Iz tjedna u tjedan mediji zasite javni prostor nekom temom do mjere nepodnošljivosti. Svijet postane plošno mjesto u kojemu nema mjesta ni za što drugo do li za 'prijelomne vijesti'. Proteklih je tjedana izgledalo kao da svijetom marširaju samo pederi i lezbe i da na svijetu osim njih ništa drugo ne postoji. U Splitu je povorka prekinuta, da bi u Zagrebu LGBTIQ zajednica proglasila pobjedu. Nad kim ili čim? Tko je poraženi?

Kako razumjeti povorke pedera iz kršćanske perspektive? Biskupi su reagirali na izjave gospodina Keruma da je Split katolički i konzervativni grad i na neki način, ako ne opravdao, barem našao razumijevanje za kamenice koje su raskrvavile neke glave. Biskupi su rekli da se nasilje ne može opravdati pripadnošću kršćanskoj vjeri. Već i to predstavlja pomak s obzirom na svu silu terora koji se kroz povijest baš time opravdavao.

No, ovo je pitanje kojim bih se htio pozabaviti: zašto ljudi homoseksualne orijentacije imaju potrebu izaći na ulice i svoju orijentaciju i praksu javno iskazivati i kakva bi s druge strane trebala biti reakcija onih koji za sebe tvrde da su kršćani?

U nedjelju, nakon nasiljem prekinute povorke u Splitu, čitali smo na bogoslužju odjeljak iz Pisma u kojemu se opisuje Isusov susret sa carinikom Zakejem (Luka 19). Riječ je o čovjeku koji je, iako bogat, duboko prezren od svog naroda jer je za okupacijsku vlast skupljao porez. Kad je čuo da Isus dolazi u Jerihon, popeo se na divlju smokvu i čijim se granama mogao sakriti kako bi ga vidio. Ali nije izmaknuo Isusovu pogledu koji se, na zaprepaštenje pravovjernih, pozvao k njemu na ručak. I sve se u hipu mijenja. Onaj koji se nakrao, jer je uz porez koji je trebao dati rimskoj upravi, imao pravo dio zadržati za sebe, sad je odjednom spreman vratiti ukradeno u četverostrukoj vrijednosti (ah kad bi tako postupili neki naši Remetinčani). I onda slijedi još veći šok za pravovjerne: 'I on je sin Abrahamov'. Isus ga proglašava vjernikom, pripadnikom Božjega naroda.

Što je promijenilo Zakeja? Držim: Isusova otvorenost da ga prihvati, da s njim jede i pije. Jer baš to je Zakeju trebalo. Trebao je čovjeka koji ga neće gledati isključivo kroz ono loše što je napravio (zapazimo: Isus mu ne kaže: 'u redu je to što si uzeo, a amnestirat ću te zato što si me počastio ručkom') već ga gleda kao čovjeka koji je odbačen, marginaliziran, prezren i koji se gadi svim pravovjernima.

Ako dobro čitam poruku sa skupova, čini mi se da više od prava, pederi i lezbe traže da budu prihvaćeni, da zbog svoje orijentacije ne budu odbačeni da se osjete ravnopravnim pripadnicima društva. Bez sumnje i u toj populaciji postoje ljudi koji provociraju zbog provokacije same, zbog liječenja vlastitih kompleksa i tko zna kojih sve drugih razloga, ali vjerujem da je njihov temeljni pokretač potreba da budu prihvaćeni. I dok kršćani ni jednog trenutka ne opravdavaju ponašanje koje nije dobro za čovjeka, moraju naći načina da se ugledaju na svog Učitelja koji je stalno bio u društvu s kurvama, carinicima, grešnicima. I tu se baš dobro osjećao i što je još bolje oni sami su se tako dobro osjećali u društvu s njim da su se postajali spremni promijeniti svoj život. Ženi koju su zatekli u preljubu i željeli kamenovati, Isus nije rekao: 'u redu je što si učinila' već: 'ja te ne osuđujem. Idi i od sad više ne griješi.' Nitko nije bacio kamen, a ona sama započela je novi život. Zašto je činila preljub? Vjerujem, jer onaj koji ju je trebao ljubiti to nije činio pa je prihvaćenost tražila u zagrljaju drugoga. Tko zna koliko je među onima koji su kamenjem gađali sudionike povorke u Splitu bilo onih koji su dan prije prevarili ženu? Ali to je valjda prihvatljivo?

Tko zna zašto je netko drukčiji? Homo umjesto hetero. Jesu li za to zaslužni genetika, odgoj, pomodarstvo, društvo, seksualno zlostavljanje u djetinjstvu? Može li si netko od 90 i nešto posto kršćana u ovoj zemlji zamisliti Isusa s kamenom u ruci i riječju mržnje na usnama? Odbačeni i prezreni Zakej je iznenada došao u priliku ugostiti Isusa. I to je promijenilo njegov život. Optužbe su ga samo još više cementirale u njegovoj sebičnosti. Ljubav ga je promijenila. Netko će možda reći da se homoseksualne osobe ne žele promijeniti jer su zadovoljne s tim što jesu. No, držim da baš to javno protestiranje pod zaštitom oklopljene specijalne policije pokazuje mjeru unutrašnje frustriranosti i tuge zbog neprihvaćanja od strane većine. Ako kršćani vjeruju da su homoseksualna orijentacija i praksa loše, onda put promjene nisu kamenice već prihvaćanje čovjeka. Paradoksalno, ali baš to je Isusovo 'kršćanstvo'.

Kršćani su pozvani jasno izreći svoje neslaganje s homoseksualnom praksom (kao i bilo kojom drugom po čovjeka štetnom praksom), ali istovremeno pokazati prihvaćanje i poštovanje svakog čovjeka naprosto zato što je čovjek. Nisu u pravu pederi kad svaku riječ koja se ne slaže s njihovim svjetonazorom proglašavaju homofobnom. Braćo pederi, kad većini namećete stavove manjine zapravo tražite suspenziju demokracije, a to dugoročno može štetiti samo vama, iako u ovom trenutku izgleda da 'ste pobijedili'. Zar nije baš ratovanje ono protiv čega protestirate pod zastavama duginih boja?


Giorgio Grlj, Glavni tajnik STEP-a (1988.-1992.)