U siječnju 1972. prosvjed boraca za ljudska prava na ulicama Londonderry-a u Sjevernoj Irskoj se pretvorio u masovni pokolj. Vojnici elitne britanske paravojne jedinice otvorili su vatru na nenaoružane prosvjednike. Ubili su 14 osoba i ranili 13. Najmlađi ubijeni imao je samo 17 godina. Taj dan, od tada poznat kao Krvava nedjelja (Bloody Sunday), pokazao se kao prekretnica irskog konflikta. Nenasilni pokret za ljudska prava je napušten kada su se tisuće žena i muškaraca pridružile snagama IRA-e. Više od 6.000 osoba je poginulo u nasilju koje je zahvatilo Sjevernu Irsku i Veliku Britaniju.

 

U lipnju 2010. završen je Savilljski izvještaj (Saville Report) kao kulminacija 38 godina duge kampanje obitelji poginulih i 12 godina duge istrage (najduže u povijesti) događaja povezanih s Krvavom nedjeljom.

Izvještaj potvrđuje nevinost poginulih i na taj način negira zaključke površne istrage britanskog suca Lorda Widgery-ja koja je provedena nekoliko mjeseci nakon pokolja. Britanski premijer David Cameron, predstavljajući Savillski izvještaj u Domu Parlamenta, izrekao je ispriku obiteljima ubijenih u ime nacije i njene vlade. Isprika, iako upućena skoro četiri desetljeća nakon događaja, slavodobitno prihvaćena je od stanovnika Londonderry-ja.

 

Nacije nisu poput pojedinaca, ali političke vođe mogu imati ogroman utjecaj na način kako pojedinci izlaze na kraj s bolnom poviješću nacije. Priznavanje pogrešaka političara, policijskih snaga i vojske pojedincima pokazuje da su priznati kao osobe i da njihova patnja nije bila uzaludna. Kolikogod kasno stigle ona doprinose časnim sjećanjima na njihove ljubljene. Želja za očuvanjem časti može biti moćan pokretač u traženju osvete, a isprike mogu ugasiti želju za osvetom. Mogu, ali neće.

 

Nema ničega automatskog u procesu nacionalnog iscjeljenja. Čak i kada isprike političara vode do progona ili ostavki odgovornih (a, u većini slučajeva bi trebale) još uvijek nema garancije da će doći do pomirenja. Isprike mogu biti odbijene od onih koji se odluče držati identiteta „žrtve“. Mogu voditi i opravdavanju za nastavak nasilne borbe protiv države.
Od strane onih koji podržavaju državu i vojsku obično postoje značajna ulaganja u nacionalne „heroje“ - često elitne borbene jedinice čiji pothvati se slave  u popularnim fikcijama i filmovima. Od njih isprika može biti shvaćena kao izdaja cijele jedinice ili čak čitave vojske.

 

Svaka nacija treba svoje "heroje" a priznavanje da su njeni heroji krivi za ratne zločine ili druga nelegalna ubojstva može ugroziti stavove "mi dobri protiv njih zlih" na osnovi kojih mnoge nacije ili zajednice grade svoje identitete.

 

Kako god bilo, čak i ako je istinu i pravdu nemoguće u potpunosti postići  one su neophodne u procesu iscjeljenja među osobama i narodima jer umanjuju kolektivnu samopravednost. Oproštenje je u središtu kršćanske poruke. Ono se ne nudi od moćnih već od onih koji nemaju moć.

 

Raspeti je krajnje nevina žrtva koja slama vezu između krivnje i patnje. To nije jeftino oproštenje koje ignorira istinu i pravdu, već teško i skupo opraštanje koje omogućuje nove početke i nove odnose koji se ne zasnivaju na snazi već na radikalnom jedinstvu. Svako djelo oproštenja je kreacija koja uništava stereotipne slike i mitove koje imamo jedni o drugima. To je odbijanje da se prema drugima odnosimo na način kako su se drugi odnosili prema nama i samim time stvaranje novih mogućnosti za budućnost.

 

Usudimo li se nadati da će primjer koji je dao David Cameron biti kopiran od vođa zemalja kao što su Sri Lanka, India, Izrael ili SAD? U slučaju Sri Lanke, gdje ja živim, šanse su prilično male. Strogi zakoni izvanrednog stanja su još na snazi i usmjereni su protiv svakoga tko se usudi predložiti da su u tridesetogodišnjem ratu koji je završio prošle godine zločini počinjeni na svim stranama. Vladajući režim nastavlja retoriku o "ratu protiv terorizma" i nije voljan podržati bilo kakvu neovisnu istragu o ratnim zločinima ili kršenju ljudskih prava od strane nacionalnih heroja i mutnih paravojnih formacija koje već godinama nekažnjeno djeluju.

U dominantno religioznoj kulturi na isprike se gleda kao na znakove slabosti a ne snage. Dobrovoljne ostavke javnih dužnosnika su potpuna nepoznanica. Može li, u takvom ozračju, adresiranje trenutnih i stvarnih potreba svih ratnih žrtava i njihovih obitelji, osobito onih Tamila koji su još u koncentracijskim logorima, biti prvi korak u procesu iscjeljenja?

Vinoth Ramachandra Dr Vinoth Ramachandra rođen je u Colombu, Sri Lanka. Diplomirao je i doktorirao nuklearnu fiziku na "University of London". Umjesto nastavka akademske karijere 1980 se vratio u Sri Lanku da bi pomogao u osnivanju kršćanskog studentskog pokreta. Od 1987 je regionalni tajnik IFES-a za Južnu Aziju. Godinama je uključen u pokret za očuvanje ljudskih prava u Sri Lanki, kao i međunarodne organizacije "Micah Network" i "A Rocha". 
Autor je nekoliko knjiga od kojih se najnovija "
Subverting Global Myths: Theology and the Public Issues that Shape Our World (2008)" bavi temom rušenja ustaljenih globalnih mitova. Njegove tekstove možete čitati na blogu Vinoth Ramachandra.