one kojima je to iskustvo strano. Mislim na ljude koji se osjećaju – a možda to doista i jesu – odbačeni od sviju. Ljude koji se ne mogu nasloniti na nečije sigurno rame.
Mislim na ljude koji žive ovdje među nama, dva kućna broja niže u mojoj ulici, ljude koje nitko ne prepoznaje, pred kojima prelazimo na drugu stranu ulice, koji strše neuklopljeni u naša prosječna očekivanja, ljude svedene na brojke u statističkim tablicama, ljude čije nas siromaštvo vrijeđa, čija nas neukost odbija, čija nas tragična priča uznemiruje, čije nas stradanje napasno i neugodno proganja, ljude čija nesreća našu udobnost stavlja u pitanje. Ljude koji samo odjednom iskrsnu u crnoj kronici ili, bezimeni, neosobni u kakvoj problemskoj reportaži. Da ih bar ne vidimo!
Odbačeni. Odbačeni miljenici. Odbačeni miljenici Božji. Miljenici – kao i svi ljudi – doduše Božji, ali moji? Konačno, zašto bi i bili moji? Ako su Bogu dragi i mili, neka se on za njih brine, voli ih i prijateljuje sa njima. Kao što je Isus sa carinicima i grešnicima. I bludnicama. I gubavcima i najsiromašnijima među siromašnima.
Ali, to su druga vremena bila i neki drugi ljudi. Biblijski. A ne kao ovo moje moderno vrijeme i ovi naši «miljenici»: beskućnici, prosjaci, HIV-pozitivni, ovisnici, ljudi druge rase ili etničke pripadnosti, najamni radnici, domska djeca, starci napušteni od svojih obitelji, povratnici, obespravljeni, hendikepirani….
A Isus je ionako bio nekako na svoju ruku. Živio je neskladu s očekivanjima i običajima roda, staleža i domovine!
Prije nekoliko godina, odjednom, pojavio se u našem kvartu, niotkud, neobičan čovjek. U određeno doba dana prolazio bi iz šume, pokraj dječjeg igrališta, uz kontejner pa niz brijeg do obližnje pučke kuhinje. Nitko ga nije poznavao, nitko znao kako se zove, gdje živi. Bio je zarastao u bradu, u kaputu, prljav… zapušten. Nikad ništa nije govorio. Djeci koja su se igrala oko kuća bio je zanimljiv, čudan: pomalo su ga se bojali, pomalo mu se smijali. Jedan bi drugom skretali pozornost kada bi prolazio. Katkad, oni smjeliji, ponešto bi mu i doviknuli. Naposljetku ga je netko prozvao: Šumski.
Odrasli, ozbiljni ljudi, roditelji, susjedi bili su prema njemu nepovjerljivi, htjeli su da policija ispita njegov identitet.
Prolazilo je vrijeme, dani, tjedni, mjeseci: po Šumskom bi si čovjek dao i sat poravnati. Djeca su jednog dana u šumi otkrila njegov krevet od dasaka i kartona. Živio je Šumski u izolaciji od ljudi, u odbačenosti - izabranoj ili nametnutoj.
Jednoga dana jedna je obitelj u susjedstvu, usred takve posvemašnje odbačenosti, u Šumskom prepoznala miljenika Božjeg.
Pozvala ga je u svoj dom, nahranila ga, poklonila mu odjeću, otvorila mu svoju kupaonicu, zainteresirala se kakav to čovjek živi iza tog zanemarenoga obličja. I, najvažnije, toplo ga primila. Saznali su elemente njegove životne priče, angažirali se da mu sustavno pomognu.
Ubrzo nakon toga Šumski je nestao. Nitko ne zna kamo je otišao. Je li ga neočekivana prisnost ove obitelji oslobodila ili mu je još bilo preteško prihvatiti sebe kao čovjeka koji ne mora biti odbačen. Čovjeka miljenika.
Djeca ga još uvijek pamte i spominju. Možda se vratio svome domu, a možda se preselio u vaše susjedstvo. Ne znam.
Danas, razmišljajući pred vama i s vama o čovjeku kao miljeniku Božjem, čovjeku s velikim Č, miljeniku – što bih da se prvenstveno, naravno, odnosi ne mene i meni bliske – ne mogu a da zajedno s vama ne pomislim na sve one koji se zbog okolnosti u kojim žive ne osjećaju miljenicima Božjim. Na one odbačene miljenike koji bi ipak tako rado bar nekom među nama, bar ponekad, bar u nečemu bili vrijedni i dragi.
