O Bože...
Ti imaš bolji pregled,
ali iz našeg tupog kuta
izgleda gusto.
(Đ.B.)

Sve se skupilo tih dana.

Najprije nam se pokvario televizor. Ima dvadesetak godina i starac se odlučio odmoriti od svakodnevnog posla. Za razumjeti ga je. Ta nije on čovjek, nego najobičniji stroj koji ne mora podnositi toliko gluposti.

Zatim nas je automobil počeo zezati. Kažem automobil da ne bih morao reci fićo jer strahujem da će mi se smijati koji čuju da netko još uvijek to vozi. Mi smo sretni što i to imamo. Osim kad, kao sada, postane pokvaren. Za razumjeti ga je. Ta nije on čovjek, nego najobičniji stroj koji može zahtijevati da mu se dade ono što mu pripada.

Kap koja je prelila čašu bio je ispad mog nekadašnjeg učenika. Taj balavac, ne samo po godinama, nego i po ponašanju i po mentalnom sklopu, neodgovorna i nepouzdana duhovna nakaza, uspio je završiti školu samo zato jer su profesori učinili sve da ga ne bi morali duže gledati. Tek što je dobio potvrdu o maturi, na kojoj nije pisalo da je darovana pa je bila i valjana, roditelji su ga preko prijatelja zaposlili na tako dobrom mjestu da prima plaću dvaput veću od moje. To što ja imam više godina škole, nego on života nije ga nimalo smelo da drsko, ne dajući se opteretiti brojnim prolaznicima, premda me prije oslovljavao imenom ili titulom, vikne: "Kuzmičiću, gledaj ovo!" A ovo se, bilo slučajno, bilo namjerno, nalazilo baš u lisnici nabrekloj od prve plaće. Za razumjeti ga je. Budala - što se tu može!?

A ja, pošteđen svih drugih zala, kažnjen sam inteligencijom. Dovoljno sam pametan da vidim što se događa, dovoljno pošten da sam to ne činim i dovoljno nemoćan da bilo što promjenim.

Kad se krene  ja ću se ipak držati po strani i prisjećati se što je bilo nakon prva tri zla.

Netom primim svoju plaćicu, odem do mjenjačnice i kupim onoliko maraka koliko trebamo za platiti stanarinu. Tog dana službenica nije imala nego novčanice male vrijednosti pa me upitala smije li mi dati tako. Složio sam se jer mi je svejedno hoće li mi dati nekoliko ili puno novčanica, kad ionako ne prespavaju kod mene. Radosna što netko razumije i njenu muku, izbrojila mi je novce, dala račun i pozdravili smo se do sljedećeg mjeseca.

Došavši kući izbrojio sam novce, a onda sam sa suprugom ponovno izbrojio i nakon toga još nekoliko puta. Bili smo potpuno sigurni: službenica mi je dala pedeset maraka više.

Ni ne razmišljajući posebno i supruga i ja smo se odlučili vratiti novac koji nama ne pripada. Sutradan, odlazeći subotnju kupnju, svratili smo do mjenjačnice i službenici vratili njenih pedeset maraka. Pribravši se od iznenađenja, zbunjena je i sretna rekla da bi malo tko to učinio i pozvala nas na piće, želeći nam se tako odužiti. Zahvalili smo se i rekli da ne bismo jer žurimo kupiti ono što moramo (i možemo!).

Premda bi nam taj novac itekako dobro došao ni na trenutak nismo pomišljali zadržati što nije naše. I još se pitamo zašto živimo u neimaštini...

Šetajući obližnjim parkom, ne po najbližim, nego po za to određenim putovima, razmišljam o jednoj stvari. Zamišljam da je nedjelja, kasno prijepodne i da je otvorena još samo jedna trgovina. Ona na drugoj strani parka. Na početku se nalaze dva čovjeka u potrazi za kruhom. U trgovini je samo jedan jedini hljeb. Prvi čovjek ide prema trgovini po popločenoj stazici, a drugi ide poprijeko preko travnatih površina. Drugi stiže prije i odnosi zadnji hljeb kruha. Ma što sudili o tome, smatram da nije pravo pitanje: "Tko je bolje prošao?", već da treba pitati: "Tko je ispravno postupio?".