Molitva je susret čovjeka s Bogom. To je susret čitavog čovjeka s Bogom. Zato molitva osim razuma poznaje i volju i emocije. Molitva je susret koji ispunjava, oslobađa, liječi, usmjerava, podiže, tješi, umiruje, razveseljava, kroti, krijepi... Molitva je proces po kojem čovjek postaje svet (cjelovit – usađen u Boga). Molitva je mnogo više od izgovaranja naučenih riječi i formula. Molitva se uči i usavršava cijeli život. Josip Lončar je u Rhemi počeo s tečajem koji će biti prilagođen više duhu nego razumu. Ovdje objavljujemo jednu vježbu.
Promatrajmo
Vježbu je najbolje raditi u grupi, no možete i sâmi. Uzet ćemo jedan mali odlomak iz evanđelja i čitati ga tako da ćemo istovremeno pokušati promatrati ono što čitamo. Važno je da se čita dovoljno sporo kako se iz našeg promatranja ne bi izostavila niti jedna jedina riječ. Onaj koji čita, neka sâm procijeni koliko je potrebno da se određena slika zamisli. Uzimat ćemo kratke ulomke i nema nikakva razloga za žurbu. Kad se dođe do nekih riječi, kao npr. do određenih imena ili naziva, tada ih treba pročitati sporije i naglašenije tako da ih možemo promotriti i kroz nekoliko sekundi zadržati u svojim mislima. Važno je ono što čitamo promatrati kao određene scene u nekom filmu. Ne smije se prelaziti na sljedeću scenu ako se prije nije vidjela prethodna. Ponovno napominjem da treba samo promatrati, bez razmišljanja i postavljanja pitanja. Niti jednu riječ ne smijemo preskočiti ili prebrzo prijeći jer nam se možda učinila nezanimljivom. Upravo se u takvim riječima Duh Sveti može očitovati na čudesan način i pokazati nam ono što nikad dotad nismo vidjeli. Ne trebamo se opterećivati vlastitim mogućnostima zamišljanja slika. Kvaliteta onoga što primamo ne ovisi prvenstveno o našoj sposobnosti vizualizacije. Vidjet ćete da i vrlo nejasno oblikovana slika može biti itekako dragocjena i našem duhu važna. Vježbe mogu biti posebno snažne ukoliko se rade u grupi u kojoj netko čitanja može čitati na način da sasvim polako i jasno čita vodeći računa o sposobnosti prisutnih da te iste riječi vizualiziraju. Kod zamišljanja slika od velike pomoći može biti to da imamo zatvorene oči. Na taj nas način ništa neće ometati. Bilo bi dobro da, barem u početku, vježbe izvodimo na mjestima gdje nas ništa neće ometati slušno, vizualno ili na bilo koji drugi način. Treba početi, a ostalo će doći s vježbom.
Vježba 1
Počnimo s Lukinim izvještajem o Isusovu uskrsnuću mladića iz Naina. Neka čitanje počne sa: „Čitanje iz evanđelja po Luki, glava 7, od redka 11 do 15”. Na taj ćemo način lako pamtiti gdje se što u Bibliji nalazi. Dakle, u svojim mislima stvorimo slike četiri evanđelista, a najlakše to možemo po nekoj određenoj karakteristici.
Zamislimo evanđelista Luku, koji je po zanimanju bio liječnik, kako stoji pred nama i čita nam određeno poglavlje i određene retke. Ovdje zastanimo i pokušajmo si zamisliti kako je tadašnji liječnik izgledao, čime se bavio, kakve je pacijente imao... – pustimo mašti da stvori određene predodžbe. Luka je bio Pavlov pratitelj i na trenutak si pokušajmo zamisliti Luku kako prati Pavla na njegovim putovanjima i promatra ga kako evangelizira, a zatim sve to sistematski promišlja i zapisuje. U njegovu ćemo evanđelju otkriti njegovu dušu. Samo on opisuje neke događaje, poput obraćenja desno razapetog razbojnika, poput opisa Isusove zemaljske obitelji... Vidjet ćemo nježnog muškarca koji vidi patnju ljudi i odgovor Božji na tu patnju. Luka će nam postati osobni prijatelj i za vrijeme promatranja onoga što ga je Duh Sveti nadahnuo da napiše stvorit ćemo i svoj osobni odnos prema njemu. Četiri evanđelista postat će naša četiri velika prijatelja. Bit će nam poput četiri brata koji svi jednako vole Oca, a to iskazuju svaki na svoj, specifičan način. Neka nam odmah na početku bude ostavljeno dovoljno vremena nakon što se izgovori broj poglavlja a zatim i redaka kako bismo ih zamislili i kako bismo ih nekoliko sekundi zadržali u svojim mislima.
Evo odlomka... Lk 7, 11-15: Uskrišenje sina udovice iz Naina
11 Nakon toga uputi se Isus u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. 12 Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. 13 Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: „Ne plači!” 14 Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: „Mladiću, kažem ti, ustani!” 15 I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. 16 Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: „Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!”
Sad ostanimo nekoliko minuta u potpunoj tišini misli. Ne razmišljajmo ni o čemu, umrtvimo svoj razum kako bi naš duh bio neometan, i u miru. Promatranjem riječi dopustili smo da one poput sjemena padnu u našu dušu. Dopustimo tom sjemenu da ostane potpuno mirno u našoj duši koja je postala plodno tlo. Ako prerano počnemo razmišljati što riječi koje smo pročitali znače, ponašamo se poput sijača koji drugi dan nakon sjetve otkapa zemlju kako bi vidio zašto sjeme još nije izniklo. Imajmo povjerenja da u tom trenutku mira sjeme Božje riječi polako pada u našu dušu i zahvaća ona područja naše osobnosti kojima je namijenjena. Zato je potreban mir i vrijeme (usp. Mk 4, 2-20).
Nakon toga, pokušajmo cijeli događaj još jednom pregledati u svojim mislima. Zamislimo da sve u najsitnije detalje nekome prepričavamo. Kod toga pokušajte ne razmišljati o značenju onoga što ste pročitali – jednostavno odvrtite film još jednom. Bilo bi dobro kad biste nakon toga još jednom to isto nekome ispričali. Mnogi će od vas primijetiti kako ste zapamtili gotovo sve detalje, ali ćete također primijetiti da cijelu opisanu situaciju pričate na drukčiji način. Što je drukčije? Drukčiji je vaš odnos prema onome što ste pročitali. Budući da ste promatrali i srcem, a ne samo razumom, vaše je srce primijetilo milosrdnog Isusa, vidjeli ste bol majke, vidjeli ste strah velikog mnoštva ljudi koji su svjedočili tom prizoru i vi ste na neki način bili ondje, pred gradskim vratima judejskog gradića Naina, i niste mogli ostati ravnodušnima. Dopustili ste Duhu Svetome da vam progovori slikom, a ne samo riječima koje taj događaj opisuju. Iako ste samo jedanput na taj način promatrali taj događaj, on je postao dio vaše predodžbe o Isusu, i to vrlo važan dio.
Vježbu ćete završiti tako da na osnovi dojmova koje ste kroz promatranje tog teksta stekli formirate svoju molitvu Bogu. Kad spominjem molitvu, tada ne mislim prvenstveno na izgovaranje prošnji, nego na ono što nam srce u tom trenutku želi izreći Bogu. To može biti zahvala, divljenje, slavljenje, štovanje, ali također može i treba biti molitva prošnje. Ako i mislimo da za sebe u tom trenutku ne želimo tražiti ništa, sjetimo se npr. roditelja koji negdje u svijetu upravo pokapaju svoje dijete, sjetimo se djece koja iz najrazličitijih razloga, u trenutku kad molimo, umiru, sjetimo se onih koji bi mogli biti uz njih, a ili ne znaju kako se suočiti ili se možda boje suočiti s tuđom boli. Dopustimo da molitva traje vođena našim srcem. Odmah ćete primijetiti koliko je to različita molitva od one koju jednostavno izgovaramo samo zato da bismo molili.
Tečaj molitve u pisanom obliku izlazi u časopisu Rhema koji možete nabaviti na svim kioscima Tiska, Slobodne Dalmacije i Distri pressa. Uvod u tečaj i ostale vježbe možete pročitati i online na stranicama izdavačke kuće Figulus.