Pretpostavimo da je presuda pravedna i da je Božji odgovor na molitve vjerničkoga puka. Vjernik zna da Božji odgovor na molitvu nije uvijek u skladu s njegovim očekivanjima. On nije uvijek ''da'', ponekad je i ''ne''.

Vjernički je puk proteklih dana, u očekivanju izricanja presude hrvatskim generalima, zajedno sa svojim biskupima molio na mnogim mjestima u Hrvatskoj. Po objavi presude zavladala je konsternacija. Molitva za pravednost u sebi je uključivala očekivanje oslobađajuće presude. No dogodilo se suprotno. Dvadeset i četiri (Gotovini) i osamnaest godina zatvora (Markaču). Nepravomoćno doduše, ali ipak bolno. U ovom kratkom se osvrtu ne namjeravam zadržavati na pravnim i političkim aspektina presude, već na isključivo vjerničkim.

Molioci se susreću s teškom dilemom. Je li presuda odgovor na molitve (pa je presuda pravedna, što posebice vojni biskup izričito negira) ili je Bog prečuo molitve pa se UN-ov sud u Haagu rukovodio nekim drugim načelima pri donošenju presude (kako reče predsjednik Josipović, što je izazvalo ljutnju vjernika)? U ovom drugom slučaju presuda je nepravedna, a mi ne možemo nego priznati da smo uzalud molili, da su suci i njihove odluke neovisne od Božje volje i pomoći i da su moćniji (barem za neko vrijeme) od Boga kome se vjernici obraćaju. A to je moliteljima najteže prihvatiti. Na skliskom smo terenu.

Presuda ne imputira generalima Gotovini i Markaču da su osobno počinili djela zbog kojih su zaslužili dugogodišnje robijanje, već im se na teret stavlja sudioništvo u “udruženom zločinačkom pothvatu“. Činjenica da su obojica sudjelovala na brijunskom sastanku i kasnije rukovodili operacijama tijekom Oluje i tome pridodano nesprečavanje i neprocesuiranje zločina koji su se kasnije bez sumnje dogodili, sudu je bilo dovoljno da “nepobitno utvrdi njihovu krivicu, po svim točkama optužnice, osim jedne“, kako reče sudac Orie.

Pretpostavimo da je presuda pravedna i da je Božji odgovor na molitve vjerničkoga puka. Vjernik zna da Božji odgovor na molitvu nije uvijek u skladu s njegovim očekivanjima. On nije uvijek “da“, ponekad je i “ne“. U konačnici zar ne kažemo: “Budi volja tvoja“, a ne naša. Pa kad tome još dodamo: “kako na nebu tako i na zemlji“ onda nam je jasno da svi oni pobijeni nakon okončanje legitimne vojne akcije, kako naglašava sud, moraju biti pravedno okajani, da i iz groba zazivaju pravdu. Tko je to učinio? General Gotovina sigurno nije, ali čak iako je njegova ljutnja na sastanku, čiju smo snimku imali prilike vidjeti, iskrena, nije poduzeo korake nužne za kažnjavanje zločina i to danas dolazi na naplatu. Svi smo znali za oko 600 ubijenih civila jer je na to HHO (a posebice je tu glasan bio Drago Pilsel), jasno ukazivao. Tekstovi poput Kustićeva “Neviđena humanost ratovanja“ nisu mogli prebrisati smrti civila, spaljene kuće, pokradene stvari.

Uz to imamo još jedan važan element u vjerničkom promatranju cijele priče. S više se mjesta moglo čuti i pročitati usporedba Gotovine s Isusom. Obojica su, kaže se, nepravedno osuđeni. Vjernici znaju: koliko god izvanjski izgledala nepravedna presuda Isusu (kad ih se već uspoređuje), ipak je u teološkom tumačenju njegove smrti ona pravedna jer je “na sebe preuzeo naše grijeh“, a kazna za grijeh je smrt. To što ga je Pilat osudio na smrt, a da osobno grijeha nije počinio, za vjerničke je oči drugorazredno jer on gleda i iza vidljivoga, a to je baš žrtva jednoga za spas mnogih. Mogu li i u ovom trenutku vjernici gledati na presudu generalu Gotovini istim očima? Možda on mora platiti za one koji su nekažnjeno, krali i palili, kad već nisu uhićeni i procesuirani? I kad je već na djelu usporedba Isusa i Ante, valja podsjetiti da je Isus u agoniji Getsemanskog vrta molio da ga mimoiđe gorki kalež trpljenja i smrti, ali se to nije dogodilo. I to je bio Božji odgovor na molitvu. Bog vidi i ono što je našim očima još skriveno.

Dakako, najupitnije je može li se nekritički poistovjetiti Gotovinu s Kristom. Osobno, tu imam više dvojbi nego izvjesnosti, jer se ni Gotovina sam u tom smislu nije odredio, barem koliko je javnosti poznato. Oni koji misle da može, moraju najprije sebi odgovoriti prihvaćaju li Božji odgovor na molitve čak i onda kad se ne slaže s njihovim očekivanjima, kao što je to Isus učinio. Uz izuzetak riječkog nadbiskupa koji prepoznaje tu mogućnost, iz vjerničkih se krugova uglavnom čuju neslaganja s presudom. Zaboravlja se pri tom na molitve. A na njih Bog uvijek odgovara. Čujemo li njegov odgovor?

Možda u ovom trenutku ni sami sudionici suđenja nisu svjesni da su utrli put i nekim drugim suđenjima. Ako je ovo pravedna presuda, onda u nekoj (možda dalekoj budućnosti) očekujem:

Pravedno suđenje zbog organiziranog zločinačkog pothvata imperijalnim silama koje širom svijeta siju smrt nebrojenih ljudi dokidanjem pravnih poredaka koji im nisu po volji, bombardiranjem koje ni uz najsuvremeniju tehnologiju ne može izbjeći stradanje civila, nametanjem svojih rješenja koja zadovoljavaju samo interese multinacionalnih kompanija, vojnog i naftnog kompleksa. Suđenje zločincima koji skriveni iza političke moći uzrokuju trpljenje mnoštva diljem svijeta. Možda ne sutra, ali sudac Orie je otvorio Pandorinu kutiju za neka buduća suđenja.

Pravedno suđenje zbog organiziranog zločinačkog pothvata međunarodnim monetarnim institucijama (burze, banke, MMF, Svjetska banka...) koje su osiromašile nebrojene milijune i lišile ih svakog ljudskog dostojanstva koncentrirajući kapital u rukama uskog kruga povlaštenih na račun svjetske sirotinje.

Pravedno suđenje zbog organiziranog zločinačkog pothvata farmaceutskim koncernima koji najprije uzrokuju bolest kako bi je 'liječili' svojim pripravcima, a koji u najvećem broju slučaja uopće ne djeluju i u mnogim slučajevima izravno truju. Njihovi pripravci djeluju najbolje na njihove bankovne račune.

Ni imperijalne sile, ni financijske institucije, ni farmaceutska industrija (da spomenemo samo neke legalizirane organizirane zločinačke pothvate) ne mogu nanijeti toliko zla, a da se svjesno, namjero i pomno isplanirano ne udružuju kako bi za zadovoljenje sebičnih interesa nanosili bol, uzrokovali smrt, širili bolesti i osiromašivali najveći dio svjetskog stanovništva. Veliki se osjećaju zaštićeni. I jesu za neko vrijeme, ali baš se po tome prepoznaje vjernik: uzdaje se u onoga koji ne samo da vidi trpljenje obespravljenih već i obećaje da će njegova pravda jednom zavladati.

Onaj tko dragovoljno prihvati križ, ako je suditi po Isusu, ne zna na kakvo je dobro Bog spreman izvesti njegovo trpljenje. Tome nas barem Uskrs uči. Prihvaća li to i sam Gotovina kao i vjernički puk koji za nj moli?


Giorgio Grlj, Glavni tajnik STEP-a (1988.-1992.) Tekst preuzet s www.kriz-zivota.com 20.4.2011.