Kako je moguće da nas žene odgajaju i obrazuju od vrtića do najviših stupnjeva obrazovanja, kako je moguće da vode tvrtke i države, a onda dođu u crkvu i tu moraju zatvoriti usta?
Završavajući izlaganje na jednom satu vjeronauka, kamo me vjeroučitelj – svećenik pozvao da iznesem vjerovanje i praksu Baptističke crkve, na pitanja gimnazijalaca o ređenju žena i celibatu, odgovorio sam: ''Vjerujem da ću za svog života doživjeti u Rimokatoličkoj crkvi zaređene žene i oženjene svećenike.'' Vjeroučitelj na to šapnu: ''Iz tvojih usta u Božje uši!''
Iako ženidba crkvenog službenika za većinu crkava nije upitna (Evangelička crkva, primjerice nema tih problema), još je uvijek za većinu neprihvatljiva ravnopravna služba žena. Izaziva nedoumice i otpor, i to ne samo kad je u pitanju propovijedanje i vodstvo već za neke i svako javno nastupanje žena.
Što je dakle tako sporno u službi žena u Crkvi? Što je štetno, moralno upitno i teološki sporno u mogućnosti da žena bude predvoditelj vjerničke zajednice? Tradicija ženine drugorazrednosti postoji od kad postoji svijet. Nisam siguran da je matrijarhat ikad dokazan, ali i da je, patrijarhat je za našu kulturu daleko važniji i utjecajniji (iako, budimo iskreni, žene nose svijet ili barem tri njegova ugla). Protivnici ravnopravne službe žena navode činjenicu da je Isus u službu apostola pozvao muškarce, kao i tekstove apostola Pavla u kojima on nalaže crkvama da ženama ne dopuste javni govor kao i da se u spisku poželjnih karakteristika starješina u crkvi govori u muškome rodu.
U pokušaju da naznačim moguće daljnje razmišljanje o ovoj temi moram odmah izreći svoje uvjerenje da je u toj zabrani riječ o kulturološki uvjetovanom razumijevanju mjesta i uloge žena u društvu i Crkvi. Ovo, dakako zahtijeva riječ, dvije objašnjenja. Iako se svi kršćani pozivaju na Bibliju kao primarni izvor autoriteta, jasno je da tumačenje pojma autoritet nije istoznačno za sve. Ponekad se, posebice kod fundamentalno usmjerenih kršćana (što oni dakako doživljavaju kao kompliment) stječe dojam da oni Bibliju razumiju kao knjigu koja je “pala s neba“. Kao da osim tekstualnog i književnog konteksta ne postoji i povijesni i kulturološki kontekst. Nekih tisuću i dvjesto godina, tijekom kojih je nastajao naš današnji biblijski tekst, tvore taj povijesni kontekst koji ne možemo zanemariti. Dva su, za ovu priliku, moja argumenta u prilog tezi da tradicionalno razumijevanje službe žena zanemaruje povijesni kontekst svetopisamskih naputaka. Prvo, usporedba s robovlasništvom i drugo, žene na rukovodećim položajima u današnjim društvima (rasprava je daleko šira, ali se ovdje ograničavam).
Robovlasništvo, dakle. U vrijeme pisanja Novoga zavjeta društvo je bilo robovlasnički ustrojeno. Pa čak je i kolijevka demokracije, Grčka, bila takvo društvo. Neki su imali privilegije slobodnih građana, no drugi su tu njihovu slobodu i mogućnost da raspravljaju o politici, umjetnosti, sportu i sl. omogućivali svojim radom. Pavao se u svojim poslanicama, iako daje naputke o drugačijim odnosima među robovima i gospodarima, nigdje ne zauzima za dokidanje tog sustava. I to mu se danas zamjera. U Efežanima 5.21 – 6.9, Pavao govori o odnosima muž – žena; djeca, roditelji; robovi – gospodari. Njegova nakana nije mijenjati samu strukturu društva. On ga prihvaća takvim kakvo jest ali unutar toga stvara nove odnose koji u skladu s tezom poslanice (jedinstvo novoga stvorenja) trebaju odražavati tu novu realnost koju je Krist ostvario i u koju poziva staro stvorenje.
Pa ipak povijest bilježi, i na tome smo zahvalni, što su ljudi poput Wilberforcea (18. i 19. st.) i drugi manje poznati pojedinci, upravo iz kršćanskog nadahnuća pridonijeli ukidanju robovlasništva u Europi i kasnije SAD-u. Izgleda nam samorazumljivo da o robovlasništvu govorimo kao o povijesnoj činjenici, a ne o problemu današnjice. Dakako da ne treba smetnuti s uma da u svijetu postoji još jako puno robovlasništva, ali za naš kulturološki kontekst ono je prošlo svršeno vrijeme.
Pitanje dakle glasi: zašto se danas protivnici ravnopravne službe žena ne zalažu i za robovlasničke odnose kad je to “zapisano u Pismu“? Ne osjećaju li se neugodno zbog podvojenosti u mjerilima? Ili sve po Pismu ili priznanje da se ono nužno mora tumačiti i primjenjivati uvažavajući ne samo jezični, već i kulturološki i povijesni kontekst.
I drugo. Protivnici ravnopravne službe žena tvrde da je njihovo protivljenje utemeljeno na poslušnosti Pismu. No, taj isti Pavao na koga se pozivaju govori i o tome da je svaka vlast od Boga dana (Rim 13). Koliko danas imamo žena u vrhu vlasti? Do unazad par desetaka godina odgovor na to pitanje stao bi u jedan kraći paragraf. No, danas je nemoguće izbrojiti sve predsjednice država, vlada, parlamenata, a da o menadžericama najvećih svjetskih tvrtki, sveučilišnih profesorica itd. ne govorimo. Jesu li se sve te žene prošvercale mimo Božje volje na odgovorna mjesta vođenja i upravljanja? Kako je moguće da nas žene odgajaju i obrazuju od vrtića do najviših stupnjeva obrazovanja, kako je moguće da vode tvrtke i države, a onda dođu u crkvu i tu moraju zatvoriti usta? Jesu li crkveni poslovi toliko uzvišeniji da se za njih traži isključivo muška pamet? Kako je moguće da zajednica koja se poziva na Krista, a koji je, ne samo po pitanju žena, bio istinska avangarda, postane najretrogradniji društveni čimbenik? Čuvarica čega? Kraljevstvo Božje kao središnjica Kristova navještaja nije povijesna uspomena nego anticipacija budućnosti. Zašto onda Crkva kaska i prihvaća rješenja koja je svijet davno prije nje prije prepoznao? Osjećaju li se neugodno protivnici ravnopravne službe žena i po ovom pitanju? Ili nelagodu zatomljuju u ime “vjernosti Pismu“ (i tradiciji)?
Ključna je ona Apostolova: “U Kristu više nema rob – slobodnjak, muško – žensko...“ To je vrijednost Kraljevstva Božjega, vrijednost novoga stvorenja koje je Krist inaugurirao. Ustrajati na robovlasništvu je shvatljivo kad se brani ekonomski interes. Ustrajati na povlaštenoj ulozi muškarca je shvatljivo kad se brani interes muškog šovinizma, ali te interese poistovjetiti s interesima Božjega Kraljevstva je svetogrđe. Božanska nakana spasenja iz budućnosti prodire u naš svijet i u svakom naraštaju donosi onoliko svjetla koliko ga pojedini naraštaj može primiti. Je li Crkva Kristova danas spremnija prihvatiti Božju nakanu ravnopravnosti koja ne diskriminira bilo koga, pa tako ni žene, jer službe u Crkvi Kristovoj ne ovisi o spolu ili društvenom statusu, već o daru Duha koji dare raspodjeljuje kako On hoće.