Kad me upitaju, ja naglasim da nisam odslužio nego odrobijao vojsku. Ali nije bilo tako strašno. Maltretirali su me zato što sam u ono vrijeme bio svećenički kandidat – neprijatelj naroda i kontrarevolucionar, ali to nije bilo nepodnošljivo,ni približno slično pričama drugih bogoslova i ,što je najvažnije, moglo se u tome naći nešto dobro, nešto lijepo. Jedino nisam mogao popraviti činjenicu da sam, namjesto normalne godine, u JNA proveo 366 dana. Mogao sam misliti da će mene dopasti prijestupna godina.

Najprije sam morao proći pješadijsku obuku. Učili su me ratovanju. To nisam htio naučiti. Bilo je jezivo slušati bijednike sa zvjezdicama kako zaneseno govore o tehnici koja uništava živu neprijateljsku silu. O oružju koje ubija ljude. A mene su sve do tada odgajali za ljubav. Srećom, ispalio sam samo devet metaka. Negdje u sredini obuke, prije najgorih terena, pucnjave i ratnih igara, prolio mi se po desnoj ruci vreli, tek spremljeni grah, pa sam ostatak obuke proveo ležeći u bolnici ili paradirajući s rukom u zavojima. Užasno me je boljelo, osjećao sam se nesposoban i bio sam sretan.

Druga sreća u vojsci bila je činjenica da sam bio kuhar. Tu suvišnu godinu dana nisam proveo pod puškom, nego u kuhinji, uz kotlove, radeći korisnu stvar. Spremajući hranu za supatnike.

U vojsci sam upoznao krasne ljude. Ljude s kojima se može biti prijatelj. Ljudi koji su uljepšali to vrijeme. Dragi drugovi do groba (abecednim redom poredani) Alan Dundović, Branko Jovanović, Ivan Preis, Slađan Simijanovski, Andrej Štolfa, Marko Urankar i Joža Zupančić.

Rado se sjetim i dragih, zanimljivih ljudi koje sam upoznao. Gdje li su i kako su (abecednim redom poredani) Baki, Crnković, Dragan, Dugi, Hođa i Pravoslavni Svećenik, Igor, Jernej, Ljubas, kapetan Milošević, Pajo, Paradžik, Pinoza, Tandara, Trajkov i mnogi drugi čija mi imena sada ne padaju na pamet?

Upoznao sam i gadove, ništarije, emocionalne i moralne olupine, oliš kojega ne želim spominjati. Devet mjeseci je sa mnom bio i kum Željko. I njega sam sigurno susreo, premda se nismo upoznali niti smo sanjali da će mi baš on biti vjenčani kum. A da smo znali...

Upoznao sam i Raka.

Dijelio sam ručak. U Prištini je bilo preko dvije i po tisuće vojnika koje je trebalo nahraniti. S radošću sam radio svoj posao, ali tog dana sam bio nešto ljut. I zato se to i dogodilo.

Kad sam došao na red, Rak je, osim svog tanjura hrane, uzeo još jedan i dao nekom koji ga je odnio. Vidjevši to, oduzeo sam Raku tanjur i rekao da ode jer je svoju hranu upravo dao onom drugom. Rak se, dakako, počeo sa mnom svađati. Malo smo se prepirali, malo smo se vrijeđali, a onda smo se odlučili potući. Ne mogu vjerovati, ali ja sam mu rekao da ako ima što raspraviti neka izađe van pa ćemo to raspraviti muški – šakama. U svome bijelom kuharskom odijelu prošao sam kroz blagovaonicu prema izlazu, spravan mlatiti se s čovjekom kojega prvi put zamjećujem radi običnog tanjura nekakve hrane. Rak je, valjda da ne ispadne kukavica, pošao za mnom. Za njim su pošli i svi drugi ostavljajući ručak. Jedni navijati za mene i braniti ne ako treba. Drugi navijati za Raka i braniti ga ako treba. Treći su samo došli gledati, ali i oni su bili odlučni potući se – ako treba.

Stali smo u krug, jedan nasuprot drugom i nuđali onog drugog da prvi počne. I prije nego li smo počeli, došao je dežurni časnik, rastjerao gledatelje, a nas rastavio. Mene je poslao u kuhinju dijeliti hranu, a Raka je poslao što dalje od kuhinje. Gladnog.

Imao sam cijelo popodne, kad su utihnuli priglupi komentari maloumnika, razmišljati o tome što se dogodilo i pokajati se za ono što se dogodilo.

Za večeru je, kao prvo jelo bio burek. Vojnici su voljeli jesti burek, ali ga je uvijek bilo malo i malo njih ga je uspjelo jesti. Želeći se ispričati Raku, stavio sam na stranu dva vruća bureka i odlučio mu ih dati za večeru. Jedan od kuhara, doznavši što želim učiniti, počeo me odvraćati:

- Zar si lud? Ako to učiniš znat će da se predaješ. Značit će da si kukavica i znat će da te je strah. Značit će da priznaješ poraz. Nemoj biti lud.

Stajao sam sa strane i kad sam vidio Raka kako je ušao, pokupio nekakav bezvezni čušpajz i sjeo za stol, uzeo sam bureke i odnio mu ih. Sjeo sam za njegov stol, njemu preko puta. Svi Rakovi prijatelji su se okupili. Rak je bio uplašen. Pružio sam mu bureke i rekao:

- Dobar tek!
- Hvala.

Do kraja tjedna su Rak i njegovi inžinjerci otišli u brda praviti nekakve ceste i dok sam ja bio u Prištini nisu se vraćali. Nikad ga više nisam vidio. Jedino je Dundović, koji je bio gore s njima i kuhao im, navrativši jednom rekao da me je Rak pozdravio.