Jedan od likova u filmu Društvena mreža (The Social Network) slijedećom izjavom nastoji definirati generacije: „Živjeli smo na farmama, pa smo živjeli u gradovima, a sada ćemo živjeti na internetu.“ To je zastrašujuća misao. Kakva vrsta života se živi na internetu? U mom postu objavljenom 31.10.2009. (“Becoming Faceless?”) natuknuo sam kako se kao osobe mijenjamo tehnologijom koju koristimo i iznio svoje razloge zašto sam suzdržan od svijeta društvenih medija.
Većina mojih suradnika u organizaciji u kojoj radim su „umreženiji“ od mene. Imaju neobične kablove i gadgete polu-trajno prikačene za svoje uši, a velik dio svog radnog vremena provode na Facebooku, Twitteru, Skypeu i e-mailu. Jednim klikom mogu poslati komentare i odgovore velikoj i anonimnoj publici. Ali, prestao sam očekivati duboke i promišljene odgovore na moje e-mailove. Možda moja pisma nestaju ispod hrpa informacija kojima su moje kolege preplavljene. Ili, što je vjerojatnije, oni jednostavno nemaju vremena da se isključe i misle prije nego što stisnu Reply gumb. To dovodi do zanimljivog pitanja: „Na koji način ljudska komunikacija pati kao posljedica raširene uporabe novih komunikacijskih medija?“
Ako ste u iskušenju odbaciti moje komentare kao nostalgična naklapanja pročitajte nedavno objavljenu knjigu Jarona Laniera „Ti nisi gadget“ (You Are Not a Gadget: A Manifesto, Penguin, 2010). Lanier nije tehnofob ili ignorant. Kao jedan od pionira virtualne stvarnosti, (on je uistinu prvi skovao izraz „virtualna stvarnost“) Lanier pripada onoj rijetkoj skupini inženjera koji filozofski promišljaju svoj rad. On je ciničan prema redukcionističkim tendencijama koje prevladavaju u području računalne znanosti (na primjer reduciranje razmišljanja na procesuiranje informacija i podlaganje samih sebe strojevima). On ističe da svaki softverski program utjelovljuje osobnu filozofiju. „Nemoguće je raditi s informacijskom tehnologijom a da se ne uključimo u društveno inženjerstvo.“
Najmanja promjena u nečemu naoko tako trivijalnom kao što je lakoća uporabe gumba može ponekad u potpunosti promijeniti obrasce ponašanja. Na primjer, Jeremy Bailenson, istraživač na Sveučilištu Stanford, je demonstrirao da promjena veličine osobnog avatara u virtualnom svijetu mijenja samopouzdanje i sliku o sebi nekog pojedinca. Lanier skreće pozornost na obilje „anti-ljudske retorike“ u svijetu računala. Kevin Kelly, osnivač časopisa Wired, je izjavio sa više ne trebamo autore jer se sve svjetske ideje, svi fragmenti koji su bili sadržani u knjigama određenih autora, mogu spojiti u jednu jedinu veliku globalnu knjigu. „Ljudi degradiraju sami sebe da bi strojevi cijelo vrijeme izgledali pametni“ piše Lanier. „Prije sloma bankari su vjerovali u navodno inteligentne algoritme koji mogu izračunati kreditne rizike prije nego se odobre loši krediti. Zahtijevamo od učitelja da koriste standardizirane testove kako bi studenti izgledali dobro za algoritme… Pridruživanje inteligencije strojevima, masama fragmenata i ostale nadobudne ideje više zamagljuju nego što rasvjetljavaju… Tretiranje računala kao inteligentnih, autonomnih etniteta završava izvrtanjem procesa stvaralaštva naglavačke. Ne možemo si dopustiti da ono što smo sami stvorili toliko cijenimo.“
Njegovi najoštriji komentari su usmjereni prema stvaraocima onoga što nazivamo Web 2.0. „Slama mi se srce kada razgovaram s energičnim mladim ljudima koji idoliziraju ikone nove digitalne ideologije kao što su Facebook, Twitter, Wikipedia, i sl…“ U uvodu knjige on izjavljuje: „Prije nego dijeliš sebe s drugima trebaš biti netko.“ Ali, za Marka Zuckerberga dijeliti svoje izbore s drugima (i činiti što god oni čine) znači biti netko. Kada ljudsko biće postane skup podataka na web stranicama poput Facebook-a on ili ona nestaju. Stisnuti smo u identitet višestrukih izbora. Wikipedia zanemaruje kontekst i osobnu perspektivu bez koje informacija može biti opasno obmanjujuća. Ali, probajte tražiti bilo koju temu na internetu i prva stranica na koju ćete biti upućeni će biti Wikipedia. Nedavne političke i pravne debate u Americi o „objavama“ na Wikileaksu su možda u drugi plan stavile druge ozbiljne prijetnje slobodi – objave koje proizvodi reklamna industrija ili kompanije koje se bave kreditnim karticama i koje mogu kupiti i manipulirati osobne podatke radi vlastite dobiti.
U članku naslovljenom „Generacija Zašto?“ (‘Generation Why?’) se Zadie Smith, koji predaje engleski na Harvardu i koja je samo desetljeće ili nešto više starija od Zuckerberga, žali da „naš ogoljeni, umreženi Ja ne izgleda slobodniji već samo više posjedovan“. Za nju Facebook odražava tužnu realnost. „500 milijuna pravih, osjetljivih ljudi zarobljenih u neobazrivim mislima studenta druge godine na Harvardu koga zanimaju studentske preokupacije. Koji je tvoj status u odnosima? (Izaberi jedan. Može postojati samo jedan odgovor. Ljudi moraju znati.) Imaš li „život“? (Dokaži. Objavi slike.) Voliš li prave stvari? (Napravi listu. Stvari koje možeš voljeti uključuju: filmove, glazbu, knjige i televiziju, ali ne uključuju arhitekturu, ideje ili biljke.)“
S obzirom na velik broj kršćana uključenih u svijet računala i informacijsku tehnologiju, osobito u Indiji, Južnoj Koreji i USA, zašto je tako malo kritičkih i teoloških promišljanja ovakve prirode u našim crkvama i na teološkim fakultetima? Između svih ostalih ljudi, kršćani bi trebali biti duboko zainteresirani u komunikaciju s obzirom da je samo-komunikacija Boga u ljudskom obličju u srži Evanđelja. Zbog čega je sekularnim znanstvenicima i drugima prepušteno da oblikuju proročke uvide koje očajnički trebamo u našem tehnološki pokretanom okruženju?