Zamislite si središte nekog britanskog grada u petak navečer. Mnoštvo ljudi koje se izlijeva iz barova i klubova konzumiralo je velike količine alkohola. Njihovi postupci, govor i percepcija realnosti prilično su različiti od toga kakvi su bili ranije toga dana, pokazujući kako se obrasci ponašanja i funkcije mozga mogu izmijeniti kemikalijom, u ovom slučaju etil-alkoholom. Poznati su također i drugi stimulansi koji izmijenjeno stanje svijesti vode prema promjenama u ponašanju, a neki se od njih, kao što su lijekovi za depresiju i tjeskobu, liječnički prepisuju.

Proučavanjem funkcije mozga doznajemo više o biokemijskim aspektima živčane provodljivosti, raspoloženja i stanja besanosti. Također razumijevamo da unutar mozga postoje specifični mehanizmi prepoznavanja različitih biokemijskih molekula. Neke droge, uključujući određene prepisane farmaceutske proizvode, ustvari doista ometaju ili mijenjaju prepoznavanje i kasniju "upotrebu" određenih biokemijskih tvari u mozgu. Ovo nas navodi na promišljanje o genima. Specifične genetske aktivnosti omogućavaju stanicama proizvodnju ne samo biokemijskih tvari u mozgu već također i molekula uključenih u njihovo prepoznavanje i upotrebu. Ovo upućuje na sasvim ispravnu pretpostavku o tome da geni utječu na funkcioniranje mozga i ponašanje. Također moguće je zapaziti da određene vrste povrede mozga dovode do dramatičnih promjena ponašanja i osobnosti, ističući povezanost aspekata svijesti i ponašanja s fizičkom strukturom i organizacijom mozga.


 

Geni za ovo i ono

Znanstvenici se općenito slažu s tvrdnjom da geni utječu na ljudsko ponašanje. Međutim, pogrešno je pretpostaviti da je naše ponašanje genetski određeno. Postoje dva argumenta tomu u prilog. Prvi je opće filozofski: pogrešno je usvojiti naturalističku zabludu da fizički opis nekog fenomena ima zadnju riječ, da nema potrebe za bilo kakvim daljnjim objašnjenjem. Nažalost, naturalistička zabluda pronalazi put u razmišljanje mnogih, na što su uvelike utjecale izjave znanstvenika poput Richarda Dawkinsa, koji tvrdi da smo mi jednostavno produkti svojih gena.

Ovaj je mit također izražen u frazama poput ove: "Znanost je jamačno pobila postojanje Boga." Znanosti nije moguće ništa takvoga. Ona nema autoriteta u duhovnoj realnosti. Znanost je ta koja osigurava opis fizičke prirode svemira. Kršćani koji rade na znanstvenim poljima vjeruju da to baca tračke svjetlosti na rad Stvoritelja – a uvid u to doista je povlastica.

Drugi argument koji osporava determinizam genetskog biheviorizma jest u tome da ga znanstvene činjenice ne podržavaju. Znanost o bihevioralnoj genetici koja se sve više razvija u osnovi podržava ideju da geni utječu na ljudsko ponašanje. Međutim, okolina, uključujući socijalne čimbenike, te iskustvo također utječu na ponašanje. Moguće interakcije između ovih faktora i genetske aktivnosti vrlo su složene. Ovo znači da je nemoguće izravno povezati neku bihevioralnu ili osobnu značajku i aktivnost gena.

Mediji nam ipak vole govoriti drugačije. Jednostavno je, dobra je priča, relativno je lako razumjeti da postoji, na primjer, neki "gen homoseksualnosti", "gen nasilja" ili čak "gen nevjere". Nažalost, nijedan od ovih gena ne postoji, no mediji nastavljaju iznositi takve tvrdnje: oni su usvojili naturalistički redukcionizam povezan s ljudskom genetikom.

Ne samo geni

Mnogi primjeri ukazuju na ograničenja genetičkog pristupa. Prvo se odnosi na veze između živčanih stanica (neurona) u mozgu koje nastaju tijekom razvojnog perioda i tijekom cijelog život. Premda geni bez sumnnje određuju strukturalne i biokemijske komponente neurona, oni ne mogu odrediti veze koje se uspostavljaju; broj mogućih spojeva jednostavno je prevelik. K tome, veze se, na temelju učenja i drugih iskustava, i stvaraju i nestaju tijekom cijelog života.

Na primjer, okluzija oka u ranom razdoblju života dovest će do slabljenja veza između očnog živca i mozga. S druge strane, nova iskustva stečena učenjem vode do nastanka novih veza. Kod ljudi koji postaju ovisni o internetskoj pornografiji, na primjer, očevidno je da ovisno ponašanje postaje "ožičeno" unutar veza u mozgu. Par identičnih blizanaca s potpuno jednakim genetskim materijalom, jedan ovisnik a drugi ne, imaju različite "žičane" modele u relevantnom području mozga.

Konačno, ako se uzme primjer iz socijalne psihologije, očigledno je da su ponašanja uključena u loše roditeljstvo ili u nasilne odnose naučena na osnovu iskustva dotične osobe. No ako se zaustavimo na ovome, u opasnosti smo od obmane naturalističkom zabludom da su ljudska bića samo proizvod svojih gena i interakcije svojih gena s fizičkom i društvenom okolinom. Zanimljivo je da čak i najžešći predlagači pogleda "ništa do naših gena" spoznaju da im je nemoguće živjeti sa svojim teorijama. Dawkins nagovještava da je povlastica ljudske vrste u sposobnosti da nadiđe svoje gene, dok ekspert za svijest Daniel Dennett piše o "evoluciji čovjekove slobodne volje". Naravno, slobodna volja, uključujući sposobnost stvaranja moralnih sudova, jest ono što kršćani prepoznaju dijelom čovjekove stvorenosti na sliku Božju. Mi prepoznajemo da je slika u nama iskvarena i da naše ponašanje nije usklađeno s Božjim standardima. Međutim, također se radujemo što je kroz Isusa Krista, i po moći Duha Svetog da nas očisti od grijeha, moguća unutarnja promjena. Vidjeli smo to kroz generacije, vidjeli smo to kod drugih, vidjeli smo to u sebi. Nije potrebno da zbog svojih gena, svoje okoline ili svoje pozadine budemo uhvaćeni u zamku pojedinih obrazaca ponašanja: Krist nas je oslobodio.


 

John Bryant je profesor emeritus stanične i molekularne biologije na Sveučilištu Exeter i gostujući profesor molekularne biologije na Sveučilištu West Virginia.

Za više informacija, vidjeti Život u našim rukama (Life in Our Hands) Bryanta i Searlea (IVP, 2004.) i Razum, znanost i vjera (Reason, Science and Faith) Forstera i Marstona (Monarch, 1999.).

Za izvore, poveznice i popratne informacije, posjetite www.cis.org.uk