Sjećam se trenutka kada sam rekla prijateljicama da si nikada neću dopustiti da me partner zlostavlja. Bilo je to u prvom razredu srednje škole. Smatrala sam da ću se znati „obraniti“ ako mi se ikada dogodi takva situacija i da ću to znati uspješno riješiti.

Danas, nekoliko godina poslije, iza sebe imam vezu koja je doživjela nasilje. Nažalost, nije bilo onako kako sam očekivala, nisam se znala „obraniti“ i nisam se znala snaći u situaciji koja mi se dogodila. Ipak, iz toga sam nešto pozitivno naučila i danas sa sigurnošću mogu reći: Više si nikada neću dopustiti da mi se dogodi isto.

S tim dečkom sam bila u vezi tri godine. Mogla bih reći da je godinu dana sve bilo u redu, iako su i tada postojali znakovi nasilničkog ponašanja, samo ih ja nisam znala prepoznati ili bih sebi objašnjavala da određena doza ljubomore ili to što on stalno provjerava moj mobitel nije ništa strašno. Bila mi je to prva ozbiljna veza i bila sam „zagrijana“ za njega, tako da si, iako sam uočavala znakove nasilja, nisam to željela priznati u nadi da sve bude bolje. Prvi veći problemi pojavili su se kada sam se upisala na fakultet. Svi oko mene bili su sretni osim njega. Kada sam ga upitala zašto se ne veseli tom važnom koraku u mom životu odgovorio je da ću često biti u Zagrebu i tko zna što ću raditi njemu iza leđa. Iskreno, šokiralo me to, ali opet sam vjerovala da bude bolje. Zatim su se problemi javili kad sam krenula u autoškolu. Njegovo objašnjenje je bilo da ću naučiti voziti auto i tko zna kamo ići bez njegova znanja. I to sam nekako pregurala.

 

O mojim prijateljicama nije imao nijednu dobru riječ, govorio je kako me one kvare i nagovarao da se prestanem s njima družiti. Srećom, nije mu uspjelo, tu sam nekako ostala čvrsta. Silom je želio da ostanem trudna, ne zbog želje za djetetom nego što bi me, kako je on sam rekao vezao za sebe. Isplanirao je čitav naš budući život koji je izgledao otprilike ovako: živjela bih kod njega, ne bih radila, ne bih vozila auto i stalno bih bila doma. Takav život ja nisam željela. Tražio je od mene da nazovem broja mobilnog operatera i tražim da ispis poziva za moj broj šalju njemu na kućnu adresu kako bi vidio s kim komuniciram. Srećom, to nije bilo moguće. Određivao je čak, što smijem obući , a što ne, govorio da moram smršaviti. Čudim se kako već tada nisam pobjegla glavom bez obzira. No, znam i zašto. Uz sve to govorio je kako ćemo on i ja zauvijek biti skupa i kako neću biti ničija ako ne budem njegova. Govorio je da će ubiti sebe i mene, ako ga ostavim da će ubiti svakoga tko bude sa mnom, pa čak i da će mi ubiti djecu kada ih budem imala. Mene je toga bilo užasno strah, bojala sam se da će mi nešto napraviti, da će nešto našpraviti mojim prijateljima i obitelji. Razmišljala sam da odem na policiju i sve prijavim, ali bojala sam se da će on postati još gori, da će to kod njega izazvati bijes. Bojala sam ga se i on je to znao. Uspio je manipulirati sa mnom, igrala sam po njegovim pravilima samo iz straha da on ne poludi.

Zadnjih godinu dana ceze bila sam kao zombij. Mršava, blijeda, neispavana jer me noćima zvao i tražio da satima razgovaram s njim. Bila sam neprepoznatljiva. Sve je to negativno utjecalo na moje učenje, na moju komunikaciju s drugima, općenito na čitav moj život, jer živjela sam u strahu. Nikada nije bio fizički nasilan prema meni, ali uništavao me psihički. Nisam se nikome obratila za pomoć jer sam se bojala da će on saznati za to i da će biti još gore.

Ne znam kako sam se odlučila reći „ Dosta!“, ali jednog dana jednostavno je u meni nešto puklo. Rekla sam mu da više ne želim biti s njim. On je, mrtav hladan, na to odgovorio da si još razmislim, da mi daje rok dva tjedna. Moja odluka se nije promijenila, nakon dva tjedna rekla sam mu isto. Tada mi je počeo dolaziti doma, radio scene pred roditeljima, satima sjedio u autu pred mojom kućom, ljudima pričao laži o meni, sve moje prijatelje je pokušao okrenuti protiv mene (uspjelo mu je samo s jednom prijateljicom, koju tako više ni ne mogu nazvati), govorio da nisam normalna, da sam mu uništila život, da će on sada uništiti moj jer ako on nije sretan nitko drugi nema pravo biti sretan... Trajalo je to još četiri mjeseca i nakon toga je jednostavno prestalo. Ponadala sam se da sam s tom epizodom napokon završila. Nakon godine dana da nisam čula ništa od njega poslao mi je poruku da shvaća da je pogriješio i da bi mi se htio ispričati za sve što mi je napravio. Nisam reagirala. Zatim se kod jedne moje prijateljice raspitivao o meni, kako sam, što radim, jesam sretna, imam li dečka.. Čula sam da je i on u vezi i nadala sam se da je stvarno kraj svemu što sam ikada prošla s njim. No, nekako je cijelo vrijeme duboko u meni bio skriven strah da nije gotovo. Tako je i bilo. Nakon tri godine kako smo prekinuli ponovno se pokušao vratiti u moj život. Nedavno mi je poslao poruku da me želi nešto pitati i da se nađemo. Nisam reagirala ni ovaj put. Nedugo nakon toga zvala me neka cura koja se predstavila kao njegova bivša i molila me za pomoć. Pokušala sam joj objasniti da ne želim imati veze s ničim što je vezano uz njega, no ona nije odustajala i ispričala mi je priču identičnu mojoj. Sve što sam prošla s njim događalo se i njoj. U jednom trenutku bilo mi je žao te cure i željela sam joj pomoći zato što znam kako je meni bilo, ali iapk mi se upalila lampica i pomislila sam da bolje da se ne petljam. On je saznao da sam komunicirala s njom (pretpostavljam od nje) i tada su opet počele prijetnje da će mi uništiti život zato što se ja stalno mješam u njegov (!!! Ovaj dio je bio veoma netočan). Ovoga puta nisam oklijevala, povjerila sam se roditeljima, prijateljima, sada šnjem dečku, svi su mi pružili podršku i složili se da je najbolje da sve prijavim policiji. Policija mi nije mogla puno pomoći jer oni priznaju jedino pitanje prijetnje koje upućuju na ugrožavanje života (npr. prijetnje ubojstvom), a on mi tako direktno nije prijetio. Svejedno, osjećala sam se sigurnije. Objasnili su mi da je on tip osobe koja prijeti kada vidi da može, odnosno kada vidi da manipulira sa mnom i da se samo trebam suprostaviti, ne pokazivati strah, da će ga to pokolebati. Da je on zapravo kukavica koja uživa u tome kada vidi da može maltretirati slabije od sebe. Naravno, kritizirali su me što nisam prijavila sve još mnogo prije, kada sam imala osnovu za prijavu. Shvaćam da je tu moja graška.

I sada nakon tri godine, ponovno sam se uplašila njegovih prijetnji, ali to ne pokazujem jer sam mnogo jača, a i mnogo mi znače ljudi oko mene koji mi daju podršku. Očekivala sam da će pokušati ostvariti svoje prijetnje, ali prošlo je mjesec dana od toga, i na sreću, ništa se nije dogodilo. Žalosno je što ne mogu reći da je ovaj put zaista zauvijek gotovo...

Što možete naučiti iz mog primjera?

Prvo, da pokušamo definirati nasilje u vezama kao sustavan obrazac zlostavljajućeg ponašanja koje se čini u svrhu kontrole, dominacije i zastrašivanja. (www.udrugazora.hr)

Različite su vrste nasilja u vezama:
Također postoje određeni znakovi za prepoznavanje nasilničkog karaktera:

(www.udrugazora.hr)

Postoje neki znakovi prema kojima možemo prepoznati žrtvu nasilja:

 

Zašto žrtve nasilja ne reagiraju na nasilje od strane partnera?

 

Sve ovo zvuči poznato, zar ne?

Što učiniti kada se nađete u situaciji sličnoj mojoj? Moj osobni savjet: ne šutite, ne trpite i obratite se za pomoć. Ne dozvolite si da prođu godine i da sve to ostavi velik trag na vama jer se vašom pravovremenom reakcijom mnogo toga može izbjeći.

 

A što kažu stručnjaci?

 

 

I na kraju, nekoliko šokantnih podataka istraživanj CESI (centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje), 2004. provedenog u 22 srednje škole u Republici Hrvatskoj, odabrane metodom slučajnog uzorka pri čemu je u istraživanju sudjelovalo 612 ispitanika (41% mladića i 59% djevojaka u dobi od 16 do 19 godina):

 

- 23% mladića i 7% djevojaka smatra da je za neke osobe dobro da ih partner/partnerica ponekad udari

- 25% mladića i 12% djevojaka ne smatra prisiljavanje na seksualne odnose nasilnim ponašanjem

- 60% mladih ljudi izjavljuju da su doživjeli neki oblik nasilja u vezi

- 43% mladih izjavljuje da su koristili neki oblik nasilnog ponašanja u vezi

-26% mladića i 13% djevojaka ne smatra šamaranje nasilnim ponašanjem

 

Svjetlo na kraju tunela ...

87% djevojaka i 57% mladića smatra da je nasilje u vezi ozbiljan problem.

(www.cesi.hr)

 


 

Tekst je prvobitno objavljen u časopisu studenata Socijalnog rada - SOCIUS. Objavljujemo ga uz dopuštenje uredništva.